Pravu prirodu Srpske pravoslavne crkve u političkim zbivanjima u hrvatskim zemljama, a i šire, prvi je od hrvatskih intelektualaca shvatio i opisao utemeljitelj hrvatske geopolitike dr. Ivo Pilar (1874.-1933.). On je o SPC-u zapisao:„Srpska pravoslavna nacionalna crkva provedbeno je sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu.“, piše Davor Dijanović, kolumnist, povijesni istraživač i publicist na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća.
O osvajačkom karakteru SPC-a Pilar je dodao: „Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem.“
O pravoslavnima, pa tako i o SPC-u, pisao je prof. dr. sc. Juraj Kolarić (Pravoslavni, 1985.), o povezanosti SPC-a i vlasti tijekom 20. st., Ljubica Štefan (Srpska pravoslavna crkva i fašizam, 1996.), politički karakter SPC-a uz ostale je teme obradio dr. sc. Branimir Anzulović u knjizi Mit o nebeskoj Srbiji. Polazište osvajačkih ratova i zločina u 20. st. (2011.), o odnosu SPC-a prema Stepincu pred tri je godine knjigu objavio dr. sc. Juraj Batelja (Rivellijeva zavjera laži – Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna crkva, 2015.), a o ulozi SPC-a u Domovinskom ratu pisala je dr. sc. Julija BarunčićPletikosić u knjizi Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991. – 1995. Stavovi, djelovanje, stradanja (2017.).
Zapaženo djelo o povijesti SPC-a objavio je crnogorski novinar i publicist Miroslav Ćosović: Bizarni svetci srpske crkve(2014.), a kritički pogled o povijesti SPC-a dao je srbijanski povjesničar Milorad Tomanić koji je u knjizi Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj (2001.) zaključio da tijekom devedesetih ni Sabor, ni Sinod SPC-a nisu niti jednom preporučili „srpskim pravoslavnim svećenicima da ne daju pričest onima koji su ratujući u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu počinili teške zločine, krađe i silovanja“.
Hrvatskoj historiografiji i publicistici nedostajala je, međutim, knjiga koja bi obradila djelovanje i ulogu SPC-a u hrvatskoj povijesti dijakronijskim slijedom, od pojave pravoslavlja u hrvatskim zemljama do danas. Tu prazninu popunjava prošle godine izdana, a ove godine prvi put hrvatskoj javnost predstavljena knjiga biskupa u miru dr. sc. Mile Bogovića Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti. O odnosu katoličanstva i pravoslavlja biskup je već prije objavio knjigu Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine (1982. i 1993.), koja je ustvari njegova doktorska disertacija.
Najnovija knjiga agilnoga biskupa dr. sc. Mile Bogovića obasiže 331. str., objavljena je u nakladi „Alfe“, a uredio ju je Ante Bežen.
Iako se iz naslova može zaključiti kako je riječ o knjizi povijesne tematike, pisac predgovora knjizi biskup dr. sc. Vlado Košić s pravom naglašava kako je „Bogovićeva knjiga vrlo aktualna jer daje ključ za razumijevanje važnih događaja naše sadašnjosti, ali ujedno i daje solidnu povijesnu podlogu za razumijevanje, odakle izviru razni problemi koji su opterećivali našu prošlost, a opterećuju i našu sadašnjost“.
Knjiga je uz uvod strukturirana u tri poglavlja: I. Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u hrvatskoj prošlosti, II. Domovinski rat: Kako zaustaviti ratni sukob i liječiti posljedice – priopćenja i izvještaji, III. Sažetci, odlomci, prikazi i osvrti. Dodatak knjizi nosi naslov „Hrvatska šutnja o nacionalnom suverenitetu“. Knjiga je opremljena popisom literature kao i popisom imena, mjesta i pojmova.
Stil pisanja u knjizi je znanstveno-popularan s obzirom na to da knjiga obuhvaća fragmente autorovih znanstvenih studija, bilješke s rasprava stručnjaka, intervju, novinarske i publicističke priloge, polemike, itd. Ono što sve tekstove povezuje u koherentnu cjelinu, propitivanje je uloge srpskoga pravoslavlja i svetosavlja u povijesti hrvatskoga naroda, od vremena svetoga Save pa do današnjega poslije jugoslavenskog razdoblja, kao i propitivanje odnosa pravoslavaca i katolika na našemu području, koje ne opterećuju toliko vjerska pitanja i vjernička praksa, koliko nacionalna i državna pitanja.
Razlike Zapada i Istoka
Na početku knjige Mile Bogović ističe ključnu činjenicu koju moramo imati na umu kad govorimo o odnosima katoličanstva i srpskoga pravoslavlja: Hrvati vjerski i kulturološki pripadaju Zapadu (hrvatska država nastala je na području koje je pripadalo zapadnom Rimskom Carstvu), na kojemu su povijesno postojale dvije vrhovne vlasti – vlast rimskoga biskupa i cara, a ta je dvostrukost pripremila teren za razvoj demokracije jer je na svoj način svaka pozicija već tada imala svojevrsnu opoziciju.
Srbi pripadaju istoku (Bizantu), gdje niti jedan patrijarh nije mogao u odnosu na imperatora steći onu autonomiju koju je stekao rimski biskup. Istočne crkvene sabore ne saziva patrijarh nego car, a ta velika ovisnost crkvenoga poglavara o vrhovnoj svjetovnoj vlasti učinila je od svih crkava pravoslavnoga tipa to da su one mnogo podatnije za uklapanje u političke, državne ciljeve. Hans Georg Beck tu isprepletenost religije i politike ubraja u temeljne zasade bizantskoga društva: „Ono što u javnom životu Bizanta posebno upada i što je oduvijek upadalo u oči, jest svojevrsni splet vjerskih predodžaba i političkih ideja, crkvenih obreda i građanskoga načina ponašanja, dogmatike i politike, svakidašnjega života i prosječne teologije“.
Granica između dvaju svjetova ustalila se na Drini. To je granica koju su postavili slavni rimski carevi. Doduše, sve do 732. papa je imao pravo na jurisdikciju daleko preko Drine na istok, čak do sredine Bugarske, na tzv. Istočni Ilirik. U Solunu on je imao svoga zamjenika. No spomenute godine bizantski car Lav III. Izaurijski oduzima – da se osveti papi za neposlušnost – Istočni Ilirik i daje ga pod jurisdikciju carigradskome patrijarhu. Područje Srbije, koje je i prije bilo pod utjecajem bizantskoga cara, došlo je tada i pod carigradskoga patrijarha.
Jake države na Balkanu mogle su se razviti samo kada je Bizantsko Carstvo bilo slabo. Zapad je, zauzećem Carigrada 1204., u vrijeme 4. križarske vojne, i osnivanjem Latinskoga carstva na Bosporu, uvelike doprinio stvaranju prostora za razvoj jedne nove sile na Balkanu – srpske države. I pored početnoga kolebanja ta će država dobiti obilježja vlastita Istoku, gdje je država čvrsto povezana s Crkvom u jedno tijelo. Taj odnos formuliran je u Krmčiji, zakonu koji je sv. Sava sastavio na osnovi bizantskih izvora čime je postavio temelje za odnose Crkve i države i na tome je srednjovjekovna Srbija razvila ograničku i harmoničnu suradnju između tih dviju institucija.
Prvi srpski kralj dobio krunu od pape
Ono što je posebno utjecalo na tu državno-crkvenu suradnju činjenica je da su utemeljitelji srpske države proglašeni za pravoslavne svetce: Stefan Nemanja, osnivač dinastije, zamonašio se i u srpskome sanktoralu nosi ime Simeon Mirotočivi. Štuje ga se kao „svetitelja“ i kao utemeljitelja srpske države. Na širenju njegova kulta u početku je najviše radio sin Rastko, koji se također zamonašio i uzeo ime Sava. On je osnivač srpske crkvene autonomije i prvi srpski arhiepiskop. U manastir je otišla i Nemanjina supruga, a pri kraju života zamonašio se i prvi srpski kralj Stefan Nemanjić (Nemanjin sin i Savin brat) ili Stefan Prvovenčani. Zanimljivo je kako je on u određenom razdoblju stao na papinu stranu te da mu je 1217. papa dao kraljevsku krunu. No kad veza s papom više nije bila probitačna, ponovno se okreće prema Istoku.
U srpskim pravoslavnim manastirima razrađena je ideja o posebnome poslanju Srba i njihove države, o Srbima kao izabranome narodu stoga manastiri – kako se navodi u knjizi Istorija srpskog naroda, sv. 1 (1981.) – „postaju dinastički mauzoleji u kojima se s razvijanjem i njegovanjem nemanjičkih i svetosavskih kultova vladara i arhiepiskopa prirodno razvija i njeguje istorijska svest srpskoga naroda. Upravo su ti srpski kultovi od manastira načinili mesta života i trajnoga hodočašća“.
Dokle je dopirala vlast srpskoga kralja, dotle je dosezala i vlast srpskoga arhiepiskopa. U slučaju širenja državnih granica šire se i granice Srpske crkve. A kada je Dušan Silni proglasio Srbiju carevinom (1346.), sukladno tomu Srpska je crkva dobila i patrijarha. Hrvatska nikada nije postiglo takvo jedinstvo ni tako visoki stupanj državnosti (koji je zapravo trajao vrlo kratko) i crkvenosti. Pokušaj 925. nije uspio, a tek 1852. Zagreb postaje metropolija.
U srpsku je državu, dakle, ucijepljena ideja carstva, što je od ključnoga značenja za razumijevanje srpske crkvene i političke povijesti. Srpstvo postaje religija jer je Crkva nacionalna. Oni koji padnu u borbi za srpstvo, postaju mučenici Crkve. „Kosovsko opredjeljenje“ jest opredjeljenje za vječnu Srbiju, kako je govorio bivši dekan Bogoslovnoga fakulteta u Beogradu, a sadašnji crnogorski mitropolit Amfilohije Radović.
Srpska crkva jest dio cjelokupnoga pravoslavlja, ali zbog tijesne veze s državom, ona će uvijek biti spremna za nacionalne interese žrtvovati vezu s ostalim pravoslavljem. Ulaskom države u crkveno svetište, naime, u njemu prevladavaju i državne i narodne „istine“, koje mogu suspendirati po potrebi i one čisto vjerskoga karaktera.
Drugim riječima, ističe Bogović, te narodne i državne istine dobivaju svoju „mističnost“ i „religioznu prodornost“. Vremenito i prolazno prekriva se velom nadvremenskih istina. To, pak, u određenim trenutcima može dobiti takve dimenzije da se s pravom postavlja pitanje: je li tu od Crkve još nešto ostalo? Odnosno, to što je ostalo – može li se i dalje zvati Crkva? Jer svoju svrhu Crkva ne ispunjava samo radom za vječnu domovinu, nego je u svetosavlju (tvorac kovanice svetosavlje je pravoslavni svećenik i ljotićevac, Dimitrije Najdanović (1897.-1986.))“ također i u funkciji konkretne ovozemne nacionalne države.
Obnovljena Pećka patrijaršija kao nagrada za sudjelovanje u turskim osvajanjima u južnoj Mađarskoj
Ideja o carstvu bila je živa i u vrijeme kada je turska sila sve više svojom moći pokrivala srpska područja pa je postala dio predaje o srpskoj državi koju će uglavnom čuvati i prenositi Srpska pravoslavna crkva. Kontinuitet te ideje nikada nije prekinut. U turskoj teokratskoj državi davanjem crkvene autonomije jednom narodu daje mu se i svojevrsna autonomija. Sultanovu dvoru izgledala je Crkva, kao vjerska organizacija, pogodnija da bude nositelj te autonomije nego svjetovna vlast. Tako je 1557.obnovljena Pećka patrijaršija, čija je obnova bila turska nagrada Srbima zbog aktivnoga sudjelovanja i potpore u osvajanjima u južnoj Mađarskoj.
U to vrijeme srpska država živi u Srpskoj crkvi. U obnovljenoj patrijaršiji ona je dobila ustanovu koja će poduprijeti predaju o njoj. Ta predaja – jer država svojim stvarnim postojanjem ne nameće njezin konkretan oblik – dobiva mitske oblike. U službi patrijarha živi i ideja carstva. A patrijarh je svoju jurisdikciju imao na svim područjima dokle je doprla turska vlast. Tu su svijest najviše svjedočili srpski manastiri. Na zidu manastira u Orahovici u Slavoniji ispod slike Stefana Nemanje napisano je: „Utemeljitelj čitave srpske države“, čime se želi reći, upozorava Bogović, da se tada i Orahovica u Slavoniji smatrala dijelom te države.
Patrijarh, koji je obnašao čast visokoga turskog dostojanstvenika, od sultana je dobio i neke ovlasti iz čisto civilnog prava, tako da se može govoriti o svojevrsnoj državi u državi. Srpski povjesničari pišu da je nakon nestanka Arsenije Jovanovic carstva obudovjela Srpska Crkva preuzela na sebe brigu pokojnoga supruga, tj. gajila je ideju o ponovnom uspostavljanju srpskoga carstva na svim onim područjima na kojima je svoju vlast vršio srpski patrijarh.
Imajući iza sebe zaštitu sultana, patrijarh je, sa svojim episkopom, često mogao vršiti jurisdikciju i nad nepravoslavnim kršćanima, tj. katolicima, čiji poglavar nije bio u prijateljskim odnosima sa sultanom Uključenje nesrpskih i nepravoslavnih naroda u Srpsku pravoslavnu crkvu značilo je ujedno i njihovo priključenje srpskom narodu (i potencijalnoj) srpskoj državi.
Kad su se pećki patrijarsi počeli okretati prema Zapadu i njegovim vladarima, patrijaršija je na turskom području dokinuta. Ipak, život Pećke patrijaršije više od dva stoljeća u novom vijeku (1557. – 1766.) na širokom prostoru turske države ne samo da je očuvao ideju o srpskoj državi i Crkvi nego ju je proširio na nove „srpske zemlje“. Te ideje mogle su se još uspješnije gajiti i razvijati nakon što su se Srbi u više selidaba naselili na području Austrijske Monarhije. Osjećaj granice koja dijeli srpski narod na one u Turskoj i one u Austrijskoj Monarhiji poticao je planove o stvaranju jedne države koja će u svojim granicama okupiti cijeli srpski narod. Patrijarh Arsenije IV. Jovanović, koji je 1737. – 1739. izbjegao s velikom skupinom Srba, izražava svoju tugu zbog toga što je pobijeđen „bijeli orao“ (simbol nemanjićke dinastije), koji je, ističe on, pod svojim okriljem hranio Dalmaciju, Makedoniju, Bugarsku, Bosnu, Hrvatsku, Rašku i Ramu, moleći za njegovu obnovljenu snagu i pobjedu. Predaju o „srpskim junacima“ raznosili su posvuda neznani narodni pjevači.
Velikosrpsko Načertanije – plan od kojega se nikada nije odustalo
Bolji dani za SPC pokazali su se početkom 19. st. kad je počelo rađanje novovjeke srpske države. Budući da je ideja srpske države „posijana“ do zapadnih i sjevernih granica turske države, te turske zemlje počinju se nazivati srpskim zemljama. U to se vrijeme u Europi stvara moderni pojam nacije pa se i u Srbiji javljaju nacionalni ideolozi Načertanijekoji ideju srpskoga naroda pretežu preko granica pravoslavlja: na katolike i muslimane koji žive na tim „srpskim zemljama“. Sve njih žele okupiti u jednoj državi i pod jednim imenom.
Vuk Stefanović Karadžić bio je promotor ideje da su svi štokavci Srbi.
Ministar vanjskih poslova kneževine Srbije Ilija Garašanin napisao je 1844. Nacrt (Načertanije) o tome što bi trebalo činiti da se to ostvari. Od toga velikosrpskog plana srpska politika nije nikada odustala, samo što ga je u pojedinim razdobljima, privremeno, suspendirala ili pak obogaćivala novim pojedinostima. Uvijek kada je taj plan formuliran kao program, Srpska pravoslavna crkva svesrdno ga je poduprla. Kako je u 19. stoljeću rasla samostalnost srpske države, usporedno je rasla i samostalnost njezine Crkve. Prioriteti SPC-a bili su ujedinjenje svih pravoslavnih crkava u jednu cjelinu i samostalni crkveno-narodni i državni život.
Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918., u velikosrpskim krugovima to se smatralo ujedinjenjem „troplemenoga naroda“, upravo na crti Načertanija. Država obnovljena u svojim novim granicama dobiva 1919. i svoga patrijarha. Cijelo je područje jedinstveno pod srpskom dinastijom i pod srpskim patrijarhom. Plan je ostvaren, no ostale su neke teškoće. Naime, kao što je govorio još Vuk Karadžić: Hrvati ne žele priznati da su Srbi (jer to, dakako, nisu).
Naseljavanje Vlaha i Srba u hrvatske zemlje
Posebnu pozornost Bogović u knjizi daje Vlasima te pokušajima sjedinjenja ili unije. Naime, prodor Turaka izazvao je selidbu stanovništva od jugoistoka prema sjeverozapadu, čime se prelazila granica koja je bila postavljena između Istoka i Zapada pa pravoslavlje dolazina područje koje je prije bilo katoličko. Pravoslavno stanovništvo prije se povlačilo pred Turcima, a poslije se kretalo s njima. Svi oni koji dolaze s ove strane Drine, pravoslavci su, a etnički pripadaju Vlasima i Srbima. Vlasi su potomci predslavenskoga romaniziranog stanovništva Balkana. U vrijeme dolaska novih naroda oni koji su preživjeli, povukli su se u gradove, brda ili na obale Crnoga i Jadranskoga mora.
Gradovi u unutrašnjosti brzo su izgubljeni, a predslavensko stanovništvo na jadranskoj obali javlja se poslije pod nazivom Romana. Oni koji su se povukli u brda, mogli su preživjeti kao stočari. I u okviru srednjovjekovnoga Hrvatskog Kraljevstva nalazimo Vlahe, no oni su se brzo kroatizirali jer su bili malobrojni i katoličke vjere. Velika skupina Vlaha živjela je u istočnom dijelu Balkana i njihov su izdanak i današnji Rumunji. Nakon Kosovske bitke 1389. Vlasi postaju turski nomadi pa se i oni kreću kuda i turska vojska, a nerijetko su joj prethodnica.
Budući da dolaze s područja koje se zbog istočnog obreda opredijelilo za pravoslavlje, ti su Vlasi pravoslavci. Oni su uključeni u turski sustav i od njega žive. Za svoje usluge oslobođeni su određenih davanja, a imaju iza sebe i tursku zaštitu. Nije im mnogo smetalo što su kršćani i da se pritom bore na strani neprijatelja kršćanstva.
Ti Vlasi približili su se Srbima u vrijeme jake srednjovjekovne Srbije, a postupno će se, djelovanjem SPC-a, pretvarati u Srbe. Taj proces išao je negdje sporije, a negdje je završen tek u 19. st., u vrijeme formiranja suvremene srpske nacije. Kad im turska vlast više nije bila sklona davati povlastice, budući da joj više nisu bile potrebne ni njihove vojničke usluge, Vlasi počinju prelaziti na područje kršćanskoga vladara i nuditi njima svoje usluge pod istim uvjetima koje su imali u Turskoj.
Početak je toga procesa oko godine Mohačke bitke 1526., a već 1530. zabilježena je skupina Vlaha koja naseljava Žumberak. U 17. stoljeću pod imenom Vlaha dolaze i katolički nomadi, tj. oni koji su prihvatili vlaški način života. Kad su došli na kršćansko područje, nastojali su očuvati status za koji su se izborili pod turskom vlašću, tj. nisu htjeli biti kmetovi hrvatskih feudalaca.
Tražili su i potporu bečkoga dvora, koji im je u tome, zbog vlastitih interesa (što nije baš nimalo u duhu katoličanstva), izlazio u susret. U novonaseljenim krajevima prihvaćali su samo vojne obveze, a ne kmetske, i time pospješili razvoj pograničnoga sustava u Vojnoj krajini u kojoj su postupno vojne vlasti preuzimale cjelokupni nadzor nad područjem. U nastojanju da se zaštite i od pretenzija hrvatske feudalne gospode i od samovolje vojnih vlasti, 1630. izborili su kod kralja i cara priznanje tzv. Vlaških prava (Statuta Valachorum). Ona su donesena za Varaždinski generalat, ali će se primjenjivati, zbog sličnosti situacije, i u Karlovačkim generalatu. Nadležne vlasti nisu uvijek bile voljne priznavati ta prava, zbog čega su više puta zabilježene bune u Krajini.
Prema katoličkim krajevima selili su se i Srbi. I njih je bilo među turskim nomadima, ali se ne može procijeniti u kojoj su mjeri bili zastupljeni. Selidbe većih skupina Srba bile su usmjerene više prema sjeveru, u južnu Ugarsku. U većim valovima seljenje je započelo sredinom 15. st., napose nakon pada Smedereva 1459. Najveća selidba Srba bila je 1690. kada su se, pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Crnojevića (oko 70. 000 ljudi), uputili prema sjeveru bojeći se turske osvete što su nakon turskog poraza pod Bečom 1683. i u vrijeme napredovanja kršćanske vojske prema jugu iznevjerili svoje stare saveznike Turke. Tada su se Srbi naselili u još većem broju u južnoj Ugarskoj i istočnoj Slavoniji. Tu, dakle, ne govorimo o selidbi Vlaha, nego Srba. Velika selidba Srba bila je usmjerena prema Austrijskoj Monarhiji, dok su pravoslavni nomadi (Vlasi) uglavnom išli prema Bosni i Dalmaciji, a upravljani Turcima, tj. u vojne svrhe. Zato je tu vlaški element jači nego na sjeveru. Venecija je neke Vlahe naselila u svoje istarske krajeve. No pravoslavni element u Istri je bio tanak pa se nije čuvao, osim skupine koja se 1657. naselila u selo Peroj.
Stigavši 1690. u Beograd (tada pod austrijskom upravom, koju će ponovno do 1717. zamijeniti turska), Arsenije je zatražio od cara da SPC može slobodno živjeti te da njezin arhiepiskop može upravljati svim pravoslavnim zajednicama u Monarhiji. Car je izišao u susret toj molbi i dopustio da se SPC organizira, a službeno je organizacija odobrena 1695. Formiraju se Gornjokarlovačka, Pakračka, a kasnije Kostajnička i Severinsko-lepavinska eparhija. Sve te eparhije nalazile su se na području jurisdikcije sjedinjenogamarčanskog episkopa, koji je do tada na tim prostorima imao jurisdikciju nad svim vjernicima bizantskogaobreda. Sada dolazi do sukoba jurisdikcija, pri čemu je poglavar SPC-a imao mnogo više uspjeha. Nakon već spomenute druge velike selidbe Srba tijekom austrijsko-turskoga rata 1737.-1739., pod pećkim patrijarhom Arsenijem IV. Jovanovićem, položaj Srpske pravoslavne crkve je zbog veće brojnosti vjernika dodatno ojačan. Oni su se uglavnom naseljavali na području Vojne krajine koja je bila pod izravnom kompetencijom središnje uprave. Ondje osnivaju svoje manastire, a vođeni SPC-om, i Vlasi se inkorporiraju u srpski narod.
Pokušaji sjedinjenja (unije) i formiranje Grkokatoličke crkve
Govoreći o pokušajima sjedinjenja Katoličke crkve i pravoslavne Crkve, SPC nije pokazivao neko zanimanje za unionistička nastojanja Katoličke crkve sve dok je na Balkanu turska sila izgledala neupitnom. Nakon turskoga poraza u Sisku 1593. vidi se da Turci nisu neranjivi i da njihova moć opada. S time je morao računati i SPC pa od toga vremena tijekom stotinjak su godina srpski patrijarsi nastojali uspostaviti kakve-takve veze s Rimom, a neki od njih su otvoreno izrazili spremnost na sjedinjenje s Katoličkom crkvom. Tako se, primjerice, patrijarh Jovan (1592.-1614.) povezao sa zapadom, pa čak i s papom, a Turci su ga ubili upravo zbog njegovih veza s Rimom. Kad je 1639., po nagovoru misionara Franje de Leonardisa, uniju prihvatio crnogorski metropolit Mardadije, i Jovanov nasljednik Pajsije Janjevac povezao se s Rimom, no pregovori nisu dovršeni zbog Leonardisove smrti. Godine 1648. za patrijarha je izabran Gavrilo Rajić. Na dan njegova izbora srpski sinod zaključio je da se pošalju poslanici u Rim koji su trebali iskazati poslušnost Svetom Ocu. Jedan monah, međutim, izdao je stvar Turcima, koji su na putu ubili poslanika Pajsija. Gavrilo se sklonio u Rusiju, a kad se vratio, Turci su ga objesili. Gavrilo je kasnije proglašen svetcem Srpske pravoslavne crkve, no Srbi, kao i u slučaju Stefana Prvovenčanoga, nimalo ne vole spominjati njegove katoličke veze.
No ipak, u Hrvatskoj je došlo i do formiranja Grkokatoličke crkve. Naime, Hrvatski je sabor 1608. izglasao zakon (kasnije ukinut) po kojemu na području kraljevine smiju boraviti samo katolici, pa tako već godinu dana iza nalazimo sjedinjenog episkopa Simeona Vratanju. On je u Marči dao izgraditi samostan (manastir) i u njemu se nastanio. Propovijedanjem Martina Dubravića i uz suradnju zagrebačkoga biskupa Petra Domitrovića, Vratanja je sljedeće godine prešao na uniju i u Rimu ispovjedio katoličku vjeru. Tako započinje Grkokatolička crkva u Hrvatskoj, koja i danas postoji.
Vratanjini su se nasljednici s jedne strane priznavali katolicima, a s druge podupirali vezu s pećkim patrijarhom. Postupno su, međutim, vjernici bizantskoga obreda napuštali uniju, privučeni pravoslavnim kaluđerima i emisarima pećkoga patrijarha. Uz uniju je ostao samo Žumberak. Od 1777. Grkokatolici Žumberka i Bačke (Rusini) imaju rezidencijalnoga biskupa u Križevcima. Grkokatolička crkva u sjevernoj Hrvatskoj naglo je počela nazadovati nakon selidbe Srba na čelu s patrijarhom Arsenijem II. Crnojevićem. Bilo je nekoliko episkopa iz tog vremena koji su pristupili uniji (u Orahovici i Pakracu), ali su te unije bile kratkoga vijeka. Tada je za uniju već bilo izgubljeno mnogo vjernika i svećenika, zapaljen je i manastir Marča jer su paljenjem i rušenjem tog manastira nesjedinjeni željeli uništiti središte unijatskog pokreta.
Arsenije je osobno i preko svojih suradnika ne samo radio na tome da doseljeni Srbi ostanu vezani uz svoju Crkvu nego je uložio sve sile da okupi i one koji su prijašnjih vremena kao pravoslavci došli na kršćansko područje, a od kojih je većina tada bila sjedinjena s Katoličkom crkvom. Bio je neminovan spor s katoličkim biskupima i sa sjedinjenim marčanskim episkopom. Premda su ovima išle na ruku svjetovne vlasti, ipak je hijerarhija SPC-a, zdušno potpomognuta svojim monaštvom, uspjela u potpunosti osujetiti želje katoličkih biskupa i gotovo rastočiti Grkokatoličku crkvu. Tada će se nastaviti i uspješno dovršiti proces, započet još pod turskom vlašću, da svi oni koji su podložni SPC-u postanu u nacionalnom smislu Srbi. Tako su i Vlasi malo-pomalo postali Srbi.
Pravoslavlje u Dalmaciji
U Dalmaciji situacija je bila drukčija. Ondje su prije Kandijskoga rata (1645. – 1669.) postojale na području mletačke Dalmacije tri grčke općine: zadarska, šibenska i hvarska, pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha. S druge strane, vizitirali su ih mjesni katolički biskupi, smatrajući ih sjedinjenima.
Kretanje pravoslavlja prema Dalmaciji vezano je uz napredovanje turske vojske i za potrebe te iste vojske: Turcima su Vlasi bili potrebni kao stočari, od kojih su osnivali posebne rodove vojske:martologe, filurdžije i sl. Među tim pravoslavcima koji su se našli u katoličkoj mletačkoj državi, bilo su pretežno potomci Vlaha/Morlaka (dio Morlaka bio je katoličke vjere i kasnije je postao dio hrvatske nacije), premda je bilo i etničkih Srba (Zakonik cara Dušana jasno je razlikovao Vlahe i Srbe).
Godine 1648. na mletačko je područje došao episkop Epifanije Stefanović s 15 kaluđera manastira Krke i mnoštvom pravoslavaca (3-10 tisuća). Oni su prihvatili uniju prema propisima Katoličke crkve (uniju su u kraćim razdobljima prihvaćali i kaluđeri iz manastira Krka!). Razni pokušaji pravoslavaca da u Dalmaciji izbore prava koja je SPC stekao na području Austrijske Monarhije, tj. legalizaciju cjelokupnoga crkvenog ustrojstva, nisu u konačnici uspjeli iako je bilo ozbiljnih takvih nastojanja. Dakle pravoslavlje je u Dalmaciju došlo najprije s Grcima, a kasnije s Vlasima i Srbima. Do sredine 18. st. većina stanovništva Dalmacije bizantskoga obreda izražavala je odbojnost prema uniji, što možemo zahvaliti djelovanju SPC-a.
Bogović u knjizi posebno analizira radove Marka Jačova o pravoslavlju i Srbima na južnoslavenskom prostoru, a posebno u hrvatskim krajevima, na temelju Tajnoga vatikanskog arhiva. Jačov se pritom koristi standardnom metodologijom krivotvorenja „velikosrpske škole“, pa tako na mjesto raznih drugih imena i pridjeva ubacuje ime „Srbin“ i pridjev „srpski“ pa su tako svi Vlasi, Morlaci, shizmatici, Grci ili jednostavno pravoslavci pretvoreni u Srbe.
Biskup na jednome mjestu izražava čuđenje o tomu tko podupire njegove radove: „S pravom se, međutim, čudimo što je i ovu knjigu koja ima čisto svjetovno i političko značenje, materijalno potpomogao jedan vatikanski ured. (…) Čovjek se doista pita je li u interesu toga Vijeća Svete Stolice da se dokaže kako Dalmacija nije hrvatska nego srpska i talijanska?“. Riječ je o Katoličkom odboru za kulturnu suradnju pri Papinskom vijeću za promicanje jedinstva kršćana koji je financirao knjige Marka Jačova koje pak promiču ordinarnu velikosrpsku propagandu, pa tako i teze da je Dalmacija povijesno pravoslavna. Naravno, kao i ostale velikosrpske teze, i ova je suluda i protivna činjenicama, jer je u Dalmaciji od 1685. do raspada Mletačke Republike 1787. tek jedna šestina ili najviše jedna petina od ukupnog broja stanovnika bila pravoslavne vjeroispovijesti, što obuhvaća i pravoslavce grčke narodnosti.
Blaženi Alojzije Stepinac
U knjizi su obrađene i brojne druge teme: Bogović tako piše o ulozi SPC-a za vrijeme Domovinskoga rata (podupiranje agresije na Hrvatsku), o susretima i tzv. ekumenskom dijalogu s predstavnicima SPC-a u vrijeme ratnih zbivanja, govori o susretu i sukobu različitih kultura, vjera i civilizacija na Balkanu, piše o Rivellijevoj zavjeri laži o kardinalu Stepincu, o znamenitoj hrvatskoj šutnji o nacionalnom suverenitetu itd.
Poseban osvrt u knjizi zaslužio je hrvatski blaženik Alojzije Stepinac. Biskup ističe kako je odluka Svetoga Oca da se na intervenciju SPC-a (a lobirao je i bivši srbijanski predsjednik, četnik Tomislav Nikolić!) privremeno zaustavi već dovršeni postupak za proglašenje svetim kardinala Stepinca bez presedana u crkvenoj praksi pa nije čudo da je u hrvatskoj katoličkoj javnosti izazvala zbunjenost i nevjericu, a neugodno je iznenadila i Kongregaciju za proglašenje svetaca i Postulaturu kardinala Stepinca. Tijekom rada povjerenstva (šest sastanaka od 12. srpnja 2016. do 13. srpnja 2017.) – naglašava Bogović – nije predočen niti jedan dokument koji bi opravdao zaustavljanje postupka kanonizacije, a kamoli dokazi koji bi opravdali onakvu sliku o Stepincu kakvu je stvorila velikosrpska i komunistička propaganda.
Razloge srpskoga neprijateljskog odnosa prema Stepincu naš autor pronalazi u sljedećem: „Nije teško prepoznati razloge takva odnosa prema Stepincu. Svakako je glavni razlog njegova izjava da hrvatski narod ima pravo na svoju državu, iako je jasno da to ne znači da Stepinac stoji iza svega onoga što je radila hrvatska država koja je postojala u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Da je osudio hrvatsku državu, ne bi ni komunisti, ni Jugoslaveni, ni SPC bili za optuživanje i progon Stepinca“.
Svetac SPC-a Nikolaj Velimirović: Hitler poduzeo posao svetca, genija i heroja
Kako bi se dobila zaokružena slika o srpskome pravoslavlju i svetosavlju, u knjizi je, mišljenja sam, trebalo više obraditi djelovanje SPC-a u vremenu Drugoga svjetskog rata. Tada među „sveštenstvom“ djeluje notorni pop Momčilo Đujić, Milorad Vukojičić „Maca“, koji je 2005. proglašen „svetiteljem“, a u nekim je krugovima poznatiji kao „pop Koljač“, a djeluje i „svetitelj“ i „svetomučenik“ Joanikije Lipovac, koji u vrijeme rata surađuje s fašistima i nacistima. Međutim, svakako je najvažnije djelovanje Nikolaja Velimirovića.
On je otvoreno mrzio Židove, slavio nacista Dimitrija Ljotića (spjevao mu je i pjesmu u čast), a sveti Sava za njega je bio preteča Hitlera. U svome hvalospjevu Hitleru Velimirović je tako zapisao: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX.veku on je došao na ideju svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“.
Suvišno je napominjati da je i Velimirović proglašen svetcem (upravo oprjeka Velimirović- Stepinac govori baš sve o razlikama SPC-a i Katoličke crkve u Hrvata, dakako onima kojima je stalo do istine), a danas predstavlja uz Justina Popovića jednoga od najvećih uzora srpsko-pravoslavnih teologa.
Paravojna, parapolitička i parakulturna institucija
U knjizi dr. sc. Mile Bogovića iznesene su povijesne činjenice koje su ključne i bez čijega se poznavanja ne može razumjeti uloga i položaj Srpske pravoslavne crkve u hrvatskoj povijesti, ali niti danas. Srpska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će i dalje udarna snaga, spiritus movens, lučonoša velikosrpske ideje.
Znakovito je tako da je nakon raspada Jugoslavije Sabor SPC-a već 1996. donio zaključak o jurisdikciji na svim prostorima bivše Jugoslavije koji više nisu u granicama iste države. Praktički to znači da Crkva ne priznaje novo razgraničenje, što se očituje u nastupima predstavnika SPC-a, kao npr. kada patrijarh Irinej čestita Božićsvim pravoslavcima u Srbiji, Vojvodini, Bosni, Dalmaciji, Lici itd., a nema spomena Hrvatske kao države. Prema Bogoviću u pozadini je nastojanje za restauracijom one pozicije koju je Crkva imala u Kraljevini Jugoslaviji.
Na žalost, i nakon svih velikosrpskih rabota, nakon svih ratova i zločina koje je SPC inspirirao, i dalje vrijedi ona Pilarova da se o njezinoj moći kod naivnih Hrvata nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu. Ciljevi Srpske pravoslavne crkve i dalje su isti, velikosrpski i ne uključuju postojanje hrvatske države.
Gaženje hrvatskoga grba od strane pojedinih pravoslavnih srpskih igumana koji djeluju u Hrvatskoj, kao i činjenica da je mitropolit zagrebačko-ljubljanski, episkop Porfirije Perlić, ulovljen kako u društvu nekoliko pravoslavnih „sveštenika“ pjeva odu četničkom koljaču popu Momčilu Đujiću, ta činjenica jasnije od ičega govori o naravi SPC-a u Hrvatskoj. O tome se u Hrvatskoj uglavnom šuti, čak i od strane („ekumenskih“) upravnih struktura Katoličke crkve u Hrvata, iako su „sveštenici“ još pred nešto više od dvadesetak godina blagoslivljali zločince koji su klali, žarili i palili Hrvatskom.
Mnogo jasnije uloga Srpske pravoslavne crkve prepoznata je u crnogorskoj intelektualnoj eliti, pri čemu mislimo na nacionalne Crnogorce koji crnogorski narod drže posebnim od srpskog. Tako je jedan od vodećih crnogorskih književnika Milorad Popović nedavno u razgovoru za Globus savršeno točno opisao pravu prirodu Srpske pravoslavne crkve: „SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje.“.
Ono što Popović iznosi za Crnu Goru, mutatis mutandis, vrijedi i za Hrvatsku. Povijest nam ne daje gotove recepte za budućnost, ali nam svakako kaže „što trebamo izbjegavati“ (Ortega y Gasset). I zato je knjiga biskupa u miru dr. sc. Mile Bogovića vrijedno štivo intelektualca i stručnjaka koji jako dobro poznaje temu o kojoj piše. Kako ne bismo ponavljali pogrješke iz prošlosti, čitajmo stoga dr. Ivu Pilara i dr. sc. Milu Bogovića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
