Ante Vranković: Izložba ‘Tjelesnost i bestjelesnost ženskog akta’ Romane Jagić u Galeriji AZ u Zagrebu

Romana Jagić (Koprivnica, 1958. – Zagreb, 2013.) našoj je široj kulturnoj publici uglavnom poznata po svojem odličnom romanu „Oltar svete Notburge“ (2002.), koji svojim decentnim bogatstvom atmosfere i opservacija – izrazito ženskih i izrazito ljudskih u isti mah – neprijeporno ide u red ponajboljih domaćih romana nastalih u zadnjih nekoliko desetljeća.

Premda je svoje likovne radove izlagala u dva navrata: u Zagrebu (Galerija Bernardo Bernardi) i Osoru (Galerija Gradska loža), tek ovih dana u Galeriji AZ imamo prigode zaviriti u do sada potpuno nam nepoznat slikarski i kiparski opus ove vrsne umjetnice, na onakav način na koji on to i zaslužuje.

Na izložbi možemo vidjeti tridesetak djela različitih formata i tehnika (tuš, linorez, keramika, bronca, aluminij) tematski posvećenih ženskome aktu, izvedenih „istinskim kreativnim nabojem“ kako to u već na početku svojeg nadahnutog kataloškog predgovora točno zapaža i akcentuira naš poznati likovni kritičar Stanko Špoljarić.

Sva ta djela izvedena su unutar kontura klasičnog estetskog poimanja, rukopisima koji variraju od različitih varijanti stilizacija, do ekspresionizma: ipak, rijetka suptilnost izvedbe i iskrena proživljenost svakog pojedinoga motiva (a jedno i drugo je danas tako rijetko!) redovit im je zajednički nazivnik.

Izložba katalog Romana Jagić

Promatrajući samo malo dulje i dublje ta djela – ako za to imamo volje i vremena, a ona to svakako zaslužuju – ispod površine virtuozno oblikovane i u isti mah iznimno nadahnute i elokventne likovne forme počinju se otvarati dublji slojevi čitanja, i ubrzo postaje jasno da Romanini izloženi ženski aktovi predstavljaju autoportrete duha, zapravo duše same autorice…

U njima jasno osjećamo prisutnim njezin dah – topao, rosan i pun života – ali i prikrivenu tjeskobu koja se skriva u ogoljenosti svake duše do kraja: Hoće li me biti i onda kada ovog tijela više ne bude?

Iako bi za stvarnu, kvalitativno i kvantitativno adekvatnu analizu djela ove vrsne slikarice i kiparice koja je samozatajno, restauraciji naše likovne baštine posvetila gotovo sav svoj život bolje pristajala forma likovne monografije nego li kratke kritike koju čitatelj ovih redaka upravo ima pred sobom, ipak se uvjetno može zaključiti da slike i skulpture Romane Jagić suptilno opetuju ono ključno pitanje koje si u kakofoniji i rastrzanoj strci našeg svagdašnjega života uglavnom zanemarujemo i izbjegavamo postaviti, a koje umjetnica izravno postavlja na usta naratora u svom romanu Oltar svete Notburge: „Kako se može naučiti živjeti u svojoj nutrini?“

Opus Romane Jagić je – uz dječji rad „Krist nosi križ“ tada učenice 6. razreda Anite Zelić (OŠ Jakovlje, 1999.) i radove nekako u isto vrijeme (2000.) svježeg diplomanta ALU Luke Bunića – vjerojatno najveće ugodno iznenađenje u dvadesetogodišnjem likovnokritičarskom stažu autora ovih redaka.

Zato tim više čudi navod izložbenog kataloga, da su izložbu postavljenu u Galeriji AZ naše „eminentne“ galerije listom odbile. Ne ulazeći dublje u tu problematiku, jer bi bila prava šteta tupošću naših uhljeba – koji, znamo to i od ranije, i u galerijama čine kobnu većinu – znatnije kvariti ton ovog kratkog osvrta, ostaje nam zaključiti da likovni opus Romane Jagić zaslužuje našu punu pažnju, i da tek očekuje pravu, dostojnu valorizaciju – jer očito je riječ vanserijskoj, pa ipak, čak i stručnim krugovima gotovo nepoznatoj likovnoj umjetnici – u kojoj je svake pohvale dostojna, i posjeta doista vrijedna izložba u Galeriji AZ u Zagrebu, koja ostaje otvorena do 17. lipnja, nadamo se i vjerujemo – tek prvi korak!

Izvor: Narod.hr
Photo: Hrvatska kulturna zaklada, Hrvatsko slovo