Zagrebački pomoćni biskup mons. dr. Ivan Šaško predvodio je drugoga dana boravka tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj katedrali jutarnju misu u 9 sati.
Uvod i homilija u euharistijskome slavlju Četvrtka trećega vazmenog tjedna u prisutnosti tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića
u zagrebačkoj prvostolnici
Uvod
Braćo i sestre,
s posebnim smo osjećajima u današnjemu euharistijskom slavlju, s vjerom u uskrsnuće i u zahvalnosti Gospodinu za dar njegove prisutnosti koja Crkvi čini svetom. Nakon što smo sinoć molitvom i pjesmom dočekali tijelo dragoga nam svetog Leopolda, ovdje se ne prestaje osjećati duh pobožnosti i otvorenost srca za ulazak Boga u naše živote.
Pred ovim tijelom dopiremo lakše do životne jezgre. Tu nam je bliža povezanost vidljivoga i nevidljivoga, naša upućenost na vječnost, povezanost sa svetima i s Crkvom koja živi ljepotu neba. Ali, ta ista Crkva je i nama pomoć, da bismo vidjeli kako živjeti, da bi vječnost bila prisutnija u našoj vremenitosti te da ne zaboravimo Božje milosrđe, potrebno svakomu čovjeku.
Jedni smo pokraj drugih, u zajedništvu Duha Svetoga, kao predivan lanac života koji povezuje našu svakidašnjicu i ovu prvostolnicu. Jedni druge jačamo u vjeri i u teškoćama, moleći zagovor svetoga Leopolda, za iskreno obraćenje i milosrdno srce.
Duboko svjesni svoje grješnosti, ali u radosti zbog Božje strpljivosti i milosrđa s nama ljudima, ispovjedimo grijehe i za njih se pokajmo.
Homilija
Liturgijska čitanja: Dj 8, 26-40; Ps 66, 8-9.16-17.20; Iv 6, 44-51
Braćo i sestre u radosti Crkve!
I. Ovo izloženo tijelo svetoga Leopolda u našoj prvostolnici ljudima koji ne vjeruje u vječnost, u uskrsnuće; ljudima koji nisu susreli Boga i ne pitaju se o vrijednosti ljubavi, djeluje čudno; i mi, vjernici, koji se ovdje okupljamo na molitvu, izazivamo čuđenje, ali smo ujedno i znak koji budi pitanja. Osim što ovo naše zajedništvo govori drugima o našim vrijednostima, mi se uzajamno jačamo u vjeri, kao grješni ljudi koji molimo snagu obraćenja, s pouzdanjem u Boga koji ne prestaje očitovati svoju blizinu.
Sveti Leopold zacijelo nije ni kršćanin ni redovnik koji je tražio pozornost usmjerenu na sebe, nego uvijek na Gospodina. Tako i sada, dok razmatramo njegovo krhko tijelo, zagledani smo u Božju snagu; dok su pred nama smrtni ostatci, obnavljamo vjeru u besmrtnost po Kristovu djelu spasenja.
II. Razmatrajući ovaj milosni događaj posebne prisutnosti svetoga Leopolda, otkrivamo da se u njemu može naći sve što je suprotnost onomu što se danas izvanjski i površno promiče kao vrijedno. S druge strane, ovdje je moguće iščitati sve za čim suvremeni čovjek istinski čezne.
Gledajući sačuvane zemne ostatke ovoga hrvatskog kapucina, vraćamo se na spomen onoga što je živio za zemaljskoga života. Prije svega, njegov je život bio prožet Bogom i vječnošću. I to je prvi odmak od suvremenih pokušaja da se čovjeku pristupa bez njegove upućenosti na Boga; da ga se svede na zemaljsku stvarnost.
Ovaj nam susret govori da čovjek pripada Bogu, da je smisao naše zemaljske prolaznosti u vječnosti; da smo stvoreni za neraspadljivost, te da svako nastojanje koje svijet rastavlja od Boga završava u besmislu.
Osim toga, otac Leopold bio je tjelesno krhko biće. Visok samo 135 centimetara; nosio je poteškoću mucavosti, ne uspijevajući riječima izraziti puninu duše na tečan način. Njegova izvanjska pojavnost stajala je u suprotnosti s onim što se danas pretvorilo u ‘ideologiju izgleda’, jer u njemu se nisu odražavali suvremeni ideali ljepote, viđenosti i izvanjske nametljivosti.
Nadalje, nekoliko kvadratnih metara prostora u kojemu je desetljećima ispovijedao; skučenost i vezanost uz jedno mjesto također su u suprotnosti s današnjim pokušajima da se brzim promjenama mjesta, izvanjskim povezivanjem i tehnologijom prati i nadzire sve što se događa u svakome kutku svijeta, ali bez dubljih pitanja i vrijednosti. Sveti je Leopold u suprotnosti sa stvaranjem dojma da netko vlada svijetom, ako je ovladao zemaljskim bogatstvom, zaboravljajući na jedinstvenost za koju smo stvoreni, na poziv koji nam je dan.
Sveti Leopold je svjedok istine da niti jedan život nije skučen, niti jedan život besmislen, niti jedan prostor premalen, istinu da pravu slobodu vanjsko nasilje ne može dokinuti; jer, čovjekov je svijet širok onoliko koliko je široko njegovo srce, onoliko koliko dopustimo da u taj prostor uđe Bog.
I baš tu nalazi se najvažnija oprečnost koja nam se očituje u prisutnosti tijela sv. Leopolda – oprečnost ljubavi. Ovaj maleni redovnik je gigant kršćanske ljubavi. U njegovu životu ne vlada sebičnost. Ovdje se s pravom pitamo što svijetu ostavljaju sebičnjaci. Nisu li iza njih duboko utisnuti tragovi tuge, razdora, nasilja i u konačnosti odbojnosti koja se pamti po zlu i nanesenim ranama. Svijet koji se hrani sebičnošću, ne može susresti radost i ne može preživjeti.
III. Kao što je svetost oca Leopolda u oprečnosti s agresivno nametanim suvremenim ‘trendovima’ koji mogu svojom ispraznošću zahvatiti i nas vjernike, u svetome se Leopoldu otkrivaju i najdublje ljudske čežnje, a to su svakako: čežnja za radošću koju zemlja ne posjeduje; čežnja za prostorom za koju svijet nije dovoljno velik; čežnja za vremenom koju može ispuniti samo vječnost i čežnja za ljubavlju koju svijet ne može dati.
Čuli smo današnju Isusovu riječ: Ja sam kruh života. Ja sam kruh živi koji je sišao s neba. To je kruh koji Bog daje, a ne onaj koji čovjek uzima. To je kruh darovanosti i nesebičnosti koja se očitovala na križu.
Kristovo tijelo za život svijeta; Tijelo koje blagujemo da bismo živjeli darovanost i nesebičnost. To nije tijelo kojemu je cilj izvanjska ljepota, jer je takav cilj isključiv. Kristovo tijelo smo svi mi, Crkva; a u njoj nema nikoga tko ne može odražavati Kristovu ljepotu, bez obzira kako izgledao, bio bolestan ili zdrav, siromašan ili bogat, snažan ili slab. Da bi se vidjelo Kristovo tijelo ne smije nedostajati darovanosti i nesebičnosti, predanja i brige za bližnje.
IV. U toj istini slušamo Isusa koji nam govori: Nitko ne može doći k meni, ako ga ne povuče Otac koji me posla. Ne možemo doći do Oca, bez privučenosti, bez privlačnosti. Braćo i sestre, Crkva raste i živi samo po toj privlačnosti. A što istinski privlači? Nije teško prepoznati da privlači samo ljubav, da je samo ljubav lijepa, da samo ljubav raduje.
I baš zato osjećao da je grijeh nesreća svijeta i čovječanstva; da se grijeh želi usidriti tamo gdje je naša radost i gdje živi ljubav. Kada čovjek prekida vezu s Bogom, prekida ju i s radošću, s mirom, živi nemir i prazninu te sebe kažnjava kaznom sebičnih.
To je duboko osjećao ovaj velikan ljubavi, koji je – nošen duhovnošću svetoga Franje Asiškoga – „sve ljude želio voditi u nebo“. Znao je da je najveća nemilost za ljude nedostatak ljubavi. Također je znao da niti jedan čovjek nema sposobnost ili moć ispuniti živote ljubavlju, nego nam ju Bog daje u svojim sakramentima. Znao je da ga je Bog pozvao da privlači ljude čudesnomu djelu obraćenja, susretu s Bogom koji nas čeka u svome milosrđu.
U tome je duhu prihvatio i neispunjenost želje da bude na drugome mjestu, zauzet za jedinstvo kršćana. No, u svojoj poslušnosti je shvatio da razdor Crkve započinje razdorom u duši ljudi te da je jedinstvo s Bogom ključ svakoga zajedništva, od onoga u obitelji do onoga između Crkava i vjerničkih zajednica.
V. Braćo i sestre, svetost oca Leopolda je pohvala ljubavi onih ljudi koje zovemo običnima, a uistinu su najneobičniji; nesebičnih ljudi koji su neprimjetni pojavnosti i dojmovima, koji u tišini i radosti s Bogom žive za druge.
I jučer i danas vidjeli smo koliko je fotografskih aparata, koliko kamera željelo ‘snimiti svetost’, željelo zaustaviti trenutak i zadržati ga za sebe. Ali, to što je najvrjednije, to što zapravo tražimo ne može dohvatiti fotografski aparat ili kamera. I umjesto da gledajući tijelo svetoga Leopolda vidimo ljepotu ljudi, ljepotu lica onih koji nas vole, možemo ostati u sebičnosti koja ne daruje trenutke milosti.
Tako se mogu naći dva stava i pristupa. Jedan je stav svijeta, prožet znatiželjom. Ona ne dopire daleko, jer znatiželja ne traži ljudsko srce. Ona je prolazna i traje koliko traje bljesak reflektora. Drugi je vjernički stav, a to je stav divljenja i zahvalnosti. To je osjećaj svetosti koji živi Crkva. Za njega molimo, jer on traje i uspijeva pronaći Boga u tami križa.
VI. I na kraju, dragi vjernici! Dok u staklenoj škrinji gledamo rekonstruiran dragi lik našega sveca, u tome se staklu ovdje najprije odražava Kristov oltar. Nemoguće je vidjeti svetoga Leopolda bez oltara i euharistije. Isto tako, u staklu se odražavaju naša lica, lice Crkve. Svetoga Leopolda nije moguće vidjeti bez toga odraza naših života, ljudi koji pokraj nas mole, hodaju, trpe i zahvaljuju. Jer, to je lice Krista.
U ovoj svetoj godini to je Lice koje nas privlači, lice Božje ljubavi.
Amen.