Matija Jušić ili Ivšić (Jussich, Jussiz) rođen u Senju 9. veljače, 1705. godine, umro u Zagreb, 27. veljače 1772. godine još je jedan velikan hrvatske povijesti slabo poznat ne samo hrvatskoj javnosti, već i historiografiji koja se malo bavi ovim kulturno i vjerski značajnom osobom. Matija Jušić je bio isusovac i vrijedan hrvatski misionar, vjerski pisac i kulturni djelatnik.
U Gradcu je studirao filozofiju i teologiju, stupio je među bečke isusovce 1732. godine.
Od 1735.-1737. godine gimnazijski je profesor u Beogradu, katehata i propovjednik u Požegi u Pečuhu (1739.), Osijeku (1740.-1742.), Temišvaru (1743. danas Rumunjska) i Petrovaradinu (1744.).
Od 1745. godine je živio u Zagrebu. Zatim je radio s drugim misionarima do 1768. godine.
Bio je i upravitelj svetišta sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu (1747.–1755. i 1760.–1772.). Vodio je gradnju tamošnje barokne crkve, od 1769. je bio ministar zagrebačkoga kolegija. Opisao je prijenos kipa sv. Franje u novu crkvu na Ksaveru 1752. godine.
S Mulihom je objavio kajkavske misijske Pobosne i navuchne popevke (1746.). Vjerojatno je pisao i kajkavski misijski letak s glavnim istinama kršćanske vjere: Katolichko je y ni, iliti pitanya kerschanszkoga navuka (1757.).
