“Na dubljoj razini srpska i hrvatska književnost zapravo su jedna književnost.” Misao je to srpskog književnika Svetslava Basare koju je promovirao tijekom nedavne manifestacije Sa(n)jam knjige u Istri. O tezama o zajedničkom južnoslavenskom jeziku i zajedničkoj “regionskoj” književnosti piše hrvatski književnik Nikola Đuretić u Hrvatskom slovu pod naslovom “Doručak, ali ne kod Tiffanyja”.
Prije svega, moram priznati da mi je već pomalo mučno uvijek iznova pisati o istome problemu, točnije o nasrtajima na hrvatski jezik, na hrvatsku književnost, o onome što smo nekada u šali i pomalo ironično nazivali „raspirivanje bratstva i jedinstva“, o nasilnom prožimanju kultura, o nostalgiji nekih mračnih likova za vremenima prošlim, o ljudima koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da je bivša federacija stvar davne prošlosti i da nikada više ne će biti obnovljena. Pomalo mi je mučno i uvijek iznova ponavljati iste argumente, ali bojim se da izbora nemam, jer se svako malo iz balkanske kaljuže ponovo podiže zloduh balkanskih svinjara koji bi po svaku cijenu željeli uništiti, ili barem potkopati, našu krvavo stečenu slobodu i neovisnost, u čemu im zdušno pomažu i domaći petokolonaši.
Doručak iz naslova ovoga teksta nije onaj iz Capoteova romana, ni iz Edwardsova filma, nego se odnosi na tribinu organiziranu u okviru dugo očekivanog sajma – Sa(n)jam knjige u Istri, što se ove 2021. godine ipak održao u Puli, doduše s nekoliko mjeseci zakašnjenja zbog pandemije izazvane virusom COVID-19. Rečenu tribinu odlučila je, pod istim naslovom, snimiti i emitirati kulturna redakcija Trećeg programa HRT-a. Tribinu vodi gospodin Aljoša Pužar, a program se emitira u kontekstu redovitih večernjih emisija posvećenih pulskom festivalu. Spomenuh virus COVID-19 zbog kojega je sajam knjiga u Puli bio odgođen. No, ovdje će biti riječi o drugom, mnogo otpornijem i dugovječnijem virusu, ali i ne samo o njemu.
Prije mnogo godina, točnije davne 1996., prvi sam put pisao o tom virusu zvanom „jugonostalgija“ u svojoj zbirci kolumni pod naslovom Albionske razglednice, kolumni koje sam prvotno objavljivao u matičinu časopisu „Vijenac“. Istoj temi vratio sam se i u knjizi ogleda i feljtona naslovljenoj Nerazumni zapisi, objavljenoj 2013. godine. U toj potonjoj pisao sam među inim i o svojim susretima s dvoje takvih jugonostalgičara – spisateljicom Dubravkom Ugrešić i glumcem Radom Šerbedžijom. Do oba susreta došlo je u Londonu za mojega dugogodišnjeg britanskog egzila.
U istoj knjizi nalazi se i jedan ogled podnaslovljen „Je li rat u Hrvatskoj uistinu gotov?“, koji završavam zaključkom kako se grdno varaju svi oni koji misle da je taj rat završio krajem devedesetih godina prošloga stoljeća. Gotovo svakodnevno smo svjedoci da se agresorski boj protiv Hrvatske nastavlja, a vodi ga, uz sve mrzitelje neovisne Hrvatske i peta kolona jugonostalgičara koja se jednostavno ne može pomiriti s činjenicom da njihove mile federacije više nema i kojima je neovisna, samostalna Hrvatska trn u oku te je po svaku cijenu žele ponovo povući u vlastitu balkansku kaljužu. A s obzirom na činjenicu da su ulaskom Hrvatske u EU boj na političkom planu izgubili, sada su nasrtaji premješteni na fon kulture, jezika i sveopće uljudbe.
Lukav je to potez, jer malo tko će se danas usuditi dići glas protiv, kako se to voli reći „jačanja kulturnih veza, prožimanja sličnih kultura i jezika, proširivanja kulturne suradnje“ i t.d. Štoviše, neki će, po tko zna koji put, ustvrditi kako na ovim prostorima (sintagma koju se u posljednje vrijeme rado koristi kako bi se izbjeglo omraženi termin „region“) postoji „jedan standardni jezik policentričkog tipa“, a svi oni koji odbacuju takvu tvrdnju samo su nazadnjački, konzervativni, desničarski i nacionalistički primitivci.
No, krenimo redom. Predstavit ću prvo sudionike rečene tribine prijenos koje je na HRT3 izazvao u meni ovu bujicu mučnine i gnjeva. Kao što rekoh, voditelj tribine „Doručak s autorom“ Aljoša je Pužar, gospodin koji „od 2004. godine do danas istražuje i objavljuje u polju urbane antropologije, feminističke kulturologije, kulturologije ljudskog glasa, političke estetike…“, kako stoji u jednoj njegovoj biografskoj bilješci. Iz iste bilješke saznajemo i to da je od 2006. do 2016. bio profesor kulturalne geografije, rodnih studija i slavistike na južnokorejskim sveučilištima. Gospodin je i dvostruki doktor znanosti. Doktorat iz teorije i povijesti književnosti, s temom iz antropološke i kulturalne teorije međutnosti (liminalnosti), obranio je u Rijeci, a doktorat iz kritičke teorije na sveučilištu Cardiff u Walesu (Velika Britanija).
Ako vam baš nije sasvim jasno što bi trebala biti međutnost (liminalnost), potražio sam objašnjenje u nekim sveznadarima i evo jedne definicije: „Rubni prostor u kojemu se prelaze okviri društvenih struktura i privremeno dokidaju društvene norme i vrijednosti.“ Navodim ovu definiciju jer je ona prilično rječita u pojašnjavanju nekih svjetonazorskih aspekata rečenog gospodina. Naime, u drugoj Aljošinoj biografskoj bilješci, onoj o suradnicima istarskog ogranka DHK, čitamo i to da je gospodin Pužar „blizak teorijskome krilu anarhističkog pokreta“. Toliko o voditelju tribine „Doručak s autorom“.
A sada riječ, dvije o autoru s kojim smo „doručkovali“. U bilješci u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, za Svetislava Basaru piše da je srpski književnik te se dodaje da je „prozaik i esejist, najistaknutiji predstavnik postmodernizma u srpskoj prozi.“ Djela gospodina Basare nisam čitao, ali mi je poznato da je dobar prijatelj s Miljenkom Jergovićem s kojim je neko vrijeme vodio prepisku što je 2014. i 2015. objavljena u dvije knjige Tušta i tma te Drugi krug. Iz razgovora s njim saznali smo i da je s Pekićem i drugovima osnivao Demokratsku stranku iz koje je ili istupio, ili ga je Vojislav Koštunica izbacio – to iz razgovora nije bilo sasvim jasno, kao uostalom ni mnogo toga drugoga, jer je artikulacija gospodina Basare toliko loša da je mnogo toga ostalo nejasno.
Osim toga, gospodin očito nije govornik – rečenice mu ostaju nedovršene, preskače s jedne misli na drugu, s jedne teme na drugu, pa nije čudno da je podosta onoga što je izrekao ostalo nedorečeno, neobjašnjeno, površno. No, nekoliko je tema sasvim jasno i nedvosmisleno artikulirao. I baš su te tvrdnje gospodina Basare poticaj i povod ovome tekstu.
Nakon što je, na poticaj voditelja programa, reminscirao o lagodnom i ugodnom djetinjstvu u bivšoj federaciji, gospodin Basara je zaključio kako je u Jugoslaviji život bio mnogo kvalitetniji te da je opći kulturni nivo bio mnogo viši. Ne ću ovdje polemizirati s ovom imbecilnom tvrdnjom, niti pojašnjavati što su to, kako ih Englezi zovu, „leading questions“. Svima onima koji znaju nešto o novinarstvu bit će jasno o čemu govorim. Jasno je to i dvostrukom doktoru znanosti i stručnjaku za kulturologiju, gospodinu Pužaru. No, u jednome trenutku voditelj je, rekavši kako je poznato da je gospodin Basara potpisnik relativno nedavno objavljene deklaracije o zajedničkom jeziku, zamolio srpskoga spisatelja da kaže nešto o tome „zajedništvu“. Pa, evo što je gospodin Basara izvolio izjaviti, a Treći program HRT-a prenijeti hrvatskim gledateljima.
Kao vrsni majstor dramatskog obrata, gospodin je Basara na samome početku ustvrdio kako mu je sada žao što je stavio svoj potpis na rečenu deklaraciju i kako to uopće nije trebao učiniti. No, razlog nije onaj koji biste očekivali! Gospodin Basara nije se pokajao što je potpisao peticiju stoga što misli da je teza o zajedničkom jeziku „ovih prostora“ netočna! Ne, gospodin drži kako nešto tako očito i neupitno uopće nije trebalo potpisivati, jer je to, kako je rekao, kao da potpišete da će u sedam sati ujutro osvanuti sunce, a u deset sati uvečer pasti mrak! Drugim riječima, zajednički standardni jezik policentričkog tipa neupitna je činjenica. Štoviše, srpski je spisatelj to potkrijepio dobro poznatim argumentom „razumljivosti“, upitavši voditelja treba li njima prevoditelj, što je gospodin Pužar, dakako, zdušno zanijekao.
Ustvrdivši kako je barem 95 posto leksika u sva četiri jezika identično te dodavši kako je to vjerojatno slučaj i s pravopisom te gramatikom, sprski spisatelj tu se nije zaustavio. Nastavljajući svoju tezu o „zajedništvu“, gospodin Basara je, a na upit voditelja – a što je s književnošću? – bez imalo zazora rekao kako je i književnost, na onoj dubljoj razini, jedna, zajednička! Ergo, Držić, Marulić, Gundulić, Hektorović, Šenoa, Matoš, Domjanić, Vidrić, Gervais, Balota, Nazor i Krleža pripadaju istoj književnosti kojoj pripadaju i Dositej Obradović ili Sremac, Jovanović Zmaj, Šantić, Dučić ili Pekić i Kiš.
Ima ona narodna: Što se babi htilo, to joj se i snilo!
Međutim, s jednom tvrdnjom gospodina Basare ja se u potpunosti mogu složiti. Na upit voditelja trebaju li pisci biti moralna vertikala, društveni uzor, a sve u kontekstu političkih stavova jednoga Handkea ili Kapora, gospodin Basara je naglasio kako je malo branši u kojima ima toliko baraba kao među književnicima. Za Handkea je dodao kako je činjenica da je dopustio da ga vodaju okolo „kao kakvu mečku na vašaru“ samo dokaz njegove gluposti, premda se ne može poreći njegova književna vrijednost, ali nije mogao objasniti što se to dogodilo s njegovim prijateljem Kaporom da je od jednog kozmopolita, koji je najveći dio vremena provodio putujući po svijetu, odjednom postao srpski nacionalist.
Voditelju, dakako, nije palo na pamet pitati gospodina Basaru nije li tvrdnja da se na „ovim prostorima“ govori jedan jezik i piše jedna književnost ustvari znak krajnjeg unitarizma pogubnost kojega smo imali priliku iskusiti u bivšoj federaciji kada se, hvala Bogu bezuspješno, nastojalo stvoriti hibridnu jugoslavensku naciju i izbrisati jezične i kulturološke razlike naroda koji žive na jugoistoku Europe. Voditelj nije gospodina Basaru pitao ni to nije li ovo „zajedništvo“ besmislen, ali i ominozan pokušaj da se udahne život jednom odavna preminulom kadaveru zvanom Jugoslavija.
Jer, volio bih da mi gospodin Basara, voditelj „Doručka s autorom“, urednici Trećeg programa HRT-a, ili bilo koji od potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, odgovore samo na jedno pitanje koje sam postavio još 2013. godine u knjizi ogleda „Nerazumni zapisi“, a koje glasi: „Koja je onda razlika između ovih upornih pokušaja da se stavi znak jednakosti između hrvatskoga i srpskoga, tvrdnje srbijanskih akademika kako je dubrovačka književnost de facto srpska i teze četničkog vojvode Šešelja kako hrvatska nacija ustvari uopće ne postoji, i kako smo svi mi dakako Srbi samo su neki katoličke vjere?! I ranije su ovakva retorička pitanja rezultirala krvoprolićima na ovim prostorima (…) pa ne vidim zašto se to ne bi moglo dogoditi i ubuduće, budemo li o tome šutjeli, zatvarali oči i dopuštali zlonamjernim neznalicama da nas uvjeravaju kako smo svi mi na ovim prostorima nužno povezani, kako govorimo istim jezikom s našim još donedavnim krvnicima i s kojima se, povrh toga, eto, još i tako dobro razumijemo!“
A na kraju ovoga ogleda o, kako istaknuh u podnaslovu, „regionu“, jezičnom unitarizmu, raspirivanju bratstva i jedinstva i još ponečem evo još i jedne „cvebice“ ili „štikleca“. Srpski se književnik Svetislav Basara, čini mi se, iskreno iznenadio i razveselio kada mu je voditelj tribine citirao njegovu biografsku bilješku koja se nalazi u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža i to kao zasebna bilješka, a ne u skupnoj notici o srpskoj književnosti.
U toj istoj hrvatskoj enciklopediji bilješke o hrvatskom autoru ovoga ogleda jednostavno – nema. Možda je i bolje tako. Jer, kao što se iz gornjega teksta dade zaključiti, žestoki sam protivnik takve vrsti „zajedništva“.
* Nikola Đuretić (Osijek, 1949.) piše prozu, poeziju, eseje, feljtone, teatrološke tekstove. Osnovnu i srednju školu pohađao u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao na odsjecima za engleski jezik i književnost te komparativnu književnost. Radio je kao urednik u nakladništvu i bio dugogodišnji član uredništva časopisa Prolog. Godine 1978. odlazi u London gdje se zapošljava prvo kao novinar, a potom i urednik na BBC-u. Za boravka u egzilu jedan je od suosnivača londonskog ogranka Matice Hrvatske te pokretač BBC-evih programa na hrvatskome jeziku.
U svojem romanu Suze Martina Jesenskog (1997.) Đuretić po prvi put u hrvatskoj književnosti romaneskno razvija individualnu životnu priču sudionika “Hrvatskoga proljeća”, sudbinu hrvatskoga intelektualca koji se 1971. godine našao na strani suprotstavljenoj totalitarnom režimu.
Dobitnik je više domaćih i međunarodnih književnih nagrada i priznanja.
Djela su mu uvrštena u nekoliko antologija i prevođena na engleski, njemački, francuski, španjolski, japanski, poljski, rumunjski, bugarski i druge jezike, a za svoj prinos hrvatskoj kulturi, godine 1998. odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa