Prvo četničko udruženje osnovano je 1921. u Beogradu. U Hrvatskoj pak četnička udruženja imaju početak još u tridesetim godinama, davno prije pojave NDH. Bila su ona dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji i prema organizacijskom ustrojstvu i prema programskim ciljevima.
Ovaj tekst nastoji prikazati genezu razvoja četničkog pokreta u Hrvatskoj iz dva razloga:
1. upoznavanja hrvatskog puka s tim zločinačkim pokretom jer u susjednoj Srbiji je potpuno rehabilitiran, a u vrhove vlasti na slobodnim izborima dovedeni deklarirani i otvoreni zagovaratelji četničke ideje (što je problem kolektivne svijesti Srba, ali i opasnost za Hrvate danas).
2. zbog frapantne sličnosti djelovanja dijela hrvatskih Srba prije raspada prve i druge Jugoslavije (pred Domovinski rat). Četnici su se naime, poput komunista, smatrali „čuvarima Jugoslavije“.
Zbog četničke ideje Hrvati stradaju već gotovo 100 godina. Kako je nastao taj pokret u Hrvatskoj i da li je zaista u korijenu imao ideju jugoslavenstva? Da li je ta ideja jugoslavenstva bila plašt za dominaciju Srba i rezervna opcija nedostatka mogućnosti realizacije Velike Srbije? Kako je moguće da nakon tolikih zločina četnika u Srbiji sjede na vlasti deklarirani četnici?
Zanimljivo da su se ideje o „ugroženosti Srba od nove NDH“ koje smo neprestano slušali pred Domovinski rat na isti ili sličan način izražavale i pred Drugi svjetski rat kada još NDH nije ni postojala!
Korijen svega bio je nemirenje dijela Srba sa življenjem u bilo kakvoj samostalnoj ili visoko federalnoj Hrvatskoj.
Četnici u Hrvatskoj – nastanak i razvoj
Osnovno programsko načelo četničkih udruženja tridesetih godina bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, tj. “beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma” (slično kao pred Domovinski rat). Drugo programsko načelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije Karađorđevića, što je slikovito izraženo u geslu “Za kralja i otadžbinu”. Međutim, već od početka u pokretu je bila primjetna snažna velikosrpska linija, a poglavito među ekstremnim srpskim nacionalistima. Oni su najveći dio teritorija Kraljevine Jugoslavije poistovjećivali sa srpskim etničkim područjem te su se zalagali za ustrojstvo Velike Srbije. S tim u svezi četnička udruženja nemilosrdno se obračunavaju sa svim svojim političkim protivnicima, a poglavito u Hrvatskoj s pristalicama hrvatskih nacionalnih stranaka, označavajući ih kao “plemenske” i “separatističke pokrete” koji razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.
Četnička udruženja okupljala su osobe sumnjivih moralnih kvaliteta iz različitih društvenih slojeva, prije svega zainteresirane za osobne probitke i političke utjecaje u pojedinim sredinama. U članstvu četničkih udruženja bili su uglavnom Srbi, i samo manji broj Hrvata, i to iz redova “jugoslavenskih nacionalista”, poglavito Hrvati s područja hrvatskih jadranskih gradova. Naime, tu je u dijelu javnosti vladalo uvjerenje da su ovi dijelovi Hrvatske oslobođeni od talijanske okupacije nakon Prvog svjetskog rata upravo zahvaljujući naporima dinastije Karađorđevića te da se mogu očuvati samo uz pomoć vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije.
Četnici u Zagrebu – kokarde, noževi i prijetnje Hrvatima
Četnička udruženja bila su poluvojne organizacije. Prve udruge četnika u Zagrebu osnovane su još 1927. Njezini članovi polagali su prisegu, nosili uniforme sa šubarama i na njima kokarde, na prsima četničku značku, a bili su naoružani. Ilustrativan primjer prisege jest prisega zagrebačkih četnika od 10. listopada 1934., a prenosi je zagrebačka “Nova štampa”, br. 3. od 15. listopada 1934. Ta novinska bilješka u cijelosti glasi: “Zagreb, 15. oktobra. 10. o. m. položili su zagrebački četnici zakletvu Nj. Vel. Kralju Petru II. na svečan način. Zakletvu je izvršio Miloš Vidaković p. prets. Udruž. Četnika, pododbor Zagreb uz simbole: kamu, revolver, so i hleb.
Zakletva glasi:
Ja (ime i prezime) na ovom svetom četničkom znamenju (kama i revolver), zaklinjem se svemogućim bogom, da ću vrhovnom zapovedniku sve vojne sile, našem Kralju Jugoslavije Petru II svagde i u svim prilikama biti veran, svom dušom odan i poslušan, da ću se za Kralja i Otadžbinu junački boriti, da četničku i vojničku zastavu nigde i nikad neću izneveriti i da ću zapovesti svih pretpostavljenih mi starešina slušati i verno ih izvršavati. Tako mi bog pomogao! Ako se četničke dužnosti ogrešim, neka me bog kazni, a kama i revolver tu kaznu izvrše Amin (Amen)”.
Pravoslavna crkva posvećuje četničke zastave
Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama. Zastave su se sastojale od crnog polja, a na njemu je bila bijela mrtvačka glava i natpis “Za Kralja i Otadžbinu”. Pod ovim znamenjem pripadnici četničkog pokreta izveli su još tridesetih godina niz nasilja i ubojstava Hrvata. Međutim, djelatnost četničkih udruženja u Hrvatskoj naišla je na osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva i manjeg dijela srpskog stanovništva koje se zalagalo za zajednički život s Hrvatima. Četničke terorističke aktivnosti unosile su nemir i razdor u one sredine u kojima je bio mješoviti sastav stanovništva.
Četnici rašireni diljem Hrvatske – stotine udruženja i tisuće članova!
Ne ulazeći podrobnije u vrijeme osnivanja pojedinih četničkih udruženja u Hrvatskoj, treba istaći da je do početka 1935. na području Savske banovine (Lika, Slavonija, sjeverna Hrvatska) bilo 114 četničkih udruženja!
Taj proces nastavljen je i 1936. te su samo do svibnja te godine na istom području bila osnovana još 63 četnička pododbora s više od dvije tisuće članova. Međutim, od 1933. do 1936. bio je na istom području zabranjen rad 51 četničkom pododboru. Tako su na području Savske banovine (Lika, Slavonija i sjeverna Hrvatska) osnovane i djelovale četničke organizacije u:
– Zagrebu,
– Jasenovcu,
– Varaždinu,
– Slav. Brodu,
– Pakracu,
– Dugoj Resi,
– Vrginmostu,
– Topuskom,
– Vinkovcima,
– Vukovaru,
– Srpskim Moravicama,
– Karlovcu,
– Đurđevcu,
– Dalju,
– Vojniću,
– Sušaku,
– Plaškom,
– Virovitici,
– Ogulinu,
– Gomirju,
– Samoboru,
– Bjelovaru,
– Koprivnici,
– Gospiću,
– Medku,
– Borovu i
– Novoj Gradiški.
Nadalje, na području Primorske banovine (i Zetske) djelovala su četnička udruženja u
– Strmici,
– Vrlici,
– Otriću,
– Kninu,
– Drnišu,
– Kistanju,
– Šibeniku,
– Splitu,
– Dubrovniku i brojnim drugim mjestima.
Nasilje nad Hrvatima – batinanja, neredi, razbijanja katoličkih crkava i ubojstva
Brojne četničke organizacije na tlu Hrvatske tridesetih godina unosile su svojom terorističkom djelatnošću i nasiljem nemir među hrvatsko stanovništvo.
Četnici su se, prigodom svojih različitih proslava, oblačili u četničke odore, legitimirali su građane, silom ubirali novčane priloge za svoja udruženja, pijančevali i bili vinovnici mnogih izgreda. Četnički teror naročito se povećao nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu. Sebe su smatrali čuvarem Kraljevine Jugoslavije i njezina državnog poretka, a Hrvatima su prijetili “da ponekom neće lampa gorjeti “, tj. da će biti ubijeni.
Članovi četničkih udruženja izvodili su raznovrsna nasilna djela: batinjanje i ubojstva Hrvata, izazivanje nereda prigodom katoličkih vjerskih praznika, uznemirivanje stanovništva u hrvatskim selima pucanjem iz oružja, razbijanje prozora na katoličkim crkvama i kapelama i sl.
1936. Kerestinec (Zagreb) – hrvatski seljaci ubili četnike u poznatom dvorcu
Vrhunac razračunavanja s četničkim nasiljem zbio se 14. travnja 1936. prigodom održavanja komemoracije u Samoboru u povodu četničkog ubojstva Hrvata Karla Brkljačića. Među seljacima Hrvatima zapadnog i jugozapadnog dijela od Zagreba pronio se glas da četnici žele ubiti Vladka Mačeka u obližnjem Kupincu. Tisuće Hrvata iz Svete Nedelje, Stupnika, Lučkog, Brezovice i Okića okružili su dvorac i tražili predaju četnika. Iz dvorca je zapucano i ranjen je lokalni seljak Jurinec. Gnjevni narod je provalio u dvorac i ubio 6 četnika. Kasnije je do okršaja došlo i u Rakitju pored Zagreba gdje je ubijeno 4 ljudi.
29 Hrvata završilo je na sudu, a svi su oslobođeni krivnje (što je dokaz da su sudovi prve Jugoslavije bili neusporedivo slobodniji i demokratskiji od onih druge komunističke). Oslobađajuću presudu su oduševljeno dočekali tisuće Zagrepčana, a kasnije i stanovništvo okolnih zagrebačkih i samoborskih sela.
Širenje četnika u Hrvatskoj pred rat
Banovina Hrvatska, osnovana krajem kolovoza 1939. godine, došla je na udar velikosrba i četnika, koji su htjeli stvoriti Veliku Srbiju kao nastavak ideje Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi.
S tim ciljem održavaju se mnogi javni zborovi u ljeto i jesen 1940. Spomenut ćemo samo one u Kninu, Kistanjama, Benkovcu i više mjesta u okolici, na kojima je osnovana posebna “Komisija spasa Srba sjeverne Dalmacije”, koja prikuplja potpise stanovnika i upućuje izaslanstva i peticije namjesnicima i Narodnoj skupštini u Beograd sa zahtjevima da se benkovački i kninski kotarevi priključe Vrbaskoj banovini, odnosno “Srpskim zemljama”. Međutim, zbog unutarnjih i vanjskih političkih čimbenika ova zamisao nije provedena u život.
Svi ovi procesi pogodovali su stvaranju novih četničkih udruženja (1938. godine bilo ih je oko tisuću u Kraljevini Jugoslaviji) i u njima djelovanja ekstremnih nacionalističkih struja koje su se zanosile idejama o Velikoj Srbiji. Istodobno se nastoji oživiti i četničke postrojbe. Tako je u drugoj polovici 1940., uz pomoć vojske, u Kninu oživljen rad četničkog “Petog komitskog odreda”, na čelu s vojvodom Vladom Novakovićem, godinu dana kasnije zapovjednikom Bukovičkog četničkog odreda.
Iako je službeno 11. studenog 1940. zabranjen rad ovog odreda, on kao policijska poluvojnička organizacija uz pomoć sokolskih starješina (starosta) nastavlja rad i nastoji uspostaviti vodove u Strmici, Kosovu, Kistanjama, Tepljuhu i Đevrskama. Dio njegovih članova, kao i članovi drugih velikosrpskih organizacija i društava na tome području postat će klica četničkog pokreta koji se pojavio u drugoj polovici 1941. godine u uvjetima talijanske okupacije.
Četnici pred stvaranje i u prvim danima NDH
U ratnim planovima Ministarstva vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije bilo je predviđeno i stvaranje četničkih bataljuna na osnovi dobrovoljnosti, a trebali su se koristiti za gerilske oblike ratovanja. U travnju 1940. jugoslavenska vlada ustrojila je četničku komandu (šest bataljuna i jedan djelomično popunjen) te je po jedan četnički bataljun dodijeljen svakoj armiji. Jedan je bataljun bio u Karlovcu. O borbenoj upotrebi ovih četničkih bataljuna u travanjskom ratu 1941. nema pouzdanijih pokazatelja. Oni su se najvjerojatnije raspali kao i druge jedinice jugoslavenske vojske, a vojvoda K. Pećanac sa svojim će se četnicima odmah staviti u službu njemačke okupacijske vojske.
Danas je poznato da su četnici u sastavu jugoslavenske vojske od 9. do 29. travnja 1941. ubili na području Bjelovara 27 civila Hrvata. Od tog broja 10. travnja kod D. Mosti ubili su 11, a 11. travnja u Siveriću 3 Hrvatice, od kojih je jedna bila djevojčica. Takvih slučajeva bilo je i na drugim mjestima u Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, poglavito oko Knina, zatim kod Dervente, Čapljine i Mostara. U spomenutim mjestima pobijeno je oko 50 civila Hrvata i Muslimana.
Uskoro je u srpnju 1941. i održan u Benkovcu sastanak četničkih vođa sa fašističkim talijanskim prefektom Zadra „duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi“, kako je zapisano u izvješću.
Rat na teritoriju NDH počeo je poprimati goleme razmjere, a četničko-talijanska suradnja bila je samo jedan od njegovih ključnih čimbenika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa