Uoči Maslenice, kad je Pauk vidio kako oklopna bojna Četvrte brigade moćno izgleda, izgovorio je onu svoju čuvenu: ‘Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja!’
Supruga Nada prisjeća se njegovih riječi koje danas imaju još veće značenje: “Moja stranka je Hrvatska vojska, a politika je mlaćenje prazne slame!”
Sudjelovao je i dao nemjerljiv doprinos svim velikim našim pobjedama nad srpskom vojskom: Maslenica, Skok 1, Skok 2, Zima ‘94., Ljeto ‘95., Oluja i Južni potez.
Danas se napunilo 23 godine od pogibije Andrije Matijaša Pauka (1947. – 1995.), jednog od najomiljenijih zapovjednika Hrvatske vojske na dalmatinskom području, čiji je nadimak postao simbol Četvrte brigade u kojoj je ustrojio oklopništvo i bio primjer junaštva, što je svjedočio i u trenutku kad je poginuo na službi zamjenika zapovjednika brigade: pao je na čelu kolone hrvatskih tenkova kod Mrkonjić-Grada, u posljednjoj bitki Domovinskog rata, predzadnjeg dana akcije Južni potez, piše slobodnadalmacija.hr
Kao profesionalni tenkist i vrhunski sportaš priključio se Hrvatskoj vojsci na samom početku rata. Prvi teren bio mu je na Banovini, a potom pristupa Četvrtoj – nakon uspješnih borbi za Dubrovnik, tijekom kojih je najzapaženiju ulogu odigrao pri oslobađanju sela Uskoplje i Golubova kamena, nastavlja nizati pobjede na šibenskom i zadarskom bojištu, te sudjeluje u svim velikim akcijama i pobjedama nad srpskom vojskom: Maslenica, Skok 1, Skok 2, Zima ‘94., Ljeto ‘95., Oluja i Južni potez.
Bio je rođeni vojnik s velikom karizmom koju je stekao, među ostalim, i zbog toga što je uvijek bio prvi u akcijama, smiren i koncentriran samo na vojno djelovanje.
Supruga Nada prisjeća se njegovih riječi: “Moja stranka je Hrvatska vojska, a politika je mlaćenje prazne slame.”
O razlozima zbog kojih je Matijaš bio tako popularan, ne samo među svojim tenkistima, nego i u cijeloj Četvrtoj, uz pomoć satnika Hrvoja Pupića Vurilja, njegova bliskog suradnika, rekonstruirani su neki od poteza brigadira Andrije Matijaša Pauka, posmrtno unaprijeđenog u general bojnika, zbog kojih će se, među nekolicinom junaka Domovinskog rata, i njegovo ime naći u školskim udžbenicima:
Kako je Matijaš stekao nadimak Pauk?
– Bilo je to 1992. godine, prilikom oslobađanja dubrovačkog bojišta Matijaševa je ideja bila da se tenkisti rašire poput paukove mreže. Inače, i u kodnoj karti njegovo je ime bilo “Pauk”, pa je iz toga nastao i njegov nadimak. Poslije njegove pogibije cijela Četvrta brigada prozvala se “Pauci”.
Kako je osvojio prve tenkove?
– Prvi tenkovi zarobljeni su nadomak Mostara. Valja napomenuti kako je Matijaš, dok nije bilo oklopnjaka, u Četvrtoj bio zapovjednik samostalne pješačke satnije, gdje se također istaknuo uspješnim organiziranjem akcija. No, sva raskoš njegova vojničkog talenta očitovala se kad se u Četvrtoj formiralo oklopništvo. Prva tri tenka bila su stari T-55, kasnije smo iz Sinja i Šibenika dobili još oklopnjaka, te ponovno uoči akcije Maslenica, a 1994. godine iz “Đure Đakovića” stigli su i tenkovi T-84. Sjećam se kako smo tom prilikom bili u Slavonskom Brodu desetak dana na obuci. Šetali smo uz Savu, družili se s našim ribičima, a onda smo i s druge strane vidjeli ljude da love ribu.
Pauk je na suprotnoj obali na glavi ribiča ugledao – četničku šubaru! Šokirao se vidjevši ih tako blizu, gotovo je potegao pištolj, zaboravivši da je tada gore na snazi bilo primirje, dok smo mi došli izravno s aktivnog bojišta… Tih su nam dana u “Đakoviću” pokazali prototip prvog hrvatskog tenka “Degman” sa zavarenom kupolom. Matijaš se tako oduševio da je odmah na njemu napisao “Prodano – 4. brigada”.
Kako je izveo tenkove na Dinaru?
– Po doktrini oklopništva, to bi se smatralo nemogućim pothvatom! Bilo je to za vrijeme akcije Zima ‘94. Na Dinari je bio snijeg, mećava, vidljivost je bila samo par metara. S desne je strane Livanjsko polje i močvara kroz koju se nije moglo provući oklope da ne zapnu u glibu. Bilo je pitanje kako ćemo se razviti kako bismo djelovali u širinu, a Matijaš i Krstičević došli su na ideju da bi inženjerija trebala ukloniti snježne nanose i probiti putove uz Dinaru, preko Crnog luga do Poljanica.
Ako znamo da je Dinara prepuna vrtača, klisura i serpentina, onda možete shvatiti kakav je to bio nemoguć plan. Međutim, uspjeli smo, Matijaš je tenkove digao do 1860 metara i tako srpske postrojbe gađao iz smjera kojem se nikad ne bi nadali. Naime, izgradili su bunkere za pješačke i topovske granate, a on ih je napao odozgo! Taj pothvat puno je značio za akciju, posebno kad smo krenuli put Ražnjeve glave i Šator-planine. Američki oklopnici nisu nam vjerovali kad smo o tome govorili na jednom seminaru u Zagrebu, sve dok ih nismo uvjerili pokazavši im kodne karte.
Kako se ranjen vratio na ratište?
– Istog dana ranjeni smo Zdravko Glavota u pluća, Pauk po nogama i ja u glavu, tijekom akcije Maslenica, 1. veljače 1993. godine. Svi smo završili u zadarskoj, pa splitskoj bolnici, ali Pauk nije mogao izdržati i čim su ga malo zakrpili, pokupio se iz bolnice i vratio se na bojište, svjedoci kažu – u pidžami. Nakon četiri, pet dana evo ga s nekoliko kolega kod mene doma u Turjacima. Kaže: “Pupa, okupljam piliće… Ajmo ća!” Adrenalin je bio presudan i vratili smo se u akciju. Uoči Maslenice, kad je vidio kako Oklopna bojna Četvrte moćno izgleda, izgovorio je onu svoju čuvenu: “Kad krenemo, gorit će nebo i zemlja!” Koliko je bio ponosan, nije ni čudo da se unatoč ranjavanju vratio u bitku.
Zbog čega su ga suborci tako voljelI?
– Ponajprije bih vam opisao kakav je bio fizički fenomen. Svima je srce smješteno malo lijevo u prsištu, a njemu malo udesno, mozak mu je radio s obje polovice istovremeno, igrao je ping-pong s reketima u obje ruke! Bio je višebojac i sportaš, stariji od nas dvadesetak godina, a trčao je uvijek ispred svih. Strašno strog, ali samo je sebi dozvoljavao da nas kori, nikome drugome.
Nikad nije sebe isticao, nakon uspješnih akcija uvijek je govorio – moji ljudi. Držao je do discipline i obuke. Njegov dril učinio je da, kad smo se 1993. godine pogledali u ogledalo, vidjeli smo – prave vojnike, podšišane, urednih odora, disciplinirane.
Bio je pažljiv prema curama u postrojbi, pazio je da za rođendane dobiju kakav poklončić. Kad bismo se vratili s prve crte, s nekoliko suboraca obišao bi obitelji poginulih, do toga je posebno držao. Njegova popularnost širila se – kako je s vremenom postao načelnik “oklopa” Četvrte, pa zamjenik zapovjednika brigade – i na ostale rodove postrojbe. Poštovala ga je cijela brigada, od kuhara do časnika. Moj primjer: jednom je hitno poslao po mene vozača Vitrenoga da me iz Turjaka doveze u Šipovo.
Stigao sam u noći i odmah zaspao. Kad, u neka se doba probudim i kraj kreveta vidim Pauka i Krstičevića. Rekao mi je: “Koliko ti moš spavat…” Nisu me željeli probuditi, tiho su razgovarali i čekali da otvorim oči kad se odmorim. Nevjerojatno pažljiv i vojnički ustrojen do savršenstva, primjer hrabrosti. Tako je i poginuo. Kao prvi na prvoj crti. Kako ga onda ljudi neće voljeti
*U spomen na legendarnog zapovjednika Andriju Matijaša Pauka i sve junake koji su položili život za slobodu Domovine
