Časna sestra Doroteja iz Benina: Djeca ne znaju za koronu, djeca hoće jesti

U emisiji “55 minuta kod Željke Markić” gostovala je s. Doroteja Dundjer, redovnica Družbe Marijinih sestara Čudotvorne medaljice koja već 33 godina djeluje u Beninu – jednoj od najsiromašnijih afričkih država. Sestra Doroteja, rodom iz Žepča (BiH), svoj je misijski apostolat započela u beninskom selu Affamey još 1988. godine, a danas djeluje u zajednicama Poro Novo i Malanhoui na jugu Benina i u selu Biro na siromašnom sjeveru te zemlje.

U svojim zajednicama redovnice skrbe o siročadi i siromašnim djevojčicama, kojima uz pomoć dobrotvora, ali i angažmana lokalne zajednice omogućuju osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te pohađanje različitih tečajeva. Sestre trenutno otvaraju već petu školu u Beninu, gdje će, kao i u ostalim školama, djeci pružati dnevni obrok kroz program Marijinih obroka. S. Doroteja je koordinatorica svih kuhinja Marijinih obroka u Beninu koje otvara Marijini obroci Hrvatska.

O Marijinim obrocima

“Prvi kuhinja je otvorena preko vlč. Odilona, a s vremenom su i druga sela tražila istu takvu kuhinju za njih. Mnogi traže, ali moramo djelovati postupno radi što bolje organizacije. Kad otvorimo kuhinju u jednoj školi, mnogi roditelji iz susjednih sela premještaju djecu u našu školu, kako bi imali što jesti. Pratimo tjedni jelovnik tako da djeca jedu raznoliku hranu, a u ponudi je – ovisno o danu – riža, jaja, žganci s umakom i ribom i grah s kukuruznim brašnom. Većina njih nikada nije jela jaja kod kuće jer je to za njih luksuz. Međutim, ponosni su, i ne žele priznati da su gladi i da nemaju. Također, taj jedan obrok podijele na više porcija i nose doma da nahrane sestru ili brata.

Djeca dolaze u školu koja završava u podne i do 15 sati imaju pauzu. U tom vremenu trebali bi otići kući na ručak i vratiti se, ali mnoga djeca žive daleko, a mnogi i nemaju ništa za jesti kod kuće sve do navečer. Zato je podnevni obrok koji im mi dajemo u školi veliko bogatstvo i za školu i za narod jer se među djecom vidi promjena u volji za učenjem.

Lokalna zajednica intenzivno sudjeluje u otvaranju nove kuhinje Marijinih obroka. Mještani donose drva, vodu, a žene koje kuhaju plaćene su za njihovu pomoć. Djeca sama donose manje količine drva u školu, što je potrebno za kuhanje. Oni, dakle, sami osiguravaju potrepštine i radnu snagu, a uključuju i djecu u taj rad. Tako shvaćaju da je to njihova kuhinja i njihov uspjeh.”

Zašto Benin?

“Jednostavno da pomažemo narodu. Kao medicinske sestre i redovnice otišle smo pomagati na zdravstvenom i duhovnom polju. Misionarski poziv za mene predsavlja nutarnju potrebu: znaš da moraš ići, ali ne znaš ni kamo, a niti zašto. Neki se rađaju dva puta. Lijepo se ‘roditi’ u Beninu i rasti s Beninom. Ako nisi tamo gdje te Bog hoće, nećeš nikada biti sretan. Radost nas drži na životu. I u Europi ima života tamo gdje ima radosti, a umor se drugačije onda podnosi.

Naša je evangelizacija primarno evangelizacija primjerom. Mještani su nas pitali kako je moguće da smo iz bogate Europe došle u ono siromaštvo i same postale siromašne. Mi im tada objasnimo zašto smo došle, a oni počnu slati djecu na misu, premda su oni sami npr. animisti. Na taj način ljudi mijenjaju mišljenje. Čak se i jedna animistička iscjeliteljica i poganska svećenica obratila – upravo zbog našeg svjedočanstva i zbog gostoljubivosti.”

O teškim počecima

“Po dolasku u našu prvu misiju cijelo nas je selo dočekalo u crkvi. Dobile smo dva hektara zemlje, što smo kasnije i proširile. Biskupija nam je uz pomoć lokalne zajednice osigurala i kuću. Tada smo podučili mještane da je u kući potrebna kupaonica i sanitarni čvor. Prvu kuću u Beninu smo obnovile i proširile. Odgojnu djelatnost u Beninu započele smo podižući kulturu čišćenja, pospremanja. primjerom smo ih podučili kako sušiti rublje jer su ranije to činili na prljavom tlu.

Ni pod koju cijenu nismo htjele zaposliti vozača. Treba ga pošteno platiti, a mi to ne bismo bili u stanju. Tada sam bila jedina žena vozačica u Beninu. Imala sam 35 godina života i došla u Benin iz zagrebačke bolnice gdje sam kao sestra djelovala.”

O zaraznim bolestima

“Više sam puta oboljela od malarije, u početku su to bili teški slučajevi. Premalo smo pazili na sebe jer smo se dali na rad za taj narod. Gotovo pa smo zaboravljali kvalitetno jesti. Znala sam i kao bolesna pregledavati bolesnu djecu, čak sam liječila dijete koje je trebalo amputirati prst, ali roditelji nisu htjeli u bolnicu. Nekako sam spojila kosti, zavila i – to se začudo primilo!

S druge strane, država sada postavlja velika ograničenja zbog pandemije koronavirusa, a istovremeno u Beninu dnevno umire najmanje 15 do 20 osoba od malarije – koja je izlječiva bolest i za koju ne provode mjere opreza. Za vrijeme velikih ograničenja morala sam – protiv dopuštenja – ići u grad samo da nabavim hranu za djecu i životinje. Djeca ne znaju za koronu, djeca hoće jesti.”

O redovničkim zvanjima

“Trenutno imamo 36 sestara Beninki. Imamo dvije naše ambulante, sestra radi u bolnici, jedna u laboratoriju, jedna u školi, imamo dva sirotišta u kojima svi sudjelujemo. Trebamo otvoriti još jednu ambulantu izvan naše misije, ali smo na molbu naroda odlučile krenuti u taj pothvat zbog djece – opremiti, pripremiti sestre koje bi radile, nabaviti pribor i sve potrebno. A država je postavila visoke uvjete upravo zbog koronavirusa, a koji su gotovo neispunjivi. Naši ljudi kažu: Dajte nam europske plaće i europsku hranu pa ćemo se držati europskih mjera.

Katoličanstvo u Beninu djeluje na južnom dijelu zemlje tek 150 godina, a na sjeveru još i manje jer je puno siromašniji. Mi nismo htjele biti u gradu, nego djelovati u siromašnim seoskim sredinama pa smo poslane na siromašni sjever. ”

O molitvi i radu

“Kod nas je molitva popraćena instrumentima. Pjevamo časoslov, molitva dulje traje i to nam je prilika i za odmor. Jednom su nam pred samu misu došli ljudi s bolesnim djetetom, a ljudi su mi sami rekli da prvo odem na misu. To je i za nas svjedočanstvo – koliko ti ljudi cijene duhovnu pomoć i molitvu, premda možda i nisu vjernici, kršćani.
Što se tiče rada, od samog početka djelujemo kao samoodrživa zajednica. Meso ne kupujemo već 10 godina, povrće nikad nismo kupovale. Proizvodimo brašno, palmino ulje. Kupujemo samo ono što same ne možemo proizvesti.

Proizvodimo i brašno od manjoke – korjenaste biljke čiji korjen meljemo, cijedimo, pržimo i skaldištimo, a njezin škrob prerađujemo za druge potrebe. Držimo svinje, kokoši, zečeve i patke. Jaja i meso prodajemo i konzumiramo i djelujemo vrlo ekonomično. Ne možemo samo čekati milostinju.

A ekonomijom koju provodimo u misiji poučavamo mještane upravljanju vlastitim imanjem. Skrbimo za siročad koja rade uz nas i tako se nauče kako kasnije samostalno obrađivati zemlju.”

O zdravstvenoj i obrazovnoj djelatnosti sestara

“Dolaskom u Benin htjeli smo se prvenstveno baviti zdravstvom. Tada još nismo imali ni ambulantu, a već su nam ljudi dolazili čak i iz mjesta koja imaju svoju ambulantu. “Idite kod sestara, tamo ćete dobiti i lijekove, ali i molitvu”, kažu tamošnji ljudi. Oni znaju da sestre mole za njih.

Rad s djecom počeli smo zbog djevojke koja je živjela s bolesnom bakom i htjela ići u školu u grad. Njezine poznanice su nas molile da ju primimo jer su znale tko će ju primiti ako pođe u grad… Tako smo desetak djevojčica primili kod nas na dnevni boravak i učenje, a kasnije smo im omogućile i noćenje. Ta prva djevojka završila je Ugostiteljsku školu i prva je školovana u svojoj obitelji. Plakala je kad je primala diplomu. Imamo djecu koja završe i visoke škole i struke ili pak zanat.”

“Bez nas tamo toga ne bi bilo, ali ni bez vas u Hrvatskoj i vaše pomoći. Moramo si pružiti ruke, makar bili daleko. Dodirujemo se dobrim djelima i po tome svi postajemo jači”, poručila je za kraj s. Doroteja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr