Ministar dr. Zlatko Hasanbegović definitivno je posljednjim izjavama otkrio hrvatskoj javnosti tko je novi mladi ministar kulture: vrhunski obrazovan, elokventan i pismen, odmjeren, bogatog stručnog vokabulara, inteligentan i upućen u materiju o kojoj govori, duhoviti antifrazeolog u poplavi veleumnih stručnih sveznadara i diplomiranih frazeologa zbog kojih se bojimo upaliti TV da ne iskoče kao iz njega nekada Suzana iz Mesićeve paštete. Već nas unaprijed iritira onaj prst na usni Žarka Puhovskog kada u dubokoj meditaciji razmišlja o odgovoru na pitanje: „Koliko je sati?“.
Stoga je pojava istinskog znanstvenika i intelektualca dr. Zlatka Hasanbegovića pravo osvježenje na hrvatskoj javnoj mediokritetskoj sceni. Izjave ovog ministra su samo potvrda riječi predsjednika HAZU-a Zvonka Kusića: “Hasanbegović me impresionirao!“
Odrastanje u urbanom okružju Novog Zagreba
Rođen i odrastao na novozagrebačkom asfaltu prekosavskog Zapruđa već je kao mladić došao u dodir sa urbanom alternativnom scenom koja se tih godina ubrzano razvijala u tom dijelu Zagreba. Osim urbane glazbe i popularnih novozagrebačkih „čaga“ po društvenim domovima, kao i svi purgeri strastveno se opredijelio za miljenika Zagreba – NK Dinamo. Pred raspad Jugoslavije i početak agresije Srbije na Hrvatsku urbana navijačka scena u Zagrebu bila je zbog svog otvorenog domoljublja i protivljenja komunističkom i velikosrpskom teroru pod posebnom pažnjom represivnih organa vlasti.
Smrad Velike Srbije se otvoreno poput plijesni širio ulicama i sportskim terenima Jugoslavije i nagovještavao dolazeći rat. Taj smrad nije zaobišao ni Novi Zagreb gdje je bila organizirana jaka podružnica i podgrupa navijača Dinama poznatija pod imenom „New blue generation“, čije je ime već naglašavalo prirodu mladenačkog bunta protiv nepravde i terora velikosrba, osobito iz redova milicije. Među brojnim članovima te urbane navijačke podgrupe bili su osim Hasanbegovića glumac Hrvoje Kečkeš, redatelj „Kauboja“ Tomislav Mršić i mnogi drugi novozagrebački mladići.
Odrastanje u urbanoj buntovničkoj građanskoj sceni predratnog Zagreba, događanja u Domovinskom ratu, kao i obiteljska tragedija obilježila je odrastanje ministra kulture do te mjere da se odlučio za životni poziv znanstvenika i povjesničara koji će poštenim, neideološkim i znanstvenim pristupom dati doprinos sebi, svojoj obitelji i svome narodu za demistifikaciju prošlosti i istinu u sadašnjosti kao nužnog uvjeta za svjetliju budućnost.
Hasanbegovićeva filantropska obiteljska pozadina
Treba istaknuti da je ministrov djed Sabrijan Prohić još davne 1942. kao trgovac došao u Zagreb, te je stekao brojne nekretnine u Frankopanskoj ulici i Ilici u samom centru Zagreba. Za vrijeme II. svjetskog rata udomljuje i spašava židovsku djevojčicu čiji su roditelji odvedeni u logor i zbog toga biva maltretiran od ustaša. Dolaskom partizana nastavlja se progon obitelji, a djeda koji je bio vlasnik jedne od najvećih privatnih biblioteka u gradu, komunisti ubijaju 1946. Kao i mnoge nevine Hrvate tog vremena, a ne sumnjamo da je dobar dio tih poslijeratnih ubojstava bio motiviran nekretninama u centru grada.
Tako je obitelj novog ministra već odavno osjetila na svojoj koži netoleranciju i ideološki teror dvaju isključivih sistema i političkih diktatura sa naših prostora. Nažalost, njihovi duhovni i fizički potomci ne prestaju proganjati pamfletističkom netolerancijom i mržnjom do današnjeg dana, bijesno vičući držeći Caps lock na tipkovnicama ili kežeći zube pred kamerama televizije.
Tko, uostalom, nije prošao kao ministar Hasanbegović ako bi im se manje-više otvoreno suprotstavio na bilo kojem području koje su oni zacrtali da je „njihovo“ ? Dr. Judith Riesman koju su na najneljudskiji i najbolniji način proglašavali nacistom, usprkos tome što je njena obitelj stradala u holokaustu? A samo se usudila dirnuti u pedofila Kinsleya i njegova „znanstvena istraživanja“ na malim bebama i djeci. Sarajevska Židovka i najveći stručnjak za holokaust na području bivše Jugoslavije dr. Esther Gietman? Dr. Željka Markić koja se, eto, usudila potaknuti građane na zakonski dozvoljen referendum? Karolina Vidović Krišto? Krešimir Mihajović? Sami nadopunite popis…
Isti dežurni urlatori i kvazimoralisti nisu ni približno dizali halabuku kada je napr. bivša ministrica kulture Andrea Zlatar Violić bila prijavljena Povjerenstvu o sukobu interesa da je nakladniku dvotjednika „Zarez“, tvrtki „Druga strana d.o.o.“ u kojem je imala vlasnički udio, dodijelila 600.000 kuna novaca poreznih obveznika! Medijskim inkvizitorima i zabrinutim kvazikulturnjacima tada nije palo na pamet da podignu glas.
Povjerenstvo je kaznilo Zlatar sa 15.000 kuna u pet rata(!), a ona je izjavila da je bila u zabludi, odnosno mislila je da je razriješena, ali je došlo do nesporazuma s javnim bilježnikom, pisalo je u objašnjenju Povjerenstva?!!
A danas, dok psi laju karavane ipak prolaze. Mic po mic, ali ipak se kreću kako bi rekao slavni Galileo.
Školovanje i znanstveni dosezi dr. Hasanbegovića
Za razliku od mnogih ministara iz dosadašnje vlade kojima je ministarsko mjesto bilo prvo radno mjesto u životu, dr. Zlatko Hasanbegović je svoju karijeru gradio znanstvenim radom na Katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje je postao magistar povijesnih znanosti i doktor humanističkih znanosti, te znanstveni novak.
Znanstvenu karijeru gradio je polako i time stjecao opravdani ugled u znanstvenim krugovima. Za to vrijeme su bivši SDP-ovi mnistri ljepili plakate u predizbornim kampanjama i tako opravdali stručnost za ministarske funkcije.
Doktorat je napisao 2007. kod mentora poznatog povjesničara dr. Ive Goldsteina na temu „Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu kraljevine Jugoslavije 1929.-1941.“, a u tročlanom povjerenstvu bili su još cijenjeni sveučilišniprofesori dr. sc. Ivo Banac i dr. sc. Ivica Šute.
Osim doktorata, drugi veliki stručni rad bila je monografija „Muslimani u Zagrebu 1878 -1945.“
Time je mladi znanstvenik dr. Hasanbegović dao veliki znanstveni doprinos temi sudjelovanja muslimana u građanskom i nacionalnom životu Hrvatske do 1945., a što je praktički bilo zabranjeno do raspada Jugoslavije.
Od 2010. dobio je radno mjesto na Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar kao znanstveni suradnik.
Dr. Zlatko Hasanbegović – osvježenje u žabokrečini hrvatske kulturnjačke scene
Čitajući izjave dr. Zlatka Hasanbegovića čitatelj može doći do zaključka da je on pravo osvježenje u žabokrečini hrvatske kulturne scene. Jasno dijagnosticirajući da je prostor javnog govora u Hrvatskoj preuzela interesno povezana manjina verbalnih zlostavljača i „ljevičarskih doktora prakse“, Hasanbegović s pravom očekuje da u hrvatskoj kulturi zažive obrasci zapadne demokracije i pluralizma riješeni bilo kakve dogmatskog gramscijevskog revolucionarnog kulturnjaštva u službi revolucije.
Naravno, Gramsci je možda bio revolucionarni idealist, dok su hrvatski urlatori samo korisnici državnog proračuna i mentalni smetlari bilo kakvih nepoćudnih ideja u interesu njihove (samo)vlasti.
Zar bi inače portali koji bizarnog imena kao „muf“ sa člancima dubokoumnih naslova kao „Povijest vibratora“ ili „Vodič kroz sise i guzice“, dobivali desetine tisuća kuna novaca poreznih obveznika? Naših novaca koji bi se mogli usmjeriti u dobrobit naše djece, naših obitelji, otvaranja novih radnih mjesta, vrtića, dječjih kazališta i tko zna čega još korisnog? Ili stotine tisuća kuna za portale kao Kulturpunkt, H-alter, Mladi antifašisti Zagreba (u 2016.!) i još tko zna kakvih bizarnih portala i udruga koje provode medijski teror, a kojima su se novci dijelili šakom i kapom dok je hrvatska kultura propadala? Pitamo se, pošto se radi o milijunima, ima li tu i mjesta za revizije i pregled poslovanja silnih udruga građana koje su crpile desetina milijuna kuna novaca poreznih obveznika? Građana i poštenja radi mogao bi USKOK pozabaviti se bar ponekom „sitnicom“ od tih milijuna kao što se bavio štandovima na kojima su sakupljali potpisi za referendume.
Kada novac poreznih obveznika dijelio šakom i kapom bez kriterija i stručnosti odabranim miljenicima, psi nisu lajali, a karavane su mirno prolazile. Duka se samo cinično smijao, Leković mudro šutio, Urša nije urlikala. Nitko nije bio zabrinut, svi su bili sretni jer su živjeli u ljevičarskoj gramscijevskoj bajki koja vlada svijetom „terorom kulture“, kada su već revolucije neslavno propale.
A konačno u Hrvatskoj je došlo vrijeme za prolaznost, ne karavana i pasa koji laju, već – medijskog totalitarizma.
Tekst se nastavlja ispod oglasa