“Ja hoću da mi se ovdje sagradi velika crkva! Kakva dolikuje Bogu i hrvatskom narodu! Zato ja, majko Marijo, kao pastir duhovni ovoga grada blagoslivljam ovo sveto tlo gdje će se uskoro skupiti tvoja djeca da slave i hvale tebe i tvoga sina Isusa Krista. Marijo, neka tako bude.”
Ove proročke riječi izgovorio je sada već legendarni pločanski svećenik don Petar Mikić 29. svibnja 1994. godine, na mjestu buduće crkve u jedinom gradu u državi koji je tada nije imao. Riječ su izgovorene na blagdan Kraljice neba i zemlje, zaštitnice pločanske župe, pred mnoštvom vjernika. I zaista, desetljeće nakon toga događaja, don Petar je Pločama podario veličanstveni Božji hram, koji će o njegovoj prisutnosti u ovome gradu svjedočiti dugo kroz povijest, piše Ante Šunjić za Slobodnu Dalmaciju, koja donosi intervju s don Petrom.
A don Petar, inače 81-godišnjak, 15. rujna obilježava točno 50 godina od dolaska u Ploče. Više nego dobar razlog za razgovor s njim.
Je li vam taj događaj, na kamenu i drači, bio najemotivniji trenutak u pola stoljeća boravka u Pločama?
– Da! Ta molba je izrečena u posebnim okolnostima. Išli smo kroz grad u procesiji i zaustavili se na tome mjestu, a ja sam podigao Gospin kip i zavapio joj. Bilo je to iznenađenje za mnoge, narod je šaptao da sam poludio. Lijevi nisu željeli crkvu, a desni nisu vjerovali u njezinu izgradnju. No, papa Ivan Pavao Drugi je 1994. na Žnjanu blagoslovio kamen temeljac, a nadbiskup metropolit Marin Barišić obavio je posvetu monumentalne građevine čija je unutrašnjost napravljena od biranih vrsta kamena.
Crkvu krase veličanstvene orgulje, predivan mozaik, 42 vitraža, na pročelju reljefi, krunjenje Gospino, prikazanje Isusa u hramu, roditelji vode djecu u crkvu, kipovi svetih Petra i Pavla, Isus pod križem, a u blizini crkve su kipovi svetoga Nikole i dr. Franje Tuđmana, čiji sam spomenik darovao svome gradu da se nikada ne zaboravi uloga prvoga hrvatskog predsjednika u ostvarenju vjekovnoga sna našega naroda. Za izgradnju ovakvog objekta trebala su i značajna sredstva, koja sam prikupljao kucajući na brojna vrata, znanima i neznanima.
Mitsko mjesto
U Ploče ste došli 15. rujna 1969. godine. Kako ste ste snašli u gradu u kojem su mnogi prezirali vjeru, a štovali najveće komunističke zločince?
– Ustvari, kolege su me odgovarali od odlaska u Ploče, ali za mene, mladog zaljubljenika u Crkvu i Domovinu, to je bio povod da s većom ljubavi, snagom i upornošću krenem u ostvarenje cilja koji mi je zadao nadbiskup Franić, kazavši mi na odlasku da okupim živu i sagradim kamenu crkvu, te da pri tome, osim na svoju vjeru, mladost i ljubav te njegov blagoslov, ni na što drugo ne mogu računati.
Dugi niz godina mise su se održavale u staroj, trošnoj drvenoj baraci površine 57 metara četvornih, od čega su 23 kvadrata služila za kapelu, a ostatak prostora za stan. WC je bio pod smokvom, voda je bila u dvorištu, a miševi i zmije u baraci. Glazbom s tranzistora s prozora obližnjih radničkih nastambi ometana je služba Božja, a moje propovijedi bile su teme na partijskim sastancima. Brojne generacije mladića i djevojaka u njoj su poluilegalno primale sakramente i pripremale se za život u skladu s kršćanskim naukom. No, ta mala, trošna građevina, iz koje se širila poruka Božje ljubavi, s vremenom je postala mitsko mjesto pločanskoga puka koji ju je nazvao „Sveta baraka“.
Tako je bilo sve do 27. veljače 1983. godine. A onda ste dobili novi dom.
– Bila je nedjelja. U subotu kasno navečer iz barake su u kuću u Birini prenesene klupe i stol koji je služio kao oltar. Na vratima barake ostavljena je ceduljica s porukom: “Dragi vjernici, od danas je sveta misa u novoj kući na Birini. Nismo više barakaši. Hvala dragome Bogu.”
Ali taj potez nije se svidio tadašnjoj vlasti. Prijetnje, ucjene, klevete, bušenje guma na automobilu i drugi događaji iz tih teških dana kulminirali su mojim uhićenjem u studenome te godine. Za Božić 1981. na našoj kući osvanule su parole napisane crvenom bojom: Komunizam, Živio SKJ, srp i čekić, koje i danas stoje i podsjećaju na tadašnja vremena.
U takvoj situaciji, bez prave pomoći crkvenih otaca, sam na prvoj crti bojišnice, s jedne strane upoznao sam sluge režima koje i danas žalim, dok sam s druge strane upoznao tihe, samozatajne ljude, prepune vjere, koji su riskirali pomažući mi. Upravo takvi ljudi, uz Božju pomoć, ispunili su me snagom potrebnom da nadvladam sve prepreke.
Unatoč svim iskušenjima, ostali ste potpuno predani vjeri i Domovini i ispunili životnu misiju u Pločama.
– Živi tako da te se ne budu stidjeli budući naraštaji. Budi ponos obitelji Crkve i naroda. S vjerom, istinom i pravdom nema kompromisa. Zahvalan sam Gospodinu što me je pozvao u svoj vinograd. Radio sam bez odmora. Valjda sam nešto i uradio. Ja sam sretan čovjek. Nisam iznevjerio ni Crkvu ni svoj hrvatski narod koji je trebalo uprisutniti u otpisanim Pločama.
Bogata ostavština
Godine 1978. postao sam dušobrižnik za pomorce i sudjelovao na tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca, u Rimu, Mombasi i u Houstonu. Ponosam sam što sam udario temelje župne biblioteke, osnovao župni Caritas, koji se svojim radom posebice isticao tijekom Domovinskoga rata, što sam organizirao izgradnju centralnog križa na gradskome groblju i postavljanje brončanih kipova anđela, što sam osnovao Dječji zbor ‘Pločanski anđeli’, Mješoviti pjevački zbor, klapu ‘Stina’, osnovao numizmatičku i malakološku zbirku. Osobito mi je drago da sam imao čast blagosloviti prvu vojarnu u Hrvatskoj i što sam, odlukom dr. Franje Tuđmana, odlikovan Redom hrvatskog trolista.
Nikad na godišnjem
A što se tiče načina odlaska u mirovinu, mogu reći da sam skromno živio i skromno otišao. Ništa za sebe nisam tražio, milostinju nismo sakupljali sve do 1994. godine, vozim automobil star više od 30 godina, nikada nisam bio na godišnjem odmoru, nisam imao kućnu pomoćnicu, živio sam sam, a tako je i danas.
Tekst se nastavlja ispod oglasa