Akademik Rudolf: Bio sam jedini Hrvat svjedok dijaloga Tuđmana i američkog tajnika Bakera 1991.

Povodom stote obljetnice rođenja prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv organizirali su znanstveni skup pod naslovom “Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe”. Skup se održao 5. i 6. svibnja 2022. u 9.30 sati u dvorani Jure Petričevića pri Matici hrvatskoj u Zagrebu.

Među izlagačima trebao je biti i akademik Davorin Rudolf, koji zbog bolesti nije mogao doći. No, njegovo je izlaganje “Stvaranje države Hrvatske 1991.” pročitano na skupu, a mi ga također donosimo u cijelosti u nastavku.

Stvaranje države Hrvatske 1991.

Dopustite mi da izaberem dvije državničke vrline i povijesne vrednote predsjednika Republike Franje Tuđmana. Prva je vezana uz odluke iz 1991. o obrani tek nastale države Hrvatske, suočene s agresijama Srbije i Crne Gore i stožernoga vrha jedne od najjačih europskih oružanih sila početkom devedesetih godina prošloga stoljeća – Jugoslavenske narodne armije. On je uspio pregovorima, razgovorima, potpisivanjem i kršenjem raznih ugovora i dogovora, lukavstvima i kojekakvim manevrima izbjeći odlučne frontalne okršaje s Armijom. I ostao je na nogama. Poput ruskoga generala Mihaila Kutuzova, koji je za Napoleonova prodora u Rusiju izbjegao frontalne sukobe, razlio francusku vojsku po zaleđenim ruskim stepama, iscrpio je, desetkovao i na kraju pobijedio.

Druga njegova državnička vrlina je u prihvaćanju i razvijanju zamisli o velikoj hrvatskoj pomirbi. Pomirbi Hrvata u Hrvatskoj. Hrvata u domovini i Hrvata u emigraciji. Hrvata i hrvatskih Srba u Hrvatskoj. Stjecajem različitih prilika nije uspio ostvariti tu sjajnu viziju. Ali – imajući na umu tragedije, nedaće i stradanja Hrvata tijekom duge povijesti – ostavio nam je poruku: Hrvati, držimo se vazda za jedan štap. Poruku, koja još traje.

Dopustite mi sada potanje izložiti neke povijesne događaje koje smatram predsjednikovim državničkim postignućima. Jednim, koji je danas gotovo zaboravljen i nitko ga ne spominje, a bio je izuzetno važan: jedanaesto-dnevni posjet Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi u rujnu 1990. i susret predsjednika Tuđmana u Bijeloj kući u Washingtonu s američkim predsjednikom Georgeom Bushom. U vrijeme – molim vas obratite pažnju – dok Hrvatska nije bila neovisna i suverena država, već samo jedna od šest federalnih jedinica Jugoslavije. Sjećam se euforije svih nas u hrvatskome vrhovništvu, oduševljenja iseljenih Hrvata u Americi: od jedine svjetske super sile u tome vremenu dobili smo najveću moguću praktičnu potporu za rekonstrukciju Jugoslavije!

U Washingtonu smo posjetili američki Kongres, Bijelu kuću u State Department (Ministarstvo vanjskih poslova), obavili brojne razgovore s kongresmenima, visokim državnim dužnosnicima, novinarima, a u krugovima oduševljenih iseljenih Hrvata bili smo dočekani kao istinski demokratski izabrani predstavnici nove emancipirane države Hrvatske.

U tome izaslanstvu, podsjetit ću, zajedno s predsjednikom Tuđmanom i njegovom suprugom Ankicom, bili su predsjednik Sabora Žarko Domljan, ministar znanosti i obrazovanja Vlatko Pavletić, ministar iseljeništva Gojko Šušak, osobni tajnik za politička pitanja Predsjednika Republike Slaven Letica, osobna tajnica Predsjednika Zdravka Bušić, sveučilišni profesor Hrvoje Kačić i tajnik izaslanstva voditelj Predsjednikova ureda Hrvoje Šarinić. Ja sam u izaslanstvu bio u svojstvu ministra pomorstva.

Želim istaknuti da su organizaciji toga povijesnoga putovanja pridonijeli uvaženi Hrvati trajno nastanjeni u Sjedinjenim Državama. Među ostalima, uspješan američki poduzetnik Ilija Letica, Mira Baratta savjetnica senatora Dolea, Max Primorac, ugledni iseljenik Marin Sopta, Ivica Mudrinić i drugi. Stalno su nas na različite načine pomagali intelektualci koje je Slaven Letica nazvao „pokretom otpora i potpore“ i „osnovicom hrvatske gerilske diplomacije u Sjedinjenim Državama“ (jer Hrvatska u to doba još nije bila priznata država i nije imala svoju diplomaciju), Boris Pehovčić, Ivan Banac, Stjepan Meštrović, Jerry Blaskovich, Marin Sopta, Ivica Mudrinić i drugi.

Za odlazak u posjet Sjedinjenim Državama i Kanadu nismo tražili nikakvu suglasnost federalnih jugoslavenskih organa, nismo ih o putu ni obavijestili. U američkome Ministarstvu vanjskih poslova kazano je da su iz Beograda stizali prosvjedi i zahtjevi da se putovanje otkaže, ali se Ameri na njih nisu obazirali.

Posjeta hrvatskoga izaslanstva SAD-u i Kanadi ostavila je snažan dojam u Hrvatskoj, Jugoslaviji i u međunarodnim krugovima, posebice europskim. Svrha našega posjeta bila je, među ostalim, potvrditi novu realnost: legalitet novoga hrvatskoga demokratski izabranoga rukovodstva na svibanjskim prvim višestranačkim izborima 1990. i opravdanost preobrazbe jugoslavenskoga federalizma u modernu zajednicu suverenih država prema modelu Europske unije. Europski komunizam/socijalizam bio je mrtav. Mi smo bili odlučni uspostaviti demokratsku, pravnu državu, poštivati ljudska prava i uvesti tržišno gospodarstvo.

Izaslanstvo se iz New Yorka vratilo u Zagreb, a ja sam ostao još tri dana u New Yorku. Predsjednik mi je naložio da sudjelujem na važnoj međunarodnoj konferenciji o gospodarskim odnosima u svijetu koje je organizirala američka Vlada. Na tome skupu sam izložio – u skladu s predsjednikovim smjernicama – odlučnost Hrvatske o pristupanju Europskoj zajednici (današnjoj Uniji). Nakon moga govora francuski premijer Michel Rocard je rekao da je iznenađen: od svih istočnih, «socijalističkih» država, Poljske, Čehoslovačke, ako se dobro sjećam i Mađarske, samo je Hrvatska javno obznanila da želi u Europsku zajednicu! O mojemu izlaganju hrvatsku javnost je izvijestio novinar Vladimir Drobnjak izvješćem u zagrebačkome «Vjesniku» (danas je Drobnjak visoki hrvatski funkcionar negdje u EU). To je bilo, u listopadu 1990., prvo hrvatsko očitovanje na svjetskoj razini o našemu učlanjenju u Europsku uniju.

U skladu s dopuštenim vremenom za izlaganje na ovome skupu dopustite mi iznijeti još jedan povijesni detalj.

Petnaestoga lipnja 1991. na tajnome sastanku u Ljubljani, dogovorili smo se sa Slovencima o rekonstrukciji jugoslavenske federacije, o proglašenju konfederacije, saveza država ili, ako taj prijedlog ne prođe, o raspadu države Jugoslavije. Hrvatsko izaslanstvo je bilo sastavljeno na najvišoj državnoj razini: uz predsjednika Franju Tuđmana skupu su nazočili predsjednik Sabora Žarko Domljan, predsjednik Vlade Josip Manolić, potpredsjednik Vlade Milan Ramljak, ministri Josip Boljkovac i Martin Špegelj, te član Predsjedništva Jugoslavije Stipe Mesić. Ja sam sudjelovao u razgovorima u funkciji ministra vanjskih poslova (istodobno sam bio i ministar pomorstva). Slovenski tim je vodio Milan Kučan. Složili smo se s datumom definitivnog odlučivanja o državi: 25. lipnja 1991. Moderna konfederacija, dakle, ili neovisnost i suverenost!

Pošto je Srbija odbacila i jedan i drugi prijedlog (odlučila se za teritorijalno širenje u područja Hrvatske i osobito BiH), ostalo nam je jedino proglasiti neovisnost država.

U funkciji ministra vanjskih poslova, zajedno s predsjednikom Tuđmanom, ili sam, posjetio sam niz zemalja: Austriju, Italiju, Državu Grada Vatikana, Mađarsku, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Grčku, Veliku Britaniju, Čehoslovačku, ne znam gdje nisam bio — niti jedna vlada nije službeno podržala neovisnost Hrvatske i Slovenije. Britanski ministar vanjskih poslova je izjavio: »Bez Jugoslavije nastat će kaos, sukobi, niz bankrotiranih državica koje će se na ovaj ili onaj način oslanjati na Zapad. I uvlačit će nas u svoje konflikte». Francuski predsjednik Mitterrand je naša nastojanja nazvao „fragmentacijom Europe», a Nijemac Genscher je strahovao da će raspad Jugoslavije uzrokovati nestabilnost i ugroziti tek postignuto spajanje Zapadne i Istočne Njemačke.

Predsjednik Europskoga vijeća Europske zajednice (današnje unije) Jacques Santer i predsjednik Europske komisije EZ-a Jacques Delors uvjeravali su srpske političare u Beogardu, 29. i 30. svibnja 1991. – 25 dana prije proglašenja naše neovisnosti! – da Bruxelles ne će trpjeti buntovne republike Hrvatsku i Sloveniju i da nepokolebljivo podupire jedinstvenu i teritorijalno cjelovitu Jugoslavije. Takvo je bilo i stajalište 34 države članice KESS-a, među njima SAD i SSSR, postignuto na sastanku u Berlinu pet dana prije raspada države Jugoslavije. Zajednički dokument s berlinskoga skupa, «Izjavu o Jugoslaviji», uručio je predsjedniku Tuđmanu američki ministar vanjskih poslova James Baker, 21. lipnja tijekom razgovora na bilateralnom sastanku u Beogradu.

Nakon razgovora Tuđman – Baker, na izlazu iz dvorane, upitao sam američkoga veleposlanika u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna jesu li berlinski zaključci prihvaćeni jednoglasno. Odgovorio mi je suho: «Da!» «Tko ih je predložio?» «Nijemci, za vrijeme objeda ministara i političkih direktora SAD, SSSR-a, Njemačke i Jugoslavije». Poslije sam saznao da je Genscher u Berlinu hotimično pozvao na objed trojicu odabranih ministara, jer je htio izbjeći raspravu o Jugoslaviji i sukobe u plenumu konferencije.

Završna sjednica Hrvatskoga sabora na kojoj se odlučivalo o proklamiranju neovisne i suverene države Hrvatske počela je 25. lipnja 1991. u 9 sati prije podne. Trajala je čitav dan. Uvečer, nešto prije 8 sati, glasalo se o ključnim dokumentima. Temeljni pravni akt, povijesna Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, nažalost, nije donesena jednoglasno. Protiv odluke glasovali su predstavnici SDP-a u Saboru. Predsjednik te stranke Ivica Račan objasnio je u raspravi da ne će podržati odluku jer se u njoj istodobno s razdruživanjem federacije, ne pokreće postupak udruživanja Republike Hrvatske u savez suverenih republika na području SFRJ». Deklaracija o suverenosti i neovisnosti usvojena je jednoglasno.

Točno u 8 sati navečer predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan izvijestio je kako je proteklo glasanje. Potom je zaključio: Hrvatski sabor je usvojio i ovoga trenutka stupaju na snagu Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. „Rođena je država Hrvatska. Neka joj je sretan i dug život!»

Sa zagrebačke katedrale grunula su zvona. U sabornici stajao sam uz sjedalo određeno za članove Vlade. U mislima mi se vukla duga crta hrvatske žudnje za neovisnom državom, naš imaginarij i stoljetni san. Povijest rijetko nudi narodima državu. Naraštaj kojemu sam pripadao nije smio i nije mogao iznevjeriti zemlju, djedovinu stare slave: prvi put u suvremenoj nam povijesti proglašena je i nastala je istinski neovisna, samostalna i suverena država Hrvatska. Izvan bilo kakvih Mađara, Huna i Mlečana, personalnih unija, dominacija stranih dinastija, nagodbi, državnopravnih odnosa s drugim državnim entitetima, unitarnih državnih tvorevina i neuspjelog modela multinacionalne federacije.

Prva južnoslavenska država stvorena 1. prosinca 1918., zahvaćena ratom 1941., preoblikovana iznutra 1943. i 1945., prestala je postojati. Okončan je jugoslavenski pokus dug 72 godine i neostvarena južnoslavenska epoha.

Sutradan sam u Ministarstvu vanjskih poslova predstavnicima stranih država u Zagrebu podijelio akte o nastanku države. I pozvao ih na svečani prijem predsjednika Republike Franje Tuđmana, navečer u 19 sati u zagrebačkom hotelu Westin (u ono doba se hotel zvao Interkontinental). Diskretno mi je prišao njemački konzul Hans Bolt i povjerio da nitko od stranih predstavnika ne će doći na prijem. I on je primio instrukciju svoje Vlade da prijem bojkotira.

Na svečanost u Interkontiju nitko od stranaca nije došao.

Odluku o neovisnosti države donijeli smo sami. Nikakva strana velesila, nikakav zaštitnik nije stajao iza nas. I to je rijetkost u međunarodnim odnosima. Odlučan povijesni trenutak zbio se 21. lipnja 1991. u Beogradu, na kraju razgovora predsjednika Tuđmana i američkog državnog tajnika Bakera. Amerikanac je upozorio i zaprijetio: „Ako proglasite neovisnost vrebaju brojni rizici, a vi ćete biti odgovorni!“ Predsjednik Tuđman je odgovorio: „Odluku o neovisnosti donijeli su građani Hrvatske na referendumu. Hrvatski sabor i državni vrh dužni su tu odluku poštivati. Mi ćemo je ostvariti!“

Sudbina mi je povjerila biti jedini Hrvat svjedok tome povijesnom dijalogu. I ja sam vam ga, evo, prenio.