“Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi. (Sveto Pismo Novog Zavjeta, Poslanica Hebrejima poglavlje 11, 8-19)
Sva Abrahamova veličina počiva na Božjem pozivu i Abrahamovu spremnom odazivu – vjerom.
Abraham se često naziva praocem naše vjere, i to iz razloga što je tokom života uvijek vjerom gledao život: kada je dobio poziv da napusti zemlju u kojoj je živio, kada je primio obećanje o rođenju sina Izaka u dubokoj starosti, kada je trebao prinijeti sina kao žrtvu paljenicu i tako, gledajući i uzdajući se vjerom, do svoje smrti.
Abraham je u Boga ne samo vjerovao, nego je Bogu povjerovao.
Čitajući tekstove koji govore o Abrahamovu putovanju, uviđamo kako se Abraham potpuno prepušta Božjem vodstvu, kako je pun pouzdanja i sigurnosti da ga Bog neće iznevjeriti. Zato mu Bog obećava da će mu zemlju dati u baštinu (Postanak 12,7) i da će od njega učiniti veliki narod (Postanak 12,2), da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu (Postanak 15,5).
Zato je Abraham uzor i otac vjere kršćana.
Abraham je Bogu povjerovao da će imati veliko potomstvo, iako mu je žena Sara bila nerotkinja. To znači da je Abraham toliko snažno osjećao Boga kao istinitog da nije nimalo ostajalo mjesta sumnji.
Zato je Abraham uzor i otac vjere kršćana.
Biblija nam pokazuje da je Bog ispunio svoje obećanje – Sara je rodila sina Izaka, unatoč podomakloj dobi. No, Bog je odlučio iskušati Abrahamovu vjeru: zahtijeva da žrtvuje sina Izaka. Iako je to Abrahamu bio jeziv i izuzetno težak trenutak, pokorio se Božjoj volji, odnosno i dalje je vjerovao, unatoč beznadnoj situaciji, Božjem obećanju da će mu dati potomstvo u baštinu. No, Bog mu se javio u zadnji tren: “Ne spuštaj ruku na dječaka – reče – niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga” (Post 22,12).
Zato je Abraham uzor i otac vjere kršćana.
„Ta velimo: Vjera se Abrahamu uračuna u pravednost.“ (Sveto pismo Novog Zavjeta, Poslanica Rimljanima 4,13)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
