Svi mi koji imamo TV plaćamo televizijsku preplatu HRT-u. Taj je isti HRT odlučio dio te pretplate potrošiti na otkup nečega što su najavili kao intelektualni “dvoboj stoljeća”. Kažu, mora da je pametno kad se za gledanje uživo plaćala ulaznica od čak 1500 dolara, a gledanje preko streama 15 dolara. A kakvu smo tek mi vrijednost dobili za svoj novac, piše Borislav Ristić u svojoj kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.
Snimak javnog dvoboja jednog osebujnog filozofa i jednog ukočenog psihologa, dvojice smrknutih ljudi koji raspravljaju, pazite sad – o sreći.
Tko ne bi bio sretan sa spoznajom kako su nam naši haerteovci otkupili sadržaj koji svatko potpuno besplatno može pronaći na internetu.
(…)
Sam je duel, prema očekivanjima, trebao biti susret dviju krajnosti. Kao što je u uvodnom izlaganju nabačeno, obojica predstavljaju dva od mainstreama ekskomunicirana intelektualca. A zatim su nam, kao da su željeli opravdati etiketu, ponudili prizor dva ekscentrika koji nisu raspravljali o meritumu stvari, već su se cijelo vrijeme borili s predrasudama koje imaju jedan o drugomu. Na kraju se ispostavilo da nisu ni raspravljali, već su jedan drugoga podržavali u besmislu. U takvim je prilikama uvijek preporučljivo šutke prijeći preko oštroumnih gluposti koje su izrekla ova dva pop-intelektualca.
(…)
Žižek je raspjevani filozofski svaštar i militantna neznalica o bilo čemu konkretnom, koji čitav život piše (neki će reći i da prepisuje!) jednu knjigu. On svoj status duguje tome što je u vrijeme pada Berlinskog zida pronašao zgodnu tržišnu nišu kod moralno i intelektualno razvlaštene ljevičarske publike na Zapadu. Kada se činilo da je svemu kraj, “s one strane zida” pojavio se netko tko i dalje tvrdi kako je socijalizam prava stvar. Srce je ponovno zaigralo, pa je Žižekov podgrijani staljinistički čorbuljak prihvaćen kao nostalgično genijalan i osvježavajuć zalogaj. A koliko je osvježavajuć kada nam o sreći priča filozof poznat po tome što se nije nasmijao ni na svom vjenčanju, iako se triput ženio?
S druge je strane Peterson djelovao kao netko tko je napisao knjigu o samopomoći samo kako bi potvrdio staru predrasudu da se ljudi opredjeljuju za psihologiju kako bi liječili sebe. Njega bismo također mogli nazvati “čovjekom jedne knjige”, samo što on nije intelektualni komesar poput Žižeka, već je više tip “jogija”, koji u duhu New Age religioznosti, nudi svojoj publici savjete “za ponijeti”. “Ako ste nesretni, anksiozni, vodite isprazan život, doktor Peterson vam nudi jednostavan recept kako u 12 koraka doći do nirvane i ostvariti sreću u ovome životu.”
No, nije to ono što je Jordana Petersona kvalificiralo za intelektualnu zvijezdu na “desnici”. Kao i kod Žižeka, za njegovu svjetsku slavu nije zaslužan intelektualni sadržaj koji nudi, već poza koju je zauzeo. On je vidio kako ideologija političke korektnosti ljudima sve više ide na živce, pa je, nekako baš pred izlazak knjige, odlučio objaviti video u kojem napada neke od tih dogmi. Ubrzo je od ideološki snošljive ljevice dobio stigmu “desničara” kao nečeg lošeg, na što je desnica odgovorila prihvaćanjem Petersona za svoga idola, pa je opet trijumfirala forma nad sadržajem.
Ulaznica se plaća kako bi se podržao osjećaj o vlastitoj pameti. Klima se glavom i plješće i kada se ništa ne razumije kako se ne bi ispalo glupim u društvu. Poza je to koja čovjeku jamči ugled sve dok sudjeluje u društvenom ritualu mistificiranja gluposti.
Ukratko, na tom intelektualnom “dvoboju stoljeća” sve je sličilo nekom Schopenhauerovu izlaganju o radosti življenja nakon kojeg bi i najbodriji duh zavapio majci što ga je rodila. Obrazovanje je jedini način da se odupremo ovom pomodnom antimisaonom trendu, jer se, kao što kaže Chesterton, “bez obrazovanja nalazimo u užasnoj i smrtonosnoj opasnosti da obrazovane ljude shvatimo previše ozbiljno”.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr