Biskup Robert C. Morlino iz Madisona u Wisconsinu objavio je pismo vjernicima u kojem se osvrće na zaključke do sada najveće istrage o spolnom zlostavljanju u američkoj Katoličkoj Crkvi kojom je utvrđeno da je 301 svećenik spolno zlostavljao maloljetnike u zadnjih 70 godina, piše zenit.org
O izvješću se oglasio i papa Franjo, koji je poručio kako Crkva prema optužbama za zlostavljanje nije postupila na prikladan i pravovremen način te nije shvatila težinu štete počinjene tolikim životima. Papa je istaknuo i opasnosti klerikalizma, eklezijalnog fenomena koji je povezan sa sablazni zlostavljanja.
Američki biskup u svom pismu upozorava kako postoji homoseksualna supkultura u Katoličkoj Crkvi, koja stvara razdor.
Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
Draga braćo i sestre u Kristu iz biskupije Madison,
Posljednjih nekoliko tjedana svjedočili smo velikom skandalu, opravdanom gnjevu brojnih vjernih katolika ovdje u SAD-u i u inozemstvu te pozivu na pružanje odgovora i poduzimanje mjera, koji je upućen Crkvenoj hijerarhiji u vezi seksualnih prijestupa biskupa, svećenika, pa čak i kardinala. Ipak, veći je gnjev s pravom usmjeren na one koji su sudjelovali u zataškivanju ovih teških grijeha.
Što se mene tiče – a znam da nisam jedini koji dijeli to mišljenje – dosta mi je toga. Dosta mi je toga da ljudi stradavaju, i to teško stradavaju! Dosta mi je zataškavanja istine. Dosta mi je grijeha. I, kao netko tko nastoji – usprkos mnogim manama – položiti svoj život za Krista i Njegovu Crkvu, dosta mi je kršenja svetih dužnosti koje neprestano čine oni kojima je Gospodin povjerio ogromnu odgovornost da brinu o Njegovom narodu.
Mučno je slušati svjedočanstva koja izlaze na vidjelo i koja iznose gnjusne detalje u vezi određenih svećenika, vjernika, pa čak i onih koji se nalaze na najvišim položajima u crkvenom vodstvu. Dovoljno je čuti samo jedno od tih svjedočanstava da čovjeku doslovno postane muka. No čuvši mučna svjedočanstva, vrlo brzo sagledam širu sliku kada se sjetim činjenice da brojni pojedinci prolaze kroz to godinama. Za njih to predstavlja više od svjedočanstava, to je njihova stvarnost. Njima upućujem ove riječi i, ponavljam, žao mi je zbog svega što ste pretrpjeli i isto tako mi je žao što nastavljate proživljavati to trpljenje u svojim mislima i srcu.
Ako do sada to još niste učinili, molim vas da potražite pomoć, koliko god to bilo teško, kako biste započeli proces iscjeljenja. Također, ako vam je povredu nanio svećenik iz naše biskupije, potičem vas da se javite i podnesete prijavu policiji i našem koordinatoru za pomoć žrtvama kako bismo mogli započeti, s vama kao pojedincem, nastojati ispraviti stvari koliko god je to moguće.
Ništa u vezi ovih svjedočanstava nije opravdano. Ti postupci, koje je počinilo više od nekolicine ljudi, mogu se nazvati jedino zlom, zlom koje vapi za pravdom i grijehom koji se mora iskorijeniti iz naše Crkve.
Suočen sa svjedočanstvima koja govore o opačinama grešnika unutar Crkve, došao sam u iskušenje da padnem u očaj. Zašto? Stvarnost grijeha – čak i grijeha u Crkvi – nije ništa novo. Mi smo Crkva koja se sastoji od grešnika, no isto tako, mi smo grešnici pozvani na svetost. Što je onda novo? Novo je tobožnje prihvaćanje grijeha od strane pojedinaca u Crkvi te očita naastojanja da se prikrije njihov grijeh i grijeh drugih ljudi. Osim ako i sve dok ozbiljno ne shvatimo naš poziv na svetost, mi, kao institucija i kao pojedinci, nastavit ćemo trpjeti „posljedice grijeha“.
Predugo smo umanjivali stvarnost grijeha – odbijali smo grijeh nazvati grijehom – i opravdavali smo ga u ime iskrivljenog shvaćanja milosrđa. U našim nastojanjima da budemo otvoreni prema svijetu previše smo postali spremni napustiti Put, Istinu i Život. Kako bismo izbjegli nanošenje povreda, nudimo sebi i drugima ljubaznost i ljudsku utjehu.
Zašto to činimo? Činimo li to iz iskrene želje da pokažemo pogrešan osjećaj da smo „pastoralni“? Zataškavamo li istinu iz straha? Bojimo li se da se nećemo svidjeti ljudima u ovom svijetu? Ili se bojimo da će nas nazvati dvoličnima jer ne nastojimo neumorno postići svetost u našim životima?
Možda postoje razlozi, no isto tako, možda je to složenija ili manje složena stvar od toga. Na kraju krajeva, opravdanja su nebitna. Moramo raskrstiti s grijehom. Moramo ga iskorijeniti i ponovno ga smatrati neprihvatljivim. Ljubiti grešnike? Da. Prihvatiti iskreno pokajanje? Da. No ne možemo reći da je grijeh u redu. I ne možemo se pretvarati da teška povreda dužnosti i povjerenja ne povlači za sobom teške, trajne posljedice.
Za Crkvu, kriza s kojom se suočavamo nadilazi slučaj McCarrick ili izvješće porote u Pennsylvaniji ili bilo što drugo što može uslijediti. Dublja kriza kojom se moramo pozabaviti odnosi se na to što dozvoljavamo grijehu da se ukorijeni u pojedincima na svim razinama Crkve. Postoji određena razina udobnosti po pitanju grijeha koja je počela prodirati u naše naučavanje, naše propovijedanje, naše donošenje odluka i naš cjelokupni način života.
Ako smijem reći, ono što je Crkvi potrebno u ovom trenutku je više mržnje! Kao što sam već spomenuo, sv. Toma Akvinski je rekao da se mržnja na zlo zapravo ubraja u krepost ljubavi. Kao što piše u Mudrim izrekama: „Jer moje nepce zbori istinu i zloća je mojim usnama mrska“ (Mudr 8,7). Čin je ljubavi mrziti grijeh i pozivati druge da se odreknu grijeha.
Ne smijemo ostaviti nimalo prostora, nimalo utočišta grijehu – bilo u našem životu ili u životu našim zajednica. No kako bi Crkva bila utočište za grešnike (što trebamo biti), ona mora biti mjesto gdje grešnici mogu tražiti pomirenje. Pritom mislim na svaki grijeh. Da razjasnimo, u određenim spornim situacijama riječ je o devijantnim seksualnim – gotovo isključivo homoseksualnim – prijestupima koje su počinili svećenici. Riječ je također o homoseksualnim napadima i zlostavljanjima nad bogoslovima i mladim svećenicima koje su počinili moćni svećenici, biskupi i kardinali. Riječ je o postupcima i prijestupima koji ne krše samo sveta obećanja na, ukratko, svetogrdan način, već također krše prirodni moralni zakon koji vrijedi za sve. Bilo bi prijevarno nazivati to bilo čim drugim i time bi se problem samo nastavio ignorirati.
U posljednje se vrijeme nastoji odvojiti ponašanje koje se svrstava u kategoriju homoseksualnog ponašanja, koje je sada kulturno prihvatljivo, od pedofilskog ponašanja, koje se javno osuđuje. Drugim riječima, donedavno su problemi unutar Crkve bili isključivo obilježeni kao problemi s pedofilijom – unatoč jasnom dokazu o suprotnom. Vrijeme je da iskreno kažemo kako je i jedno i drugo problem, i više od toga. Upasti u zamku analiziranja problema prema onome što društvo smatra prihvatljivim ili neprihvatljivim znači ignoriranje činjenice da Crkva nikada nije smatrala NIŠTA od toga prihvatljivim – niti zlostavljanje djece, niti bilo kakvo korištenje spolnosti nekog pojedinca izvan bračne zajednice, niti grijeh sodomije, niti ikakav ulazak svećenika u intimne spolne zajednice, niti zlostavljanje i prisilu koju vrše oni koji imaju autoritet.
U potonjem slučaju, napose treba napomenuti slučaj koji je najozloglašeniji i najviši u poretku, a on se odnosi na navode (koji su bili glasine, a sada su vrlo javni) o seksualnim prijestupima, zločinima i zlouporabi moći bivšeg kardinala Theodorea McCarricka. Čvrsto potkrijepljeni detalji ovog slučaja sramotni su i vrlo skandalozni, kao što je svako prikrivanje takvih užasnih prijestupa od strane ostalih crkvenih vođa koji su znali o tome na temelju čvrstih dokaza.
Dok su nedavne uvjerljive optužbe o spolnom zlostavljanju djece protiv nadbiskupa McCarricka iznijele na vidjelo čitavo mnoštvo problema, problem zlouporabe njegove moći radi zadovoljenja homoseksualnih poriva bilo je dugo vremena zanemarivano.
Vrijeme je da priznamo kako postoji homoseksualna supkultura unutar hijerarhije Katoličke Crkve koja unosi veliki razdor u Gospodinovu vinogradu. Nauk Katoličke Crkve jasno ističe da homoseksualna sklonost nije grešna sama po sebi, već je intrinsičan poremećaj na način da čini svakog muškarca koji je njome trajno zahvaćen nesposobnim za svećeničku službu. Nadalje, odluke za postupanje u skladu s ovom poremećenom sklonosti toliko je težak grijeh da vapi u nebo za osvetom, osobito kada uključuje iskorištavanje mladih ili ranjivih osoba. Takvo zlo treba najviše mrziti. Kršćanska ljubav traži od nas da mrzimo zlo jednako kao što ljubimo dobro. No premda mrzimo grijeh, nikada ne smijemo mrziti grešnika, koji je pozvan na obraćenje, pokajanje i obnovljeno zajedništvo s Kristom i Njegovom Crkvom, u snazi Njegova neiscrpnog milosrđa.
Istodobno, pak, ljubav i milosrđe na koje smo pozvani čak i prema najgorim grešnicima ne isključuje to da ih držimo odgovornima za njihove postupke putem kazne koja je proporcionalna težini njihovog prijestupa. Ustvari, pravedna kazna važan je dio ljubavi i milosrđa jer, dok ona prvenstveno služi kao zaslužena kazna za počinjeni prijestup, ona podjednako nudi počinitelju prijestupa mogućnost da okaje svoj grijeh u ovom životu (ako dobrovoljno prihvati svoju kaznu), čime ga pošteđuje od još veće kazne u idućem životu. Motiviran, stoga, ljubavlju i brigom za duše, stajem na njihovu stranu i tražim da se izvrši pravda nad počiniteljima zlodjela.
Grijesi i zlodjela McCarricka i prevelikog broja drugih ljudi u Crkvi bacaju sumnju i nepovjerenje na brojne dobre i kreposne svećenike, biskupe i kardinale, te sumnju i nepovjerenje na mnoge dobre i čestite bogoslove. Rezultat prvog primjera nepovjerenja škodi Crkvi i dobrim djelima koja činimo u Kristovo ime. To potiče druge da čine grijeh mislima, riječima i djelima – što je definicija skandala. Drugi primjer nepovjerenja škodi budućnosti Crkve, jer stavlja na kocku naše buduće svećenike.
Rekoh da sam došao u napast da padnem u očaj zbog svega ovoga. Međutim, hvala Bogu, ta je napast brzo prošla. Bez obzira na to koliko je velik problem, znamo da smo pozvani nastaviti hodati dalje u vjeri, osloniti se na Božja obećanja koja nam je dao i marljivo raditi na tome da promijenimo stvari nabolje, koliko god je u našoj moći i pod našom kontrolom.
Nedavno sam imao priliku osobno razgovarati s našim bogoslovima o ovim vrlo važnim temama te sam počeo i nastavit ću razgovarati sa svećenicima u biskupiji, kao i s vjernicima, osobno i kroz moje tjedne kolumne i propovijedi, te razjašnjavati stvari koliko god mogu, iz moje perspektive. Evo nekoliko misli upućenih vjernicima u mojoj biskupiji:
Ponajprije, moramo nastaviti činiti dobra djela koja smo dosad činili štiteći mlade i ranjive osobe u našoj biskupiji. Nikada ne možemo odmarati od toga da budno pazimo i da nastojimo donijeti poboljšanje. Moramo nastaviti podučavati sve i držati se učinkovitih mjera koje provodimo, a koje nalažu psihološke ispite za sve kandidate za svećeničku službu, kao i provjere pozadine osoba na svim razinama za sve one koji rade s djecom i ranjivim pojedincima.
Ponovno ističem, kao što je dosad bila ustaljena praksa, ako znate o bilo kakvom kriminalnom zlostavljanju djece koje je počinila osoba u Crkvi, kontaktirajte policiju. Ako vam je potrebna pomoć s kontaktiranjem policije, obratite se našoj koordinatorici za pomoć žrtvama i ona će vam pomoći da stupite u kontakt s najboljim izvorima. Ako ste odrasla osoba koja je u djetinjstvu bila žrtva spolnog zlostavljanja, i vas potičemo da najprije potražite pomoć policije, no čak i ako to ne želite, molimo vas da nam se ipak obratite za pomoć.
Našim bogoslovima: Ako ste doživjeli nečasan napad, zlostavljanje ili prijetnje (od bilo koga) ili ako ste osobno svjedočili nečasnom ponašanju, prijavite to meni i rektoru sjemeništa. Pozabavit ću se problemom brzo i učinkovito. Ne prihvaćam takvo ponašanje u svojoj biskupiji niti bilo gdje drugdje kamo šaljem naše buduće svećenike na formaciju. Vjerujem da sjemeništa, koja vrlo pomno biram za pružanje pomoći u formaciji našh budućih svećenika, neće ignorirati ovakav oblik skandaloznog ponašanja te ću nastaviti potvrđivati to očekivanje.
Našim svećenicima: Najjednostavnije rečeno, živite obećanja koja ste dali na dan vašeg svećeničkog ređenja. Pozvani ste da služite Kristovom narodu, počevši od svakodnevnog moljenja božanskog časoslova. Na taj ćete način očuvati blizak odnos s Bogom. Usto, obećali ste poslušnost i vjernost vašem biskupu. U poslušnosti nastojte živjeti vaše svećenstvo kao svet svećenik, marljivi svećenik te čist i radostan svećenik – kao što vas sam Krist poziva da to učinite. Osim toga, živite čednim životom u celibatu kako biste u potpunosti mogli predati svoj život Kristu, Crkvi i ljudima kojima vas je On pozvao da služite. Bog će vam dati milost za to. Molite Ga za pomoć koja vam je potrebna svaki dan i kroz čitavi dan. A ako ste doživjeli nečasan napad, zlostavljanje ili prijetnje (od bilo koga), ili ako ste osobno svjedočili nečasnom ponašanju, prijavite to meni. Ja ne prihvaćam takvo ponašanje u mojoj biskupiji, kao što ne prihvaćam to u sjemeništima.
Vjernicima naše biskupije: Ako ste žrtva zlostavljanja bilo koje vrste koju je počinio svećenik, biskup, kardinal ili bilo koji službenik Crkve, prijavite to. Tim ćemo se problemom pozabaviti na vrlo brz i pravedan način. Ako ste osobno svjedočili seksualnom iskorištavanju ili bilo kojem obliku zlostavljanja, također to prijavite. Takvi su postupci grešni i skandalozni i ne možemo nikome dopustiti da koristi svoj položaj ili moć za zlostavljanje druge osobe. Ponavljam, pored toga što nanose štetu pojedincima, takvi postupci nanose štetu i samom Tijelu Kristovu, Njegovoj Crkvi.
Nadalje, pridružujem se onima koji zahtijevaju stvarnu i trajnu reformu u biskupstvu, svećenstvu, našim župama, školama, sveučilištima i sjemeništima koja bi iskorijenila i pozvala na odgovornost sve navodne seksualne predatore ili sudionike tog zlodjela;
Tražit ću od svećenika u biskupiji da se pridržavaju svog obećanja i žive čednim načinom života u celibatu služeći vama i vašoj župi te će se dokazi o nepridržavanju istoga rješavati na pravedan način;
Isto ću tako držati odgovornim svakog muškarca koji prolazi formaciju da postane svećenik u našoj biskupiji kako bi živio čednim načinom života u celibatu u sklopu njegove formacije za svećenika. Nepridržavanje istoga dovest će do uskraćivanja pokroviteljstva biskupije;
I dalje ću tražiti (s obzirom na naše bogoslove i naša sredstva) da sva sjemeništa u koja pošaljemo naše bogoslove na izobrazbu budno paze da bogoslovi budu zaštićeni od seksualnih predatora te da pruže ozračje pogodno za njihovu potpunu formaciju kako bi postali sveti svećenici, na sliku Kristovu;
Molim sve vjernike biskupije da nas pomognu držati odgovornima nadležnim tijelima, vjernicima u crkvi i Svemogućem Bogu, ne samo kako bismo zaštitili djecu i mlade od seksualnih predatora u Crkvi, već i naše bogoslove, studente na sveučilištima, kao i sve ostale vjernike. Obećajem da će mi svaka žrtva i njena patnja biti bitnija od osobnog i profesionalnog ugleda svećenika ili bilo kojeg službenika Crkve koji je počinio zlostavljanje;
Molim sve koji ovo čitaju za molitvu. Molite iskreno za Crkvu i sve njene službenike. Molite za naše bogoslove. I molite za vas same i vaše obitelji. Moramo svakodnevno raditi na našoj osobnoj svetosti i ponajprije držati same sebe odgovornima te zatim isto tako držati našu braću i sestre odgovornima, te
Naposlijetku, molim vas da se pridružite meni i cijelom svećenstvu biskupije Madison u prikazivanju javnih i privatnih djela zadovoljštine Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrešnom Srcu Marijinu za sve grijehe seksualnih opačina koje su počinili svećenici i biskupi. Prikazat ću javnu svetu misu zadovoljštine u petak, 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, u pastoralnom centru „Holy Name Heights“ te molim sve župnike da učine isto u svojim župama. Nadalje, molim sve svećenike, klerike, vjerske i biskupijske službenike da mi se pridruže u obdržavanju nadolazećih jesenskih kvatri (19., 21. i 22. rujna), koje su dani posta i uzdržljivosti, u zadovoljštinu za grijehe i zločine koje su počinili svećenici i biskupi te pozivam sve vjernike da nam se pridruže. Neki grijesi, baš kao i neki zlodusi, mogu se odagnati jedino molitvom i postom.
Ovo pismo, zajedno s izjavama i obećanjima, ne služi kao iscrpan popis onoga što možemo i trebamo učiniti u Crkvi kako bismo započeli proces iscjeljenja i riješili se ovih duboko ukorijenjenih bolesti u Crkvi, već koraci koje vjerujem da možemo poduzeti na lokalnoj razini.
Najviše od svega, mi kao Crkva moramo prestati prihvaćati grijeh i zlo. Moramo odagnati grijeh iz naših vlastitih života i hitati prema svetosti. Moramo se oduprijeti šutnji pred grijehom i zlom u našim obiteljima i zajednicama i moramo tražiti od naših župnika – uključujući i mene – da iz dana u dan i oni sami nastoje biti sveti. Moramo uvijek to činiti poštujući i ljubeći pojedinca no imajući jasno u vidu da istinska ljubav nikada ne može postojati bez istine.
Ponavljam, mnogi su sveti i vjerni laici i klerici diljem zemlje opravdano gnjevni te pozivaju na pravu reformu i „čišćenje kuće“ od ovog oblika opačina. Podržavam ih. Još uvijek nisam siguran kako će ovo završiti na nacionalnoj i internacionalnoj razini. No jedno znam, i to je ujedno moja posljednja misao i posljednje obećanje koje dajem biskupiji Madison: „Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu“.
Srdačno vas pozdravljam u Gospodinu,
Msgr. Robert C. Morlino
Biskup iz Madisona