Hrvatska revija bila je pokrenuta 1928. godine kao mjesečnik Matice Hrvatske. Nakon 17 godina izlaženja, ovaj izuzetni časopis za kulturu u Hrvata, zabranjen je od strane diktatora Josipa Broza Tita i Komunističke partije. Komunizam je branio svako drugačije ideološko i političko određenje, a osobita meta su mu bili hrvatski kulturni djelatnici koje je likvidirao ili protjerao, a časopise za kulturu zabranio.
Posjedovanje časopisa za kulturu Hrvatska revija u Jugoslaviji, za vrijeme komunizma, značio je odlazak na robiju, te trajne gubitke ljudskih i građanskih prava. U prvoj velikosrpskoj Jugoslaviji ovaj časopis je slobodno izlazio, jednako kao i u NDH. Zabranio ga jedino komunistički represivni sustav uz zatvaranje onih koji bi ga kriomioce unijeli u zemlju.
Hrvatsku reviju obnovio je na današnji dan 1951. Vinko Nikolić u Argentini.
Prvi broj Hrvatske revije objavljen je 1928. Časopis je u početku izlazio kao mjesečnik Matice hrvatske koji je pokrenuo Filip Lukas (nedavno sudski rehabilitiran), a jedan je od urednika bio Branimir Livadić, dok su ga za NDH uređivali Blaž Jurišić, Marko Čović, Branimir Livadić te Olinko Delorko. Poslije rata časopis prestaje izlaziti pa su se hrvatski pisci, koji su 1945. emigrirali, smatrali njegovim nasljednicima. Prvi broj nove Hrvatske revije objavili su u Buenos Airesu 9. ožujka 1951. Reviju su kao kulturno-književni tromjesečnik u to doba uređivali Antun Bonifačić i Vinko Nikolić, a nakon preseljenja Bonifačića u Chicago časopis koji je izvan domovine njegovao živu hrvatsku riječ vodi i uređuje sam Nikolić, piše matica.hr.
U svojih četrdeset emigrantskih godišta Hrvatska revija tiskana je na oko 28.000 stranica, a statistički pregled iz 1996. u Bio-bibliografskom leksikonu suradnika, bilježi imena više od 600 suradnika, među kojima je više od sto onih sa pseudonimima. S obzirom na uvjete i okolnosti u kojima je časopis nastajao riječ je o fascinantnim brojkama. Tako je među suradnicima časopisa bio i dr. don Ivan Tomas, koji je esejima o svjetskim i domaćim državno-političkim zbivanjima, crticama o životu svetaca, umjetnika, književnika i drugih bio jedan od najplodnijih suradnika.
Program Hrvatske revije jasno je bio utvrđen već u prvom broju, bilo je to slobodno i neovisno hrvatsko kulturno glasilo koje neće služiti nikomu, nego isključivo Hrvatskoj i njezinoj borbi za državnu samostalnost te za kulturno jedinstvo. Obitelj Nikolić je u tom duhu 1990. Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu darovala komplete Hrvatske revije i njezine Knjižnice utemeljene 1957.
Povratkom Revije u matičnu zemlju prekinuta je podjela na emigrantsku i domovinsku književnost. To je svakako jedan od najvećih događaja u domaćoj književnoj povijesti. Od 1991. Hrvatska revija izlazi u Zagrebu u nakladi Matice hrvatske s kojom je povezana od samih početaka i osnivanja 1928., nastavljajući se na nekadašnju tradiciju izlaženja Ilirskih novina te Kola iz 1842. Vraza, Vukotinovića i Rakovca. Velika je zasluga Matice hrvatske u modernom oblikovanju Hrvatske revije, zbog čega su je mnogi željeli kopirati, ali koju su zbog stručnosti i kvalitete nadasve poštovali i čitali.
Posjedovanje Hrvatske revije u Jugoslaviji za vrijeme komunizma značio je odlazak na robiju, te trajne gubitke ljudskih i građanskih prava.
Dokaz je to, jasan i nedvosmislen jer se radi o elitnom intelektualnom časopisu za kulturu, da je komunistički režim u svojoj biti – čisti totalitarizam.
Stoga je opravdan zaključak: komunistički sustav i komunistička petokraka je uz, nacističku svastiku, najozloglašeniji zločinački simbol 20. stoljeća pod kojim su učinjeni genocidi, democidi, ideološka smaknuća, etnička čišćenja, zatiranje kulture kao dijela identiteta naroda, te općenito progoni svake vrste. Poptuno su gušene i zatirane ljudske i građanske slobode, te sprovođen neviđeni nadzor nad ljudima kakav nije postojao niti u Hitlerovoj Njemačkoj. Stoga, ako je potrebno bilo što igdje zabraniti, crvena petokraka zauzima sigurno visoko mjesto.
