Mk 1,1-8
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku:
Evo šaljem glasnika svoga
pred licem tvojim
da ti pripravi put.
Glas viče u pustinji:
Pripravite put Gospodinu,
poravnite mu staze!
Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe.
Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
I propovijedao je:
»Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«
Riječ Gospodnja.
Arkanđeo Gabrijel, jedan od sedam anđela što „pred prijestoljem Božjim“, bio je poslan navijestiti dva rođenja – Ivana Krstitelja i Isusa Krista. Prvi navještaj bio je onaj Zahariji, ocu Ivana Krstitelja i suprugu Elizabete, rođake blažene djevice Marije. Drugi navještaj bio je blaženoj djevici Mariji kada ju je pozdravio pozdravom koji se danas svakog dana čuje milijune puta u molitvi Zdravo Marijo: „Zdravo Marijo, milosti puna!“.
Da, budimo svjesni da svakog dana ponavljamo riječi arkanđela Gabriela koje svjedoče tko je blagoslovljena Marija i tko je blagoslovljen plod utrobe Marijine – Isus. Tako je Nebo navijestilo Zemlji rođenje Boga kao čovjeka.
Kada Sin Božji, koji postade čovjekom, počinje sa 30 godina svoju javnu službu spasenja ljudskog roda, koja je završila smrću na križu, dolazi na rijeku Jordan kod svog rođaka Ivana Krstitelja da ga krsti.
Isti Duh Sveti, koji je začeo Isusa u Marijinoj utrobi, sada je ponovno na djelu: svjedoči Ivanu da je onaj koji stoji pred njim daleko veći i jači od njega, da on nije dostojan sagnuti se i odvezati mu obuće.
Duh Sveti svjedoči poniznost.
Kada su jednog od najvećih umova Katoličke crkve, svetog Augustina, pitali koje su tri najveće kršćanske vrline, odgovorio je: „Poniznost, poniznost i poniznost“.
Svi sveci, svi duhovni velikani povijesti svijeta, svi najveći ljudi ovog svijeta kao svoju stožernu veličinu imali su – poniznost. Na njoj su gradili sve drugo, jer ako na njoj nije izgrađeno sve drugo, onda je i to drugo samo – privid.
„Blago siromasima duhom jer je njihovo kraljevstvo nebesko“, rekao je Isus u najslavnijem govoru povijesti svijeta, na Gori.
Upravo siromašni duhom su ponizni, a Isus mnogo puta u evanđelju to potvrđuje kroz razne prispodobe. Možda najpoznatija je o farizeju i cariniku, koji su slika dvojice vjernika, dvojice ljudi koji idu u Crkvu i vjeruju u Boga. Farizej čini i ističe svoja velika djela u očima svijeta i svojim očima, što je njegova velika tragedija. On ističe da puno moli, posti, daje veliku milostinju, što uopće nije loše, a nije nimalo lako postiti dva puta tjedno. Ali ima problem: farizej se kao vjernik hvali i uznosi pred Bogom, on je ohol (suprotno od ponizan). Carinik na drugoj strani je vjernik koji se kaje i svjestan je svoje malenosti pred Bogom, zaziva njegovo milosrđe i prisutnost u životu. Carinik se kao vjernik ne hvali, već je svjestan svoje ovisnosti o Bogu. On je ponizan, siromašan duhom.
Naš Gospodin je rođen i umro kao siromah.
Rodio se u štali među životinjama kao sin jedne od prezrenih, a umro je gol na križu bez ičega, u prisutnosti svoje majke i nekoliko najvjernijih prijatelja, što mu je samo povećalo bol.
Ovo je možda prvi advent, prvo došašće, da ćemo ga nakon pada komunizma (gdje se Božić nije javno obilježavao) dočekati bez velike gužve na ulicama, bez sjaja, bez blještavila, bez velikih predbožićnih sajmova i druženja.
Zašto da ne iskoristimo ovu nevolju pandemije da se duhovno obogatimo?
Pođimo u duhu Ivanu Krstitelju na Jordan, svakog dana došašća, te zajedno s njim pogledajmo Isusa očima kako ga je Ivan gledao: „Nisam dostojan odvezati mu obuće“ i „Janje Božje koje uzima grijehe svijeta“. To su misli koje nas trebaju prodahnjivati kroz ovo došašće, da se zagledamo u blještavilo i ljepotu onog važnog zašto se Isus rodio na ovaj svijet. A to je pogled unutra: u ljepotu svoje duše, koju je Duh Sveti stvorio kod našeg začeća, umjesto u vanjsko blještavilo adventa, koji nam je ove godine ionako uskraćen. U toj tvojoj duši Bog sakriva mnoge ljepote, a jedna od najvećih je da samo ponizni mogu proslaviti Božić na najbolji način – gledajući Sina Božjeg, siromaha, kako ga mlada djevojka Marija drži u svom naručju.
Rođenje Isusa, poniznog sluge Božje, početak je našeg vječnog života s Bogom.
Bog je pohodio svijet u Isusu Kristu i više svijet nikada neće biti isti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
