„Moje drago serce … o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu Bratcu.“
Zamislite, poštovani čitatelji, da takvo „ljubavno pismo“ dobijete od svojega muža ili žene. Užasno!
Danas je Zrinsko-Frankopanski dan, dan pogibije hrvatskoga bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Izdajnici, doušnici su dojavili caru Leopoldu I. da Zrinski i Frankopan pripremaju urotu. Car ih je podlo domamio u Beč pod izgovorom pomirenja. Čim su došli, dao ih je uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Pomno je pripremana istraga i optužnica. Osuđeni su 18. travnja 1671. na smrt odsijecanjem glave i desne ruke za uvredu veličanstva (lat. laesio maestatis, njem. Maestäts–Verletzung) i veleizdaju (lat, alta proditio, njem Hoch–Verrath) dobili su najstrožu moguću: smrtnu kaznu. Bilo je više načina izvršenja smrtne kazne. Oni su dobili najokrutniju: odsijecanje glave. Začudit ćete se, kao što sam nekad i ja, postojalo je i pooštrenje smrtne kazne za primjer drugima. Feničani su za to izumili križ, razapinjanje na križ da svi vide. U to vrijeme najčešći način pooštrenja kazne bio je odsijecenje udova. Ima više udova, pa tu ima izbora. Našim su junacima odabrali junačku desnicu: odsijecanje desne ruke. Ali im je „milostivi“ car dao pomilovanje – oprostio im pooštrenje kazne, te im poštedio junačku desnicu. Valjda mu je proradila savjest da su ti junaci i njihovi prethodnici uvijek bili za dom spremni stojeći stoljećima čvrsto na braniku kršćanske Europe i uspješno se odupirali nadmoćnoj turskoj sili, boreći se hrabro „za krst časni i slobodu zlatnu“. Možda se prisjetio i sramotnoga Vašvarskog mira 1664. kad je nakon veličanstvene pobjede naše vojske kod Szentgotthárda (Svetog Gottharda) sklopio mirovni ugovor između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva na 20 godina, kojim je bio okončan četverogodišnji rat (1660–64). Iako su naše postrojbe u toj bitki teško porazile osmansku vojsku, rimsko-njemački car i hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. mimo volje hrvatskog i ugarskog plemstva sklopio je nepovoljan mir, kojim su Osmanlije zadržali sva područja koja su Habsburgovci osvojili u ratu. Zaključenje toga mira izazvalo je veliko nezadovoljstvo u Hrvatskoj i Ugarskoj te dovelo, među ostalim, do Zrinsko-frankapanske urote, koja je završila procesom i smaknućem hrvatskih urotnika (i njihovih ugarskih sumišljenika) 1671. Upravo je taj sramotni Vašvarski mir doveo do nezadovoljstva hrvatskoga i ugarskoga visokoga plemstva i do urote (međunarodnoga pothvata) protiv cara i njegova centralizma. Uzalud su pokušali dobiti saveznike u Poljskoj i Francuskoj, koje su također bile zbog toga nezadovoljne. Tada se Zrinski i Frankopan odlučuju na očajnički pothvat – osloboditi Hrvatsku uz pomoć Osmanskoga Carstva. Imali su primjer Dubrovačke Republike, koja je diplomatskim putem uspjela sačuvati svoju slobodu. Plaćali su Turcima danak i priznavali njihovu vrhovnu vlast. Kako je Zrinski u to vrijeme bio vrlo ugledan, dubrovački pjesnik Vladislav Menčetić Zrinskom posvećuje svoj ep Trublja slovinska i nada se da će ih on osloboditi od turskoga jarma, a on, jadan, očajnički pokušava uz pomoć Turaka osloboditi se austrijskog jarma. (Zar nije i nama tako bilo kad smo uz pomoć Talijana, koji pretendiraju na velik dio hrvatskoga državnog prostora, stvoriti hrvatsku državu i osloboditi se velikosrpskog (jugoslavenskog) jarma. Oslobodimo se jednoga jarma da bismo dobili drugi.)
Zahvaljujući tom pomilovanju, Zrinski i Frankopan su mogli dan prije smaknuća, 29. travnja 1671. napisati svojoj ženi pismo. Petrovo dirljivo pismo svojoj ženi Ani Katarini serdce odjeknulo je Europom. Da nije bilo pomilovanja, ne bi bilo toga pisma. Iste je godine bilo prevedeno na nekoliko europskih jezika. (Taj je car napravio još nešto dobra: Osnovao je Sveučilište u Zagrebu i Sveučilište u Wrocławu. U Wrocławu se po njemu svečana dvorana zove Aula Leopoldina.)
Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. O tom nemilom događaju mletački poslanik u Beču javlja u Veneciju:
“Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.”
Posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovica hrvatskih područja koja su još bila u sastavu “ostataka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva” zajedno sa svim svojim prihodima, došli su pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu bečkoga dvora. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić, hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Time je prestao svaki otpor dvorskom centralizmu i germanizaciji.
Na grobu Zrinskog i Frankopana u Zagrebačkoj katedrali uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno“.
Sve me to podsjeća na Hrvatsko proljeće. Bila je moda hvaliti Tita kako nas vodi u sigurne pobjede, pa i u borbu za slobodnu hrvatsku u sklopu …. I pod njegovim mudrim vodstvom. Zato je pohvalio hrvatsko političko vodstvo i rekao da će prigovore protiv njih primati s rezervom, ali je uskoro došlo do prevrata, sloma Hrvatskog proljeća, i to iz Karađorđeva na dan „prisajedinjenja“. Simbolika je važna.
Nemilosrdno, okrutno odsijecanje glave hrvatskome banu Petru Zrinskom i knezu Franu Krsti Frankopanu odsijecanje je glave Hrvatskoj, hrvatskom narodu i njegovoj slobodi.
Ali njihova tragedija postala je temelj hrvatske uskrsne nade. Imala je snažan odjek u hrvatskoj književnosti, povijesti, glazbi i politici.
Ona je ujedinjavala hrvatske domoljube bez obzira na vjeru, narodnost, krvna zrnca. Ujedinjavala je sve koji ljube Hrvatsku kao svoju domovinu, koji u njoj žive i u njoj grade svoju budućnost. Prihvaćali su i njezinu mučeničku sudbinu i uskrsnu nadu. Hrvatska je nježna majka koja je uvijek imala ljubavi i srca za sve one koji je ljube.
Pjesma gorljivog domoljuba, Hrvata pravoslavca, a takvih je prema popisu iz 2011. bilo u Hrvatskoj 16.647., Augusta Harambašića Zrinjski-Frankopanka sjajan je uzorak za povezivanje nastave iz hrvatskoga jezika i književnosti, povijesti i glazbe. Pjesma počinje stihom Pojmo pjesmu, mili druzi, pa je i po tom poznata. Evo samo nekoliko stihova iz te pjesme:
„Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!
Kroz ovu prizmu treba gledati hrvatske mučeničke obljetnice, hrvatsku ljubav prema domu, domovine i spremnost na žrtve.
Ovo je domoljubno ogledalo u kojem svaki Hrvat, Hrvaćanin iliti politički Hrvat, svaka Hrvatica, Hrvaćanka iliti politička Hrvatica otvorena srca i bistra uma može vidjeti sebe u pravom svjetlu.
Legitimna stoljetna težnja hrvatskoga naroda za slobodom nakon svih tuđinskih nasrtaja na hrvatski jezik, narod, državu i državnost, nakon svih razočaranja u svim savezima u kojima smo se našli, svojom voljom ili nečijom samovoljom, nakon svih trzaja, pokušaja izlaska iz saveza koji nas dave, imamo svoju Hrvatsku. Ona je plod stoljetne hrvatske težnje za slobodom i vlastitom državom. Ona je plod mučeničke krvi i žrtava hrvatskih branitelja. Sretan sam da je toliko Hrvaćana svih manjina stalo u njezinu obranu kad je bila napadnuta. Osjećaj za pravdu i junačko srce dovelo je mnoge strance da brane ovu Lijepu Našu. Bila je to prava hrvatska obrambena internacionala.
A gdje smo mi bili? Što smo radili, željeli i snovali?
Bio bi mi vrlo zanimljiv iskreni odgovor na to pitanje vodećih ljudi današnje hrvatske politike i vlasti.
Danas se ponavlja ona tužna Matoševa slika Hrvatske u pjesmi 1909.
„Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“
Neumrli Matoš pjesnički je sažeo mukotrpnu hrvatsku povijest u pjesmi Mora:
„Pastorak ja sam borbe svih giganta. Guši me podlost lažljivog Bizanta, sofizam Beča, pohota Budima, labirinat mračni katakombskog Rima …“
Šteta što taj čovjek nije doživio „prisajedinjenje“ i njegove „blagodati“. Dva su najkobnija događaja u hrvatskoj povijesti: 1. „kad Turci nalegoše na jazik hrvatski“ (Krbavska bitka, 1493.) i 2. , parafrastično, „kad Srbi nalegoše na jazik hrvatski“ (Moj članak na portalu Narod Od Vuka do velikosrpske agresije na Vukovar). Karadžićeva tvrdnja da su svi štokavci Srbi ugrađena je u velikosrpski program. Nije slučajna crta Virovitica-Karlovac-Karlobag. To je zapadna granica štokavskog narječja i zamišljena zapadna granica velike Srbije. Zato je Milošević lako odustao od Slovenije jer nije „štokavska“ država. Srpski i ruski emisari uspjeli su uvjeriti mnoge hrvatske pravoslavce da su Srbi (jer su štokavci), ali „Srbe rimskoga vjerozakona“ – Hrvate štokavce uglavnom nisu ni silom ni milom uspjeli u to uvjeriti. Dalekosežne su posljedice tih ideoloških pretenzija i namjera. Taj drugi događaj gotovo je kobniji nego onaj prvi. Junački smo „odsicali“ turske glave i hvalili se time (Kačić: Razgovor ugodni naroda slovinskoga). Turci nas ipak nisu optužili za genocid niti nam pokušali nametnuti svoj jezik. Ovi rekorderi laži i obmana, „prisajedinitelji“, neprestano nas optužuju za genocid da bi prekrili svoje genocide u prvoj velikosrpskoj (jugoslavenskoj državi), u krvavom „oslobađanju“ Hrvatske i Zagreba (čini li su to uvozni partizani i preobučeni četnici!), zatim u drugoj Jugoslaviji, u Domovinskom ratu i poraću. Oni su tvorci teorije o genocidnosti Hrvata, koja ima višestruku namjenu, i o enormnoj napuhanosti broja žrtava u Jasenovcu. Oni su tvorci psihocida nad hrvatskim narodom, da bi ugušili u nama svaku želju za hrvatskom državom. Zato su a priori, unaprijed bili protiv bilo kakve hrvatske države, unaprjedni protivnici i mrzitelje svake Hrvatske, prije nego su znali kakva će biti.
Svojom upornom laži o genocidnosti Hrvata stvorili su strahovitu kroatofobiju. Kroatofobni balon toliko su napuhali lažnim brojkama o „ustaškim“ zločinima da se svaki normalan Srbin mora bojati svake hrvatske države. Ali, hvala Bogu, nekoliko tisuća Srba i Hrvata pravoslavaca stalo je u obranu napadnute hrvatske domovine. Oni su ponos Hrvatske! Svaka im čast!
„Žbiri u uzama“ vrlo su uspješni u blaćenju Hrvatske (bilo to isticanjem genocidnosti Hrvata, napuhivanjem „ustaških“ zločina, obezvrjeđivanjem Domovinskog rata i časne hrvatske pobjede u Oluji). Vrlo uspješno od pobjednčke Hrvatske stvaraju gubitničku. Njih ne boli Slobodan Praljak i hrvatska šestorka sa svojim imenom i prezimenom. Njih boli Gotovina i Markač. Neprestanim upozoravanjem svjetske javnosti na opasnost od „fašizacije“, „ustašizacije“ blate Hrvatsku u svijetu, šire laži o njoj, a „ustaša“ ni za lijek. Ja ne znam nijednog. U svojem iracionalnom, bezrazložnom strahu stvaraju antifašističke lige i saveze protiv povijesnoga revizionizma. Njima su sva medijska vrata otvorena. Smo oni imaju „monopol nad istinom“. Iskrenim tražiteljima istine o Jasenovcu, Bleiburgu i svim žrtvama gotovo je zabranjen pristup medijima. Ti su „žbiri“ najsretniji kad im uspije postrojiti vrle hrvatske političare, pa barem i u tri kolone, da se dođu pokloniti njihovim neprovjerenim i nepouzdanim žrtvama. Važno je da priznaju nepoznate zločine. Oni će im reći broj. Moramo im vjerovati. Naše je samo da im vjerujemo, da sve to paušalno priznamo i da budemo zauvijek ponižavani i poniženi. To je svrha psihocida. Vječni lažni svjedoci, „drukeri“ protiv hrvatskih junaka, ljubitelja Hrvatske i u vrijeme Hrvatskoga proljeća, i Domovinskog rata, i Oluje, i kasnije i danas nas uvjeravaju da se moramo stidjeti, sramiti. A kaj? Umjesto da se „pokriju z vuhi“ nakon uspješnog Milanovićeva raskrinkavanja njihova lika i djela, oni i dalje urlaju protiv svake Hrvatske. Pa to je za liječenje od kroatofobije.
Na kraju pitanje: Hoćemo li na hrvatske mučeničke obljetnice, na presude hrvatskim junacima, mučenicima, svecima i grješnicima gledati heterocentrično, s gledišta Budima, Beča, Beograda, Haaga i Brisela? Hoćemo li njihov česti krivorijek prihvatiti kao pravorijek i dogmu ili će nas hrvatsko srce i bistri um prisiliti da u te dogme posumnjamo. Na to trebamo gledati kroatocentrično. Siguran sam da će barem biti bliže istini, ako ne i prava, puna istina.
Zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj jest bilo, ali ne odmah i ne toliko koliko lašci kažu. Svjedok mi je Stepinac. Njemu vjerujem. On i ja razlikujemo državu i poredak. Slažemo se da i Hrvati imaju pravo na vlastitu državu.
Ovo je doista domoljubno ogledalo za ispit savjesti svakoga Hrvata i Hrvaćanina, osobito za one koji nas vode ili vodaju. Nedavno sam pročitao jedan komentar: „Kakva svinja, takva mast – kakav narod, takva vlast!“ Lijepo zvuči, ali nije sasvim istinito. Narod je bolji, ali ga nepravedni izborni zakoni sputavaju, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Teško bih za dva vodeća čovjeka u Hrvatskoj mogao reći: „ona lava dva“. Volio bih da jesu. Predsjednik Republike Hrvatske ima dosta suverenističkih, kroatocentričnih istupa. Šteta što je sputan dugom onima koji su ga izabrali, a koji uglavnom gledaju na Hrvatsku heterocentrično. Zato jadan mora bježati od za dom spremni kao vrag od tamjana. Šteta je što kao dijete i momak nije imao prilike spoznati više istine o Hrvatima i Hrvatskoj. Rado bih mu u tome pomogao, i to besplatno.
Nakon kronike „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“ – „Plorantis Croatiae saecula duo“ Vitezović je napisao i Croatia Rediviva – Oživljena Hrvatska, koja je stoljećima u nama budila uskrsnu nadu. I neumrli Matoš u pjesmi Pri svetom kralju neprestano nas tješi:
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:;
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!
Bio bih najsretniji čovjek na svijetu kad bismo do idućeg proljeća znali istinu o Jasenovcu, Bleiburgu, svim jamama i stratištima i kad bismo s ljubavlju i poštovanjem prema svim žrtvama zajedno s njima zapjevali: Bože, čuvaj Hrvatsku ili Kroacijo, iz duše te ljubim.
* Dr. sc. Mile Mamić redoviti je prof. u miru ali i dalje piše za časopis Jezik, Glasnik mira (kolumna o hrvatskom kršćanskom nazivlju), razne portale, vodi Školu hrvatskoga jezika. Svojim prilozima pomaže obnovljenoj emisiji Govorimo hrvatski na Radiopostaji Mir, Međugorje.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti te latinskoga jezika i rimske književnosti. Od 1973. do 1994. bio je stalno zaposlen u Zavodu za (hrvatski) jezik u Zagrebu. U međuvremenu bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištu u Münsteru i Leipzigu, zatim gostujući profesor na sveučilištu u Münsteru i Budimpešti. Za izvanrednoga profesora za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1994., a 1999. za redovitoga profesora. U trajno zvanje izabran je 2005. Autor je i suautor nekoliko vrlo vrijednih knjiga. Bio je voditelj znanstvenoga projekta Hrvatsko pravno nazivlje kodifikacijskoga razdoblja, iz čega je proizišla knjiga Hrvatsko pravno nazivlje. Kao stručnjak za hrvatsko pravno nazivlje bio je nekoliko godina stručni član Odbora za zakonodavstvo Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Također je jedan od rijetkih jezikoslovaca koji se intenzivnije bavi i hrvatskim kršćanskim nazivljem, o čemu je objavio knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje. Na temelju njegovih članaka u Glasniku mira u Međugorju Informativni centar u Međugorju objavio je ovih dana knjigu Hrvatsko kršćansko nazivlje (II.). Knjigu posvećuje svom ocu Josi, bleiburškom mučeniku. Knjiga ima 75 članaka za 75. godišnjicu Bleiburške tragedije. Utemeljitelj je i stručni voditelj Škole hrvatskoga jezika LIN-CRO (Lingua Croatica) u Zadru, gdje se održavaju razni tečajevi za strance i potomke naših iseljenika. Dobitnik Državne nagrade za znanstveni rad – za promidžbu hrvatskoga jezika (2006.).
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa