Eva Kirchmayer-Bilić pijanistica je, profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i urednica glazbene rubrike u tjedniku za kulturu ‘Hrvatsko slovo’. Diplomirala (1992.) i magistrirala (1995.) klavir na Muzičkoj akademiji u razredu prof. Stjepana Radića, studirala je orgulje na Institutu za crkvenu glazbu KBF-a, a usavršavala se u Frankfurtu (Njemačka, 1993./4.), te u Bruxellesu (Belgija, 2010./11). Nastupala je i organizirala koncerte diljem Hrvatske i svijeta s istaknutim hrvatskim umjetnicima i ansamblima.
Od 1996. djeluje na Odsjeku za pjevanje zagrebačke Muzičke akademije, gdje je od 2006. viša umjetnička suradnica. Suautorica je udžbenika za glazbenu kulturu u osnovnoj školi, te brojnih tekstova o glazbi. Aktivna je u sveučilišnim tijelima, te članica glazbenih udruga. Udana je i majka četvero djece.
Ove godine nastupa na drugom izdanju Festivala radosne kulture (FRKA) u Virovitici.
Narod.hr: Sljedeće nedjelje, 17. travnja, nastupate na festivalu FRKA s multimedijskim programom: „Glazba – čudesni tumač neizrecivog ili ‘Reci mi što slušaš, pa ću ti reći kakav si!’, možete li nam opisati o čemu je riječ?
Eva Kirchmayer Bilić: Nastavno na predavanja vezana uz glazbu i umjetnost koja sam u zadnjih nekoliko godina održala na Danima mentalnog zdravlja u Našicama, potom na NetUp konferenciji na Mariji Bistrici, te na brojnim Županijskim stručnim vijećima diljem Hrvatske, a promatrajući i promišljajući svijet u kojemu živimo, te utjecaj i nazočnost glazbe u njemu i iskustva koja imam u vlastitom životu, također sudjelujući pri i u odgoju vlastite djece, želja mi je, konkretnim primjerima, zainteresiranu publiku potaknuti na promišljanje, osvijestiti i upozoriti na važnost, nazočnost, bît, poruku i značaj glazbe u ljudskom životu i zajednici, kako tijekom povijesti, tako i danas.
Zahvaljujem organizatorima na pozivu za sudjelovanje na FRKA-i uvijek se radujem gostovati u Virovitici, u kojoj su mi korijeni.
Narod.hr: Koje Vam je polje interesa?
Eva Kirchmayer Bilić: Polje interesa koje me niz godina zaokuplja jest vokalna glazba, posebice umjetnička popijevka – skladba za glas i glasovir. Za nju me zaintrigirala i moja draga profesorica Korepeticije za vrijeme studija i prethodnica na ovom radnom mjestu Olga Vukomanović-Tarbuk, a također sam pohađala i satove kod svestranog prof. Mladena Raukara, koji je bio vrstan poznavatelj umjetničke popijevke.
Ta poveznica između riječi i glazbe, jedno od temelja ljudskog (umjetničkog) izričaja, obuhvaća i poeziju i prozu, jezik, strane jezike, gramatiku, književnost, povijest, povijest umjetnosti, sociologiju, filozofiju, dramaturgiju, kazalište…tako da je jedna jednostavna pjesma zapravo neiscrpno vrelo, bogatstvo, koje, istražujući i otkrivajući ga, oduševljava i obogaćuje nas koji ju imamo čast izvoditi i njezinu ljepotu, čar i poruku, prenijeti slušateljima.
Također istražujem i malo poznate hrvatske skladatelje i glazbenike, a posebno vrijednim smatram kolegij Hrvatska vokalna baština koje predajem uz kolegicu mr. Kristinu Beck-.Kukavčić, na kojemu sa studentima pjevanja učimo, uvježbavamo i izvodimo brojne malo ili do sada neizvođene skladbe. Vokalna je klavirska suradnja specifičan oblik komorne glazbe, zajedničkog muziciranja, stvaranja i uzajamnog prožimanja pjevača i pijaniste u cjeloviti umjetnički glazbeni izričaj.
Narod.hr: Radite sa studentima na Muzičkoj akademiji, kako je raditi s talentiranom mladošću?
Eva Kirchmayer Bilić: Rad s mladima, sa studentima, koji se tek pripremaju i oblikuju u umjetničke osobnosti, predivan je posao i proces u kojemu uvijek s oduševljenjem promatram i pratim njihov razvoj i rast kao osoba i umjetnika.
Prekrasno je vidjeti ih na pozornici nakon godina studiranja, kada se, diveći njihovoj umjetničkoj osobnosti, prisjećam njihovih prvih dana, traženja, nesigurnosti, uspona i padova.
Ovdje također želim istaknuti i svoje kolege s Muzičke akademije, koji kao umjetnički suradnici sa studentima predano, marno i samozatajno prolaze sve te procese nastajanja i realizacije umjetničkog djela, kolege koji su studentima duboka i istinska ljudska i profesionalna podrška, s kojima zajedno nastupaju i predstavljaju ih na brojnim produkcijama, audicijama, ispitima, natjecanjima, koncertima…
To su sve vrsni pijanisti – umjetnički suradnici i komorni glazbenici: Srebrenka Poljak, Ivan Batoš, Petra Gilming, Darko Domitrović, Linda Mravunac – Fabijanić, Lana Bradić, Renata Hil, Mario Čopor, Marina Pletikosa, Davor Ljubić, Domagoj Guščić, Julija Gubajdulina, Zrinka Ivančić, Marijana Komljenović, Božo Letunić, Tibor Naglić i drugi.
Narod.hr: Kakva je glazbena kultura danas u Hrvatskoj?
Eva Kirchmayer Bilić: Glazbena kultura u narodu ovisi o njezinim nositeljima; tu podrazumijevam roditelje, učitelje, oblikovatelje glazbenih sadržaja u obrazovnom sustavu od vrtića do sveučilišta, u lokalnim zajednicama, i naravno, u medijima.
Što je obrazovanje, kultura, interes, volja, odgovornost i angažman svakog roditelja, pedagoga ili nositelja vlasti veća, to će i nazočnost, znanje i razina glazbe i glazbene kulture u društvu biti veća i viša.
Uvijek ističem da imamo vrlo veliki broj nadarene djece, koja uz angažman roditelja i nastavnika postižu iznimno visoke rezultate. Takva djeca jesu i trebaju biti poticaj i motivacija drugima, a ukoliko se u njih bude sustavno ulagalo, njihov će se talent moći nesmetano razvijati, a plodovi njihovih rezultata u budućnosti mogu imati nemjerljivu ulogu u oblikovanju duha hrvatskoga naroda. To vrijedi, smatram, i za sve druge oblike umjetnosti i znanosti.
Narod.hr: Koliko se njeguje nacionalno bogatstvo kroz obrazovni sustav, kroz nacionalna kazališta, javnu televiziju i radio?
Eva Kirchmayer Bilić: Veliki dio nacionalnog bogatstva u Hrvatskoj još uvijek čeka svoje istraživače, koji će ih pronaći, istražiti, proučiti, vrjednovati, predstaviti, da bi ih se onda čuvalo i njegovalo u svijesti naroda.
Nedvojbeno ima vrlo kvalitetnih sadržaja i u obrazovnom, kulturnom i medijskom polju i raduje me svaki pokušaj i angažman kolega koji na tom području puno rade. Zapazila sam vrijedne samozatajne pojedince, pedagoge i umjetnike, te vjerujem da će i njihov rad i rezultati prije ili kasnije doprijeti do svekolike hrvatske javnosti.
Oblikovatelji sadržaja u obrazovnom, kulturnom i medijskom prostoru (s)nose iznimnu odgovornost prema današnjem i budućem vremenu: koliko mi koji odgajamo više znamo i odgovorni smo, to će i znanje onih kojima ga prenosimo, biti veće.
Narod.hr: Vaša je obitelj u punom smislu te riječi – glazbena. Otac, majka, suprug… svi su glazbenici?
Eva Kirchmayer Bilić: Potječem iz glazbene obitelji i po roditeljima i po roditeljima mojih roditelja s obje strane.
Moja pokojna nona Ivka, s majčine strane, predivno je pjevala, pamtim njezin kristalno čisti sopran u njezinim sedamdesetim godinama. Nonić Ivan je bio strojovođa i jako je volio glazbu, bio je ponosni HSS-ovac, Radićevac, te je svoje kćeri naučio stihove pjesama o Stjepanu Radiću, koje ni njegov unuk, moj profesor klavira prof. Stjepan Radić, nije poznavao.
Moje teta Josipa Polić pripada prvom naraštaju studenata Instituta za crkvenu glazbu i bila je prvi student laik, svirala orgulje i podučavala gitaru, a teta Jasna je bila prvi ženski tenor u klapama.
Djed Josip (Pepi) bio je suvremenik i prijatelj virovitičkog glazbenika Jana Vlašimskog, čije ime danas nosi Glazbena škola u Virovitici.
Djed je svirao glazbenu pjevajuću pilu i violinu, te ga pamtim kako je svirao Straussove i Kreislerove skladbe, te starogradske pjesme, a fasciniralo me kako je svirao savijajući između koljena postavljenu pjevajuću pilu i uz pomoć gudala, svirao.
Majka Verica je radila kao nastavnik harmonike, ali je završila i pjevanje, te sam ju od srednjoškolskih dana, godinama pratila na vjenčanjima Schubertovu Ave Mariju i Dvorakov psalam Gospod Bog je pastir moj. Tata Gottfried (Kic) bio je i radio kao inž. kemije, a završio je srednju glazbenu školu, svirao je klavir, orgulje, jazz, neizmjerno je volio glazbu.
Brat Mihael završio je osnovnu glazbenu školu iz violine, a naša je sestra Ana violinistica, koja danas djeluje u orkestru Opere u Osnabrücku u Njemačkoj. S njom sam nastupala od najranijeg djetinjstva.
Suprug Anto je kornist, u Orkestru oružanih snaga Republike Hrvatske, od studija smo zajedno svirali, a također smo nastupali zajedno i s mojom sestrom kao Obiteljski trio. Naša djeca također svoj put nalaze u glazbi: sin Franjo studira čembalo i dirigiranje, a kći Josipa uči pjevanje, sin Luka klavir i rog, a mali Marko još pjevuši. Djeca moje sestre također sviraju violinu i violu. Naš je život sastavljen od glazbe.
Narod.hr: Poznajete li još kolega glazbenika iz tako brojnih glazbenih obitelji?
Eva Kirchmayer Bilić: Naravno, trenutno u Zagrebu postoji puno obitelji glazbenika, i to obitelji s brojnom djecom: obitelj Pustički – Kunjko s osmero djece, obitelj Šepat – Kutnar s troje djece, obitelj Modrušan s troje djece, obitelj Krpan s troje djece, obitelj Tikvica s petero djece, velika zagrebačka obitelj Milić, obitelj Ilčić iz Varaždina sa šestero djece…
Nekoliko godina unatrag neke od tih glazbenih obitelji nastupile su na koncertu povodom Dana mirovnih inicijativa grada Zagreba. To je uistinu poseban doživljaj i za nas glazbene obitelji, koji, u cijeli naš užurbani dnevni raspored, trebamo naći prostor i vrijeme da se svi, ali svi, okupimo, odaberemo program, vježbamo i nastupimo, ali i za publiku, kojoj je to poseban prizor i doživljaj.
U tome trenutku vide se svi oni sati i sati razvoženja djece u glazbenu školu, podrške kod kuće, sate i sate vježbanja, priprema, suza i radosti zbog uspjeha, ali i neizmjerna zahvalnost i sreća što su nam djeca s majčinim mlijekom upijala i ljubav prema glazbi, što su od rođenja okružena glazbom, koju su mnoga od njih, odabrala i kao svoj životni poziv.
Tekst se nastavlja ispod oglasa