Dr. sc. Sanja Nikčević: Umjetnost o ljubavi i mržnji ili čitajte Kupareove drame!

Sanja Nikčević
Foto: fah

Teatrologinja dr. sc. Sanja Nikčević za Narod.hr osvrće se na tvrdnju Dimitrija Popovića u Novom listu da su velika umjetnička djela bila inspirirana mržnjom te predstavlja potpuno drugi pogled.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dimitrije Popović u Novom listu 5. 02. 2022. kaže: „zvuči  paradoksalno, ali sva su velika umjetnička djela bila inspirirana motivima mržnje“. To je i početno polazište (hipoteza) i zaključak njegove nove knjige „Slikarstvo i mržnja“ (naklada Ljevak, Zagreb, 2022).

Ja u šoku: ama što to govori – pa umjetnost nastaje  iz ljubavi, kako iz mržnje, o čemu on govori!? I onda shvatim: u pravu smo oboje. Samo – on govori o ovoj kanonskoj umjetnosti  zadnjih 75 godina kao posljedici vladavine sekularističkog svjetonazora, a ja mislim na umjetnost koja je bila kanonska 2000 godina u vrijeme vladavine kršćanskog svjetonazora.

Odatle i njegov šok (zato mu vlastita izjava zvuči paradoksalno), a bome i moj (kako on to misli: iz mržnje?)!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Povezanost umjetnosti i društva

Umjetnost je uvijek povezana s društvom u kojemu nastaje. Ono što zovemo kanonskom umjetnošću, ili umjetnošću glavne struje uvijek odražava vladajući svjetonazor i tako je u našoj kulturi od antike do danas.[1]

Umjetnost stvarana za vrijeme kršćanskog svjetonazora afirmirala je vrijednosti i kreposti kršćanskog svjetonazora, a ponajviše – ljubav, onu bezinteresnu ljubav iz koje je Bog stvorio svijet, a njegov ga sin otkupio.[2] To je osnovna vrijednost prve svjetonazorske razine (koja ogovori o smislu i uređenju svijeta oko nas), a to je i najvažnija kršćanska krepost.[3] Upravo ta ljubav tema je srednjovjekovnih drama (tzv. prikazanja) koje govore o smislu svijeta, ali je prisutna i u kasnijim epohama (barok, građanska drama) koje govore o drugim temama:  društvu i čovjeku. U glavnoj struji kršćanskog svjetonazora 2000 godina piše se iz vizure Božje ljubavi dok je na rubovima bilo i umjetnosti nastale  iz drugačije vizure.

Novi svjetonazor

Novi svjetonazor (sekularistički, odnosno ateistički) krenuo je u osvajanje naše kulture u 19. st. kroz umjetnost, a njegovi pravci (ekspresionizam, realizam i modernizam) u povijesti umjetnosti svjesno su  rušili vrijednosti vladajućeg,  kršćanskog. Rušili su i temeljne vrijednosti, i kreposti, i institucije, i zaštitničke figure. Borba je trajala tijekom cijelog 19. stoljeća, ali su sekularistički smjerovi bili manjina, rubni, nije ih voljela ni publika, ni kritika – tek ona šačica gorljivih zagovaratelja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Onda je nakon II. svjetskog rata u cijeloj Europi pobijedio taj novi svjetonazor pa su se dogodile velike promjene u, obrazovanju, znanosti, umjetnosti, a i u društvu u cjelini. Iz  dotadašnjeg  umjetničkog kanona doslovno je kao „nevrijedno“ uklonjeno sve što afirmira kršćanske vrijednosti pa tako ni ne znamo za glavnu struju srednjeg vijeka ili građanske drame.  Izvučeno je ono što je prije bilo rubno i zabranjivano, onih desetak posto, i proglašeno vrijednim.

Od modernog stvaralaštva u kanonu su ostala tri sekularistička pravca (ekspresionizam, realizam i modernizam) koji vladaju do danas i iz njih su se birali vrhovi kanona u svim zemljama (u nas Miroslav Krleža). Službeno se to naziva „hrabrom kritikom društva“, ali ti pravci i nakon pobjede njihovog svjetonazora ne afirmiraju „svoje“ vrijednosti nego i dalje ruše vrijednosti kršćanskog svjetonazora.

Problem je što se umjetnost, ako 75 godina samo ruši i ništa ne afirmira, svede  na dvije dimenzije:  vrijeđanje ili sablažnjavanje. I to se dogodilo glavnoj struji europske umjetnosti: sad ima većinu nesretne publike koja bježi od umjetnosti i šačicu gorljivih zagovaratelja koji vladaju jer imaju i  novce i medije. I koji nam stalno govore da je to najkvalitetnije i najbolje. A nije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Knjiga “Istina i laži o kanonu”

Taj odnos kanona i društva sam pokazala i dokazala u knjizi „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“ (Citadela libri, Zagreb, 2021). Dokazala sam i da svako djelo u sebi nosi svjetonazor, politiku, poetiku i poruku jer je to izbor pisca, a ne kvaliteta djela, a dokazala sam i da je sve lijepo/dobro/sveto nepravedno izbačeno kao „nekvalitetno“.

No sad mi je Dimitrije otvorio novi pogled – ukazao na emociju. Naime, taj izbor jednog ili drugog svjetonazora je ujedno i izbor između dviju emocija.  Dimitrije je, kao umjetnik, vrlo točno definirao pokretačku emociju stvaranja iz vizure novog svjetonazora: mržnju.

Negativan primjer ili de Sade

Kad sam bila mlada čitala sam „Justine ili nedaće kreposti“ Markiza de Sadea jer su mi rekli da je to vrijedna literatura. U znanosti o književnosti se govorilo o „estetici ružnog“, „ljepoti užasa“, ali su takve nespojive pojmove  govorili ugledni profesori pa sam povjerovala. Pročitala knjigu i zgrozila se. Nakon što sam zatvorila knjigu više je nikad nisam – ne otvorila – nego ni dotakla. Sad znam što me je toliko šokiralo. Ne samo eksplicitni opisi seksa i nasilja, nego upravo ta mržnja koja je kuljala iz stranica. Meni su to tumačili kao „hrabru kritiku licemjerja“ obitelji, braka, društva, vjere, ali mi je sad jasno da je ta njegova poruka rušenja motivirana mržnjom.

Mržnjom prema ženi (sve su žene tamo silovane, mučene, ubijene…), ljudskoj ljubavi (postoje samo sado-mazo odnosi koji nanose bol), a najviše mržnjom prema ljubavi Božjoj (kakav je to Bog kad mu je svijet tako nasilan i zao). Sada sam shvatila da su de Sadeova djela bila zabranjivana ne zato što je kršćansko društvo licemjerno, a kršćanski svjetonazor „ne može podnijeti kritiku društva“,  nego zato što su motivirana mržnjom i tom mržnjom ranjavaju i čitatelja. Kako kažu psiholozi, mržnja je „najdestruktivnija i najnegativnija  emocija“.  Naravno da svjetonazor kojemu je  osnovna vrijednost ljubav (kršćanski) ne može poticati djela napisana iz pozicije mržnje (onih desetak posto). Naravno da sekularistički svjetonazor koji želi srušiti kršćanski mora okrenuti pogled prema suprotnoj emociji. Mržnja je suprotnost, opreka ljubavi i caruje tamo gdje ljubavi nema. Tako je i de Sadeovo djelo, nakon pobjede novog svjetonazora, nepogrešivo izvučeno iz onih desetak posto i proglašeno vrhunskom umjetnošću.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

>Prof. Nikčević: Financira se ‘preodgoj’ publike, žele dokazati da je ono što vidite velika umjetnost

> Prof. Nikčević: Ministarstvo kulture podupire ‘velike izdavače’ i program koji nitko ne voli čitati

Pozitivan primjer ili Kupareova „Muka“

Kad kažem da umjetnost nastaje iz ljubavi ili prikazuje svijet iz vizure Božje ljubavi to ne znači da govori samo o šarenim leptirićima koji lepršaju po cvjetnim livadama u toplo proljetno jutro. Naprotiv, umjetnost glavne struje kršćanskog svjetonazora je realistična, govori o svijetu oko sebe pa tako i o problemima, mukama i grijesima ovoga svijeta. Evo  najboljeg primjera: Kristova muka i raspeće kao središnji događaj priče o svijetu iz kršćanske perspektive.

U Kristovoj priči Današnji kanon nalazi samo glupost i neznanje ljudi, uzaludnost Kristove žrtve odnosno,  kako sam Dimitrije Popović kaže, mržnju („u Kristovom raspeću mene zanimaju izrazi mržnje prema Kristu“). Taj pogled se smatra jedinim vrijednim prikazom svijeta. No to nije istina jer umjetnik odlučuje kamo upire pogled i iz koje emocije stvara, pa tako i kakvu poruku šalje. U kršćanskome svjetonazoru prikaz Kristova raspeća nije govor o mržnji onih koji su ga raspeli nego o ljubavi Boga koji je „za nas postao čovjekom“ da bi nas svojom smrću otkupio. Isti događaj, ali drugi pogled.

Drama Rajmunda Kuparea

Iz tog su pogleda pisana djela 2000 godina, ali i dan-danas, nakon što su izbačena iz kanona. „Muka ili za koga je pravednik raspet“ je izvrsna drama dominikanca Rajmunda Kuparea napisana osamdesetih prošloga stoljeća. Pisac  slijedi biblijski zapis, ali uvodi okolnosti priče, motivaciju likova i, naravno,  odabire vizuru priče. Kuparea ne zanima mržnja u toj priči, njega zanima Kristova ljubav, ali ga još više zanima zašto je netko može prihvatiti, a netko ne. Zanima ga zašto Juda nije mogao zatražiti oprost od Isusa, zašto se Pilat nije usudio suprotstaviti nepravednoj osudi i zašto se Baraba obratio. Zadnji dio drame, Kalvariju, pratimo očima Barabe koji slijedi Krista jer pokušava shvatiti „zašto ovog pravednika razapinju, a mene, razbojnika, su pustili“.  Baraba se čudi Kristovu ponašanju, a na kraju, kad Krist umre na križu i nebo se zamrači, shvaća!

Znam priču,  pročitala sam dramu desetak puta, ali svaki put na mjestu kad Baraba spozna ljubav raspetu na Križu – ja zadrhtim. Eto, to je izuzetno kvalitetno i moderno napisana drama koja na pitanja daje i odgovore nama danas,  u kojoj se i danas možemo prepoznati i koja će nam pomoći preboljeti svaku mržnju oko nas. Protiv mržnje se ne bori veličajući je i gledajući u nju (nema „ljepote ružnog“!), protiv mržnje se ne bori mržnjom, nego samo i isključivo ljubavlju: zato je dobro čitati Kuparea i uvjeriti se da postoji kvalitetna umjetnost koja nastaje iz ljubavi. I danas.

Pritisak kanona ili gdje je sloboda umjetnika

Pritisak kanona je tako jak da je Dimitrije u pravu – većini kanonskih  djela ili onih koja smo pustili u kanon mržnja je polazište (ili ih tako interpretiramo). Pritisak kanona je tako jak da nas  uvjerava da je mržnja koja kulja iz kanonskih djela zapravo kvalitetna umjetnost jer je „hrabra kritika društva“,  a da drugačije ni ne postoji. U neistinitost te tvrdnje uvjerit će vas   čitanje makar jedne drame Rajmunda Kuparea (uz „Muku“ napisao je i „Porođenje“  i „Uskrsnuće“). Vidjet ćete da čak i danas umjetnik ima slobodu izbora: baviti se najrazornijim osjećajem – mržnjom, ili afirmirati onaj temeljni osjećaj koji nas drži na životu – ljubav.  A tu slobodu imamo i mi kao čitatelji jer imamo pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti. Što god službeni kanon danas govorio!

——

[1] Detaljna analiza odnosa umjetničkog kanona i svjetonazora te opisi hijerarhija vrijednosti kršćanskog i sekularističkog svjetonazora u mojoj novoj knjizi „Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti“ (Citadela libri, Zagreb, 2021.) Više na  www.citadelalibri.com

[2] Kaže sv. Ivan apostol: „U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe“ (1Iv 4,10).

[3] Kaže sv. Pavao: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.“ (1 Kor 13) Danas to zovemo bogoslovnim krepostima, dok su osnovne kreposti: razboritost, duševna jakost, umjerenost i  pravednost.

Nova knjiga Dimitrija Popovića koja analizira kanonska djela nastala gledanjem u mržnju:

Primjer kvalitetne drame koja govori o  Kristovoj muci iz vizure ljubavi Boga koji je svojom smrću otkupio svijet.  Više na  www.citadelalibri.com:

O autorici

*Prof. dr. sc. Nikčević, hrvatska je teatrologinja, kazališna kritičarka, redovna profesorica koja je donedavno radila na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te stalni vanjski predavač na Komunikologiji Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Od 2015. pročelnik Odjela za kazalište i film Matice hrvatske, a od 2018. direktorica novopokrenute izdavačke kuće Citadela libri (Zagreb).

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.