Četvrta nedjelja došašća: Evanđelje o Josipovoj spremnosti da preuzme odgovornost

Advent wreath with four burning candles. Selective focus, shallow DOF.

Četvrta je, posljednja nedjelja došašća. Sve svijeće na adventskom vijencu su upaljene, a današnja liturgija donosi evanđelje o anđelovom navještaju Josipu da će njegova zaručnica Marija roditi Sina Božjega i Josipovoj spremnosti da preuzme odgovornost za Mariju i Isusa.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Evanđelje 4. nedjelje Došašća: Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju

Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. (Mt 1, 18-24)

Riječ Gospodnja.

U nastavku donosimo promišljanja fra Ivana Duganžića o današnjim čitanjima, preuzete sa stranice franjevci.info.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prvo čitanje   Iz 7,  10-14 (“Evo, djevica će začeti.”)

Otpjevni psalam Ps 24,  1-4b.5-6 (Pripjev: “Nek uniđe Gospodin: on je Kralj slave!”)

Drugo čitanje Rim 1,  1-7 (“Isus Krist, potomak Davidov, Sin Božji”)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Evanđelje   Mt 1,  18-24

Vrijeme ispunjenja obećanja

Biblijski tekstovi četvrte nedjelje došašća posebno su snažni i konkretni. Nada u početak ispunjenja starozavjetnih obećanja, koja se pojačava sa svakom nedjeljom došašća, u najavi Isusova rođenja već poprima prepoznatljive i vrlo jasne, zapravo osobne crte. Bog koji je uvijek bio sa svojim narodom u rođenju tog najavljenog djeteta bit će na najneposredniji način Emanuel – Bog s nama. Svi evanđelisti pojavu Isusa Krista nastoje teološki povezati sa Starim zavjetom, prikazati je kao ispunjenje davno danih obećanja, no Matej je u tome najkonkretniji i najsnažniji.

Sve glavne događaje iz Isusova života on je popratio opaskom kako se ispunilo nešto što je Bog davno najavio po prorocima. Tako je i ovdje. Nakon što je donio anđelovu riječ Josipu, Matej se na sve to osvrće svojim riječima: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ (Mt 1,22sl).

Taj odnos obećanja i ispunjenja ne smijemo uzeti površno, jer iza toga se krije prava drama povijesti spasenja. Uvijek je posrijedi nesporazum između Boga i čovjeka, jednako prilikom davanja obećanja kao i prilikom njegova ispunjenja. Bog se uvijek pokazuje iznenađujućim i drukčijim. On nije onakav kakvim ga čovjek zamišlja, pa čovjek zato reagira nepovjerenjem u Božju riječ, kao u slučaju kralja Ahaza, ili posvemašnjom zbunjenošću, kao u Josipovu slučaju. No to ne može omesti Božji plan i postignuće cilja koji je on postavio. Zapreka na tom putu nije ni Ahazova nevjera, a još manje Josipova zbunjenost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bog konkretne povijesti

Božje djelovanje prema Bibliji uvijek je djelovanje u konkretnoj ljudskoj povijesti. Zato često nije pošteđeno pravih nesporazuma koji katkada ostavljaju privid da je to više povijest čovjekove nevjernosti ili pak Božje odsutnosti, negoli stvarna povijest spasenja. To je tako zorno sadržano u slučaju Božjeg obećanja kralju Ahazu posredstvom proroka Izaije. Kada je Izraelu zaprijetila opasnost od moćnog Asirskoga carstva, Ahaz se uplašio, kao što su se uplašili i susjedni kraljevi Sirije i Samarije.

Oni pokušavaju iskoristiti Ahazov strah nagovarajući ga na savez s njima, kako bi se zajednički suprotstavili asirskoj sili. Ako Ahaz ne želi taj savez, oni će ga svrgnuti s prijestolja i zakraljiti njegova protivnika. Prorok Izaija uzalud pokušava ohrabriti kralja i nagovoriti ga da se osloni na Boga i da od njega zaište znak. Kralj se opravdava tobožnjim strahom da njegovo traženje znaka ne bude shvaćeno kao iskušavanje Boga, ali prorok to razotkriva kao kraljevu nevjeru i u Božje ime daje znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!(Iz 7,14).

To obećanje ima dakle svoju povijesnu dimenziju i u isto je vrijeme daleko nadilazi. U povijesnom smislu ono je ponajprije Božje jamstvo da će Davidova kraljevska loza, unatoč svemu što će se dogoditi, nastaviti i dalje živjeti, a u izrazima „djevica“ i „Emanuel – S nama Bog“ to obećanje je otvoreno prema neslućenom i iznenađujućem ispunjenju u budućnosti. Kad je 586. g. pr. Kr. propalo Južno kraljevstvo i kad je razoren Jeruzalem, a narod odveden u babilonsko sužanjstvo, to obećanje ostalo je doista jedino jamstvo da Bog nije ostavio svoj narod,  podržavajući živu nadu, uvijek iznova podgrijavanu po prorocima, da će ga Bog jednom ispuniti.

Josipove poteškoće

Opisujući najavu Isusova rođenja kao ispunjenje Izaijina obećanja, Matej ne skriva da su to ispunjenje pratile slične poteškoće kao i u času njegova davanja. I ovdje se potvrđuje kako je Božji dolazak u ovaj svijet od početka povezan s nesporazumima i poteškoćama. Ono što će kasnije doživjeti Isusov preteča Ivan Krstitelj promatrajući način Isusova djelovanja, doživljava Josip već prilikom najave Isusova rođenja. On je zaručen s Marijom koja je još u kući svojih roditelja. Preostao je drugi dio židovske ženidbene ceremonije, da ju Josip dovede u svoj dom. No prije toga Josip zapaža da je njegova zaručnica trudna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao „pravednik“, Josip ne može uzeti k sebi takvu ženu, ali ju ne želi ni izvrgnuti ruglu pa smišlja kako da se najlakše rastane od nje. U tom trenutku Josip je zaboravio da Božja svemogućnost ne poznaje granica. Zaboravio je kako je Bog u povijesti njegova naroda često darivao život ženama nerotkinjama u njihovoj starosti, a za najnovije čudo s Elizabetom, majkom Ivana Krstitelja još nije ni znao. No sve je to ipak bio samo blijedi znak Božje svemogućnosti koja će se očitovati u Marijinu djevičanskom začeću.

Za razliku od kralja Ahaza, Josip je „pravednik“ i on se dade u snu poučiti od anđela Gospodnjeg, da je to „što je u njoj začeto, doista od Duha Svetoga“ (1,20) i da se zato ne boji Mariju uzeti k sebi. Njegovo nesnalaženje ne samo da nije kažnjeno, kao što je primjerice kažnjena nevjera Zaharije, oca Ivanova, već je štoviše nagrađeno time što Josip smije dati ime djetetu koje će Marija roditi. A ime Isus u hebrejskome znači „Bog spašava“. Time je od proroka najavljeno ime „Emanuel, S nama Bog“ ne samo potvrđeno već i nadmašeno. Isus se ne rađa da obnovi propalo Davidovo kraljevstvo, već puno više da „spasi narod svoj od grijeha njegovih“ (1,21).”

 

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.