Povodom stote obljetnice rođenja prvoga predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana Hrvatski institut za povijest, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Matica hrvatska, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i Hrvatski državni arhiv organizirali su znanstveni skup pod naslovom “Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe”. Skup se održao 5. i 6. svibnja 2022. u 9.30 sati u dvorani Jure Petričevića pri Matici hrvatskoj u Zagrebu.
Među izlagačima bili su i dr. sc. Julija Barunčić-Pletikosić i dr. sc. Ivan Radoš iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata koji su održali zajedničko izlaganje na temu: “Franjo Tuđman i međunarodna zajednica od proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. do međunarodnoga priznanja 15. siječnja 1992.”
> Znanstveni skup ‘Dr. Franjo Tuđman – život i naslijeđe’ 5. i 6. svibnja u Matici hrvatskoj
Njihovo izlaganje u cijelosti donosimo u nastavku.
Franjo Tuđman i međunarodna zajednica od proglašenja samostalnosti RH do međunarodnoga priznanja
“Nakon što su u proljeće 1990. održani prvi višestranački izbori, a u svibnju 1991. i referendum za samostalnost, Hrvatska je, istoga dana kada i Slovenija, na temelju rezultata referenduma i volje hrvatskih građana, 25. lipnja 1991. proglasila samostalnost, odnosno Sabor je donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti. U tom razdoblju propali su svi politički pregovori i odbijeni su prijedlozi Hrvatske i Slovenije za preuređenjem Jugoslavije pa i onaj o savezu suverenih država.
Istovremeno je došlo do širenja pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj koji nije prihvaćao novu legalno izabranu hrvatsku vlast, a stavovi i aktivnosti JNA i vrha srpske politike jasno su pokazivali da oni neće dopustiti miran raspad Jugoslavije u postojećim republičkim granicama, odnosno s konačnim ciljem koji je korespondirao s velikosrpskom idejom. Uslijedilo je vrlo dinamično razdoblje druge polovice 1991. koje su, osim otvorene i snažne agresije na Hrvatsku obilježili intenzivni diplomatski napori na međunarodnom planu. Ključnu ulogu u tim procesima imao je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
Međunarodno je djelovanje Franje Tuđmana bilo u skladu s vanjskopolitičkim ciljevima tek proglašene hrvatske države. Ti ciljevi nisi bili sadržani u jednom dokumentu već su proizlazili iz odluka i naputaka predsjednika Tuđmana, Sabora i Vlade RH. Predsjednik Tuđman utvrđivao je i vodio vanjsku politiku. Vlada je odgovarala predsjedniku države i Saboru RH, a ministri vanjskih poslova predsjedniku države i predsjedniku Vlade RH.
Službeni hrvatski vanjskopolitički ciljevi iskristalizirali su se već nakon demokratskih izbora u proljeće 1990., a posebno su postali aktualni nakon 25. lipnja 1991. i odnosili su se, između ostaloga, na stjecanje podrške ili razumijevanja država članica međunarodne zajednice, osobito članica Vijeća sigurnosti UN-a, za mirno razdruživanje; postizanje sporazuma i međunarodne podrške o savezu suverenih država (konfederacije); slaganje sa Slovencima o istodobnom razdruživanju od Jugoslavije i savezu dviju neovisnih država, ako ne prođe prijedlog o konfederaciji; na to da se sačuva državni teritorij zatečen na dan proglašenja neovisnosti, da se osigura podrška načelu suverenosti i teritorijalne cjelovitosti; na posebne odnose suradnje koje treba graditi s BiH; postizanje međunarodnog priznanja; postizanje punopravnog članstva u UN i EZ.
Nakon početka velikosrpske agresije među vanjskopolitičke prioritete uvršten je i napor za stjecanje podrške i pomoći međunarodne zajednice u obrani Hrvatske i priznanja prava na samoobranu.
Upravo unutar tih temeljnih okvira i zadanih ciljeva kretala se međunarodna politika i aktivnosti predsjednika Franje Tuđmana tijekom razdoblja druge polovice 1991. godine.
Polazna pozicija s koje je predsjednik Tuđman, odnosno, Hrvatska krenula u ostvarivanje spomenutih ciljeva bila je vrlo nepovoljna. Naime, neposredno uoči proglašenja neovisnosti (19. i 20. lipnja) 36 država članica KESS-a, među njima SAD i SSSR, usuglasilo je stajalište o očuvanju teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije radi sigurnosti Europe (jer je „očuvanje teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije bitno sa stajališta sigurnosti Europe“, prema riječima američkog državnog tajnika J. Bakera Franji Tuđmanu).
Trebalo je stoga na neki način „razbiti“ tadašnje čvrste stavove, odnosno službenu politiku EZ-a koja je smatrala da je dezintegracija multinacionalnih država u suprotnosti s politikom europskih integracija te da su zahtjevi za priznanjem novih država oprečni težnjama EZ za integracijom Europe u jaki gospodarski i politički savez.
Prema analizi Miroslava Tuđmana, Hrvatska je svoju nacionalnu strategiju ostvarivanja ciljeva u sferi vanjske politike temeljila na pravilu kontinuirane interakcije i komunikacijske otvorenosti sa svim ključnim čimbenicima u međunarodnom okruženju. To je u praksi značilo aktivno zagovaranje vlastitih stajališta – obrazlaganje razloga nacionalne individualizacije i ciljeva integracije; vlastitu politiku uskladiti s međunarodnim standardima. Kontinuirani pristup preduvjet je održavanja partnerskih odnosa s onima koji imaju slične interese, dok zastoj ili prekid u odnosima ili komunikaciji predstavlja gubitak strateške inicijative i mogućnost integracije u međunarodni poredak. Izostanak diplomatskih pregovora i komunikacijske otvorenosti vodio bi u samoizolaciju ili nametnutu izolaciju.
Sva ta načela vidljiva su u vanjskopolitičkom djelovanju predsjednika Tuđmana. Već od prvih demokratskih izbora Tuđman je na sve načine pokušao povezati Hrvatsku u međunarodni politički, javni, kulturni i znanstveni svijet kako bi na što više razina promovirao hrvatsku službenu politiku. Gotovo svakoga tjedna tijekom druge polovice 1991. primao je strane novinare, diplomatske predstavnike, davao brojne intervjue međunarodnim dopisnicima i novinarima objašnjavajući osnovne smjernice hrvatske politike.
Nakon proglašenja samostalnosti strateški prioritet bila je diplomatska borba za međunarodno priznanje, a međunarodno političko djelovanje Franje Tuđmana u tom razdoblju obilježilo je aktivno traženje međunarodne podrške i snažno nastojanje da se internacionalizira jugoslavenska kriza. Tuđman pritom jasno inzistira na mirnom rješenju situacije u Jugoslaviji, stavljajući u prvi plan pitanje hrvatske suverenosti, pravo na samoodređenje, okrenutost demokratskim vrijednostima i Zapadu.
Predsjednik Tuđman bio je svjestan da bi u tadašnjim okolnostima međunarodne nesklonosti raspadu Jugoslavije, vojni sukob slabo naoružane Hrvatske sa snažnom JNA bio osuđen na neuspjeh. Objašnjavajući kako se ne radi ni o kakvom etničkom sukobu već o otvorenoj agresiji Tuđman se, kao povjesničar, ali i jer je to smatrao nužnim, u pismima i intervjuima često relativno opširno pozivao na prošlost, objašnjavajući hrvatsko-srpske odnose, položaj Hrvata u obje Jugoslavije i velikosrpski program kao pravi uzrok napada na Hrvatsku, odnosno kako je jednom prigodom rekao, „nepomirljivu kontradikciju demokracije i velikosrpskog ekspanzionizma“. Isto tako, gotovo uvijek nije propuštao reći da će manjine, tako i srpska, u suverenoj Hrvatskoj uživati sva nacionalna i građanska prava.
Već u ljeto 1991., iako je još uvijek bio aktualan prijedlog o konfederaciji te je na snagu nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske i Slovenije stupio i Brijunski sporazum, isticao je kako bi samo međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije zaustavilo rat i prisililo Srbiju na pregovore čemu je ubrzo dodao i nužnost upućivanja mirovnih snaga u Hrvatsku.
Predsjednik Tuđman nakon svakog političkog ili diplomatskog važnoga događaja, pregovora, sporazuma o prekidu vatre, sjednice mirovnih konferencija, odluke UN-a, itd., upućivao je pisma, apele, reakcije, objašnjavao hrvatska stajališta i davao prijedloge. Te međunarodne reakcije i poruke pratile su stanje na bojištu, jer što je situacija po hrvatsku obranu bivala teža, a ljudska i materijalna stradanja veća, to su i njegovi apeli bivali snažniji i češći.
Primjerice, nakon početka općeg napada na Hrvatsku početkom listopada 1991. ustvrdio je da „više nisu dovoljni apeli već su za zaustavljanje razaranja potrebne konkretne i trenutačne akcije međunarodne zajednice.“ Osim pisanim putem, stavove hrvatske politike jasno je iznosio na sjednicama Međunarodne konferencije o Jugoslaviji, drugim sličnim prilikama i osobnim kontaktima i razgovorima sa svjetskim državnicima, diplomatima, političarima…
Može se također primijetiti da je nerijetko u svojim pismima i kontaktima s onima kojima je upućivao svoje riječi nastojao naći nešto zajedničko, neku poveznicu kako bi se lakše mogli identificirati i senzibilizirati s položajem Hrvatske. Tako primjerice u pismima državnicima baltičkih zemalja ističe sličnost aktualnog političkog položaja, u pismima Gorbačovu i Jeljcinu uspoređuje propale pučiste u SSSR-u s konzervativno-dogmatskim snagama u JNA, a Vukovar naziva hrvatskim Lenjingradom. U kontaktima s predstavnicima židovske zajednice isticao je sličnost dugotrajnih nastojanja hrvatskog i židovskog naroda za uspostavom nacionalne države, itd…
Upravo u kontekstu židovske zajednice, predsjednik Tuđman je morao reagirati i boriti se protiv srpske propagande i rada KOS-a koji su nastojali prikazati novu hrvatsku vlast fašistoidnom, a državu poistovjetiti s NDH. U više navrata, bilo u intervjuima ili pismima npr. Međuparlamentarnom vijeću protiv antisemitizma iz kolovoza 1991. ili predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa iz siječnja 1992., oštro je odbacivao svaku optužbu za antisemitizam i fašistoidnost nove vlasti odgovarajući da se radi o srpskoj propagandi ili rijetkim ekstremistima.
Osim političkih pitanja i brige za ljudska i materijalna stradanja u više navrata isticao je teška stradanja kulturnih dobara i sakralnih objekata, posebno crkava, često u kontekstu napada na Dubrovnik, tražeći da se i ta tema stavi na dnevni red Mirovne konferencije.
Sredinom prosinca 1991., kad je već bilo jasno da je međunarodno priznanje pitanje vremena, uputio je „Poslanicu mira RH Ujedinjenim narodima, državama i državnicima svijeta“. U njoj je opetovano istaknuo predanost Hrvatske mirnom rješavanju krize, načelima parlamentarne demokracije, poštivanju svih manjinskih prava, mirnom suživotu i želji za integracijom u Europu još jednom pozivajući Vijeće sigurnosti UN-a da preispita preporuku o priznanju RH i da donese hitnu odluku o upućivanju mirovnih snaga. U kontekstu procesa međunarodnoga priznanja hrvatske suverenosti posebno je nastojao zadobiti podršku Svete Stolice i pape Ivana Pavla II., zbog čega dvaput, u svibnju te u listopadu 1991. odlazi na audijenciju papi u Vatikan.
Nakon postignutog međunarodnog priznanja temeljni strateški vanjskopolitički ciljevi postali su teritorijalna cjelovitost i euroatlantske integracije.
Zaključno, može se reći da je do kraja 1991., odnosno do međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992., Hrvatska uz organizaciju obrane i zbrinjavanje velikog broja prognanika i izbjeglica, morala provoditi aktivnosti na međunarodnom i diplomatskom planu kako bi zadobila naklonost i podršku međunarodne zajednice isprva nesklone raspadu Jugoslavije, predstaviti položaj Hrvatske, objasniti uzroke i posljedice rata u Hrvatskoj te naposljetku postići priznanje hrvatske suverenosti i neovisnosti.
Kao središnja osoba hrvatske državne politike u to vrijeme, predsjednik Franjo Tuđman imao je važnu ulogu u tim nastojanjima i procesima koji su obilježili drugu polovicu 1991. godine. Međunarodno djelovanje predsjednika Tuđmana u tom vrlo zahtjevnom, intenzivnom i nepovoljnom razdoblju za Hrvatsku bilo je strateški osmišljeno, planirano, prilagođeno, postupno provođeno, a ne rezultat stihije ili nesnalaženja. Kao i na ostalim područjima, njegovo iskustvo intelektualca i plodnog povjesničara, odnosno spoznaje do kojih je došao i koje su mu pružale određenu prednost predviđanja razvoja događaja, bitno su odredile osnovne značajke njegova vanjskopolitičkog djelovanja. Upornost u predstavljanju hrvatskih stavova međunarodnoj politici i javnosti te nepopoustljivost kada su u pitanju bili nacionalni hrvatski interesi glavna su obilježja njegova djelovanja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
