Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački u homiliji na Veliki četvrtak u zagrebačkoj katedrali na večernjoj misi govorio je času koji je pred Isusom, ali i pred vjernicima. “Isus nam je dao primjer, odnosno još snažnije: uputio nas je, pokazao nam ono što je ispod izvanjskoga čina, ono što je u temelju“, kazao je biskup Šaško u homiliji kojom se dotaknuo i suvremenih zbivanja poput najave ratifikacije Istanbulske konvencije i posljedica koje mogu imati po cijele narode.
Homiliju prenosimo u cijelosti:
“Dragi nadbiskupe Josipe i biskupe Mijo,
braćo svećenici, sestre redovnice, bogoslovi i kandidatice,
braćo i sestre u daru Kristove ljubavi!
U korizmenim smo Evanđeljima ponavljano slušali rečenicu da još nije došao Isusov čas. Sada je taj čas pred Njim i pred nama. Isus se nalazi u najtežim trenutcima, svjestan kako završava njegov život na zemlji. Budući da nije učenik nad Učiteljem, važno je vidjeti kako se On nosi s time i kako nadvladava najveću kušnju, ostajući vjeran Očevoj volji i planu spasenja.
Čuli smo da je „Isus znao da mu je Otac sve predao u ruke“. Što je to sve što mu je predao? Na više mjesta evanđelist Ivan prenosi nam objavu da je Bog ljubav. To je najtočniji i najobuhvatniji izrijek o Bogu, o njegovu postojanju i djelovanju. Otac je Isusu u ruke predao svu svoju ljubav, a Isus tim rukama, u kojima je Očeva ljubav, učenicima pere noge.
Korizmu smo započeli slušanjem poziva: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Sada Gospodin svojom ljubavlju pere prašinu s naših nogu obnavljajući istinu krštenja: da smo preporođeni na novi život, da smo po Kristu, s Kristom i u Kristu uronjeni u umiranje grijehu, sebičnosti, da bismo živjeli u Bogu.
Danas su u središtu rješenja i odgovori
Današnji spomen ustanovljenja euharistije i Isusovu euharistijsku gestu pranja nogu nerijetko se pokušava tumačiti isključivo društvenim kategorijama izlaženja ususret potrebnima, prihvaćanja čovjeka i solidarnosti sa siromašnima i s onima koji trpe.
No, ta je gesta puno više od crkvenoga pristupa rješavanju socijalnih pitanja. Mi smo danas radosni, jer slavimo Božji dar koji je pokretač i kršćanske kulture solidarnosti. Danas u središtu nisu problemi i pitanja nego rješenje i odgovori. Danas više nego u ostalim slavljima osjećamo da smo zajednica koje nije okupljena zbog zemaljskih razloga, nego nas Gospodin okuplja po ljubavi koja je u nama, snagom svoje prisutnosti u istini živoga Kruha i prolivene Krvi koja ispire naslage neistine i vraća radost Saveza s Bogom.
Braćo i sestre, što bismo bili bez dara euharistije? Što bez Kristova dolaska i njegove žrtve kojom nam otkriva odakle život ljudi i svijeta, kamo smo upućeni i gdje je punina radosti i smisao svih naših traženja i čežnja?
Ono što je u temelju
Ovih smo tjedana i dana vidjeli koliko je važno u našoj suvremenosti paziti na pojmove, biti pozoran kako se koriste riječi i otkrivati im značenje koje za sobom vuče životne posljedice ne samo za pojedince nego za cijeli narod.
Razmatrajući današnje Evanđelje, zadnja je rečenica u meni probudila znatiželjni nemir, ne samo zbog toga što nam jasno govori o nasljedovanju Isusa u služenju, nego i zbog jedne riječi, riječi ‘primjer’. Isus kaže: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13, 15)
Evanđelist Ivan, za riječ koja je na hrvatski prevedena kao ‘primjer’, na grčkome koristi riječ: hypodeigma. Upravo ovdje jedan jedini put u Evanđelju. Snažna je to riječ, sastavljena od prijedloga ‘hypò’ koji znači ‘ispod’ i glagola ‘deiknymi’ koji znači ‘pokazati, uputiti’.
Isus nam je dao primjer, odnosno još snažnije: uputio nas je, pokazao nam ono što je ispod izvanjskoga čina, ono što je u temelju.
Samo gledajući taj temelj može se razumjeti njegova poniznost, njegovo služenje, njegova žrtva. Isus skida prašinu s nogu, pere površinu i upućuje na dubinu. Petar se zaustavio na tren na toj površnosti, ali mu je čežnja za zajedništvom s Isusom probudila srce.
Ideologija redovito ostaje zatvorena u zemaljske razloge, u sebičnost prolaznosti
Temelj na koji upućuje Isus izrečen na početku Evanđelja: „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ Taj „do kraja“ trebamo shvatiti ponajprije vremenski: dakle, do zadnjega trena, do zadnjega daha u kojemu predaje svoj duh. No, trebamo ga shvatiti i načinski – kako nas je ljubio. Ljubio nas je do krajnjih granica, do trenutka najveće boli, kada bi se svaki čovjek povukao.
Tu ljubav nam ostavlja u euharistiji, u sakramentu koji zahvaća cijelo naše biće i preobražava ga ljubavlju. Taj dar osjećamo svim osjetilima, sa svima što označuje našu ljudskost, ali nam je dan da bismo ga prihvatili i ondje do kuda ne dopire naš uvid, nego je djelo Božje ljubavi u nama, čudesno i neizrecivo. Jer, euharistija nas mijenja i vodi putem od naših očekivanja do ostvarenja Božjega plana.
Euharistija na tako jednostavan i dubok način očituje tko je čovjek, kako živjeti čovještvo, kako prihvaćati druge i zašto čovjek bez Boga, bez Boga objavljenoga kao ljubav, u Isusu Kristu, ostaje u nerazumijevanju pred običnom gestom služenja drugima. Bez izvorišta u ljubavi i bez vječnosti u kojoj ljubav ima smisao, svijet i čovjek se ne mogu razumjeti.
Lako to vidimo u onome što pokušava svaka ideologija, stara ili nova, svejedno. Ideologija redovito ostaje zatvorena u zemaljske razloge, u sebičnost prolaznosti. I nije čudno da svaka ideologija ima poteškoća s kršćanstvom, s jezgrom kršćanske vjere koju slavimo u ovim danima svetoga Trodnevlja.
Budući da ne daju odgovor na pitanje postojanja i smrti; budući da im ostaju nedokučive zadnje stranice Evanđelja i zadnje stranice Svetoga pisma, ideologije redovito ulažu neskriven napor i sredstva da bi osporile prve stranice Biblije, poglavito one o Božjemu stvaranju čovjeka, o čovjeku koji živi kao muško i žensko, u očitovanju otajstva ljubavi.
Niti jedna ideologija ne uspijeva dati odgovor na pitanje vječnosti, a da pritom imaju smisla: poštivanje čovjeka, žrtva za bližnje, briga za stvoreni svijet, ljudska tjelesnost, sloboda i savjest.
Koliko god naslage života izgledale teške, one su samo prašina pred Gospodinom
A Isus svoju gestu pranja nogu tumači za stolom ljubavi, dajući sebe, ostavljajući sebe u kruhu i vinu prožetima Duhom Svetim, da bismo mi – blagujući ih – postali Kristovim Tijelom, oslobođeni robovanja sebičnosti, i očitovali Dar koji mijenja naše živote.
Euharistija nam je darovana, da bismo bili darovani Bogu i jedni drugima, kako molimo u jednoj euharistijskoj molitvi: „Učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe.“ (Treća euharistijska molitva)
Euharistija nam omogućuje da s ovoga slavlja izađemo preobraženi ljubavlju kojom nas Isus ljubi – do kraja. U toj se ljubavi prepoznaje veliki Božji plan i malene geste, jednostavna djela, pozornost i osjetljivost u svakidašnjemu životu. Večeras smo pozvani u zajedništvu svojih bližnjih čuti i vidjeti, dodirnuti, osjetiti mirisom i okusom blizinu Boga i dopustiti Gospodinu da nam opere noge u svojoj ljubavi.
Koliko god naslage života izgledale teške, one su samo prašina pred Gospodinom koji nam je darovao vječnost.
Amen.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
