Pitanje sadašnjega trenutka u novom broju revije Kana dr. sc. Josip Grbac posvetio je vrlo zanimljivoj temi, komentirajući takozvani sinodalni put Crkve, o kojemu se mnogo raspravlja u posljednje vrijeme, te moguće promjene u nauku Crkve. Ulomak članka prenosimo u nastavku, uz dopuštenje izdavača:
Kršćanstvo i kršćanska vjera počivaju na objektivnim istinama koje ne podliježu nikakvim kvazidemokratskim načinima preglasavanja. Te su istine djelomično povijesno utemeljene, kao što su i Kristov život na zemlji, njegova muka i uskrsnuće. Ali su to i one istine koje nam je tradicija posredovala, kada je Crkva smatrala da neke izričaje vjere mora učiniti obveznima za svakoga vjernika ili kada je odlučila proglasiti neku stvarnost istinom vjere, kao što je to znala učiniti na koncilima, proglasivši istine ili dogme koje postaju obveznim sadržajem vjere za svakoga vjernika.
Istinski vjernik ne može prihvatiti nikakvo trgovanje takvim istinama ni njihovo relativiziranje u ime nekog tobožnjeg usuglašavanja s onima koji su druge vjeroispovijesti ili zbog pokušaja dijaloga s onima koju se deklariraju nevjernicima. Nekakve promjene u tom temeljnom sadržaju kršćanske vjere mogu eventualno nastupiti samo odlukom najvišeg tijela Crkve, a to su papa i Koncil.
Sigurni „depositum fidei“
Kristalno je jasno da papa Franjo nije imao nikakve namjere u tom pogledu nastupiti drukčije kada je pisao encikliku „Fratelli tutti“, o sveopćem bratstvu i socijalnom prijateljstvu među ljudima. Sadržaj vjere ili tzv. depositum fidei ne može doći u pitanje zbog pokušaja uspostave osjećaja jednakosti i bratstva među ljudima. Još manje su oni u pitanju kada je riječ o međunarodnim simpozijima koje organizira neka katolička ustanova, pa i sama Sveta stolica, te, sa svrhom uspostave dijaloga, na takve skupove pozove ljude-stručnjake koji svojim naučavanjem ili promišljanjem nisu posve u skladu s temeljima kršćanskog nauka.
To bi trebalo biti jasno svima koji se ovih dana sablažnjavaju nad činjenicom da je Papinsko vijeće za kulturu na skup koji će raspravljati o posljednjim dosezima u medicini, zdravstvenoj skrbi i prevenciji, kao i utjecaju tehnološkog napretka na ljude i kulturu, pozvalo neke stručnjake koji svojim naukom nisu u skladu sa svime što Crkva uči.
Sinodalni put Crkve
Imajući u vidu tu nepromjenjivost temeljnih istina crkvenog nauka, valja ipak katkada argumentirano suočiti se s takvim ljudima-stručnjacima, te razvidjeti kako zajedničkim naporima možemo pridonijeti rješavanju nagomilanih problema koje nam je nametnula ova pandemija. Raspravljati o posljednjim dosezima u medicini, zdravstvenoj skrbi i prevenciji, kao i o utjecaju tehnološkog napretka na ljude i kulturu ne znači potkopati temeljni crkveni nauk. Tako možemo sa svima argumentirano raspravljati o statusu nerođena života, ali nećemo nikada zbog toga odustati od nauka o apsolutnoj zaštiti života u svim njegovim stadijima niti pristati na legalizaciju pobačaja.
Takozvani sinodalni put Crkve, o kojemu se mnogo raspravlja u posljednje vrijeme, zapravo zagovara dijalog sa svima koji mogu pomoći oko rješavanja nekih problema. Papa, biskupi, sinode, svi imaju potrebu savjetovanja od ljudi koji katkada možda nisu sasvim u skladu s crkvenim naukom, ali svojom stručnošću i dobrom voljom mogu dati značajan doprinos praktičnom sagledavanju nekih rješenja. Crkva se ne smije zatvoriti iza nekih debelih zidova i na umu imati samo ljubomorno čuvanje temeljnih istina vjere i morala. Crkva mora pošto-poto argumentirano govoriti o tim istinama kako bi one zadobile na uvjerljivosti. A za to je prijeko potrebno imati hrabrosti suočiti se s onima koji drukčije misle i vjeruju.
Moguće promjene u nauku Crkve
Crkveni nauk nije u svemu nepromjenjiv. Tako je npr. papa Pio XI. smatrao kako nije moralno opravdano lišiti se jednog organa, npr. bubrega, i darovati ga nekome kome su oba organa oštećena jer bi to bilo samoosakaćivanje. Sveti papa Ivan Pavao II. tvrdi pak kako je darivanje organa, bilo sa živih bilo s mrtvih donora, iznimno kršćanski oblik solidarnosti među nepoznatima. Poznata je njegova izreka kako bi „bio grijeh pokopati nešto što može produžiti život drugome“. Prije nego je to izrekao sigurno se posavjetovao sa stručnjacima. Tim riječima dao je „vjetar u leđa“ transplantacijskoj medicini kojoj mnogi ljudi danas duguju život. Ali time nije dirnuo u istinu o svetosti života i dužnosti brige za zdravlje.
Papa Franjo svojom enciklikom „Fratelli tutti“ ne želi reći kako bi se svi ljudi trebali odreći nekih sadržaja svoje vjere da bi mogli međusobno biti braća. Njega zanima konkretni život ljudi. Zar se svi ljudi ne bi mogli usuglasiti o tome koje su temeljne dužnosti politike? Zar svi ljudi, bez obzira na vjeroispovijest, ne bi mogli osuditi nasilje koje se čini u ime vjere? Zar nije moguće suglasje oko strože kontrole bioetičkog manipuliranja ljudskim životom? I takvih sličnih područja ima vrlo mnogo. I njima se bave mnogi ljudi koji nisu kršćani. Je li papa Franjo time doveo u opasnosti temeljne istine vjere? Zacijelo nije!
Članak u cijelosti potražite u novom broju Kane u tiskanom ili eIzdanju.
* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije. Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.
Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa