Iv 1,6-8.19-28
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on svjetlo,
nego – da posvjedoči za svjetlo.
A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji:
Poravnite put Gospodnji!
– kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Riječ Gospodnja.
Božja riječ nosi nam poruku za pouku, za konkretan život, jer ono što je nekoć napisano nama je za pouku napisano (Rim 15, 4). Ljudi nisu obraćeni sve dok u njima vladaju pobunjeni elementi koji izbijaju u vidu nekog nezadovoljstva… Što to ljudi skrivaju u pozadini je njihovih reakcija… „Nikada ne obraćajte previše pozornosti na ono što ljudi kažu, umjesto toga obratite pozornost na razlog zašto to kažu. Što prikrivaju?“ (Sluga Božji Fulton J. Sheen), piše dominikanci.hr
Jedan čovjek koji je nekada živio u grešnim vezama, a stanovao je u blizini crkve, nakon što se obratio posvjedočio je: „Da samo znate koliko mi je u to vrijeme smetalo zvono s crkve. Kad bi ono zvonilo ja bih bjesnio. Jednom mi je zvonjava poremetila grešne namjere sa jednom udanom ženom, koja se na zvuk zvona brzo ustala i pobjegla van. Bio sam toliko bijesan da sam hitnuo pepeljaru u zmjeru zvonika kroz zatvoren prozor svoga stana. Sve je prsnulo kao bomba…
U to sam vrijeme, kao u inat tome zvonu, namjerno podržavao sve ono čemu se Crkva protivila. I kao luđak bih se tada kesio prijeteći šakom prema zvoniku… Kasnije, nakon nekoliko godina takvog grešnog života, shvatio sam kako mi je zvono smetalo ne zbog buke nego jer me uvijek iznova podsjećalo na moj grešni život, na moje grijehe.“ Mnogima i danas smeta zvono Crkve, odnosno kad se glas istine jasno čuje, kad se jasno imenuje što je grijeh.
Svatko tko je Kristov morao bi biti poput Ivana u pustinji, a to je prva zadaća Crkve. Valja dizati glas i pozivati na razbuđivanje, bez traženja hvale i aplauza. Glas iz pustinje uvijek je tu da uznemiruje one na suprotnoj strani, ne bi li ipak jednom dopro do nekog od njih. BITI TAJ GLAS ZNAČI UJEDNO I IZLOŽITI SE (bijesu neizmirenih)…
Crkvu se napada upravo kad viče istinu u pustinji svijeta, kad jasno diže glas protiv nepravde, kad prokazuje grijeh, odnosno kad jasno naviješta nauk Isusa Krista… Krist nije Crkvu osnovao da bi ona u svemu surađivala sa svima i „sa svima bila dobra“, jer njena je zadaća da „uznemiruje“ (one koji vole čuti samo povlađivanje i klimoglavstvo)… Određeni krugovi očito su svjesni (svjesniji od mnogih i u samoj Crkvi) čiji glas Crkva predstavlja u svijetu pa se trude što više je ušutkati, utišati, čak i laskavošću…, samo da im više ne zvoni i ne viče…
No, zadaća Crkve u svijetu mora uvijek ostati poput Ivana Krstitelja u pustinji: vikati i upozoravati na svako bezakonje koje se želi nametnuti kao društveno-poželjno i kao moderni način života… Mora se jasno i nedvosmisleno čuti kako onima koji su odbili poziv na obraćenje, i tako prezreli Božje milosrđe, slijedi susret sa Božjom pravdom i ognjem neugasivim (vidi Mt 3, 12). „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“, to je zahtjev koji je upućen svakom čovjeku, svakoj obitelji, svakoj zajednici, svakom gradu.
JESMO LI MI OSOBNO PRIPRAVILI PUT GOSPODINU?
Kako se pripravlja put Gospodinu, što trebamo učiniti? Ivan je bio samo glas koji viče u pustinji i poziva na obraćenje, ali glas koji trebamo što prije poslušati dok ne bude kasno.
JER PUSTINJA JE NAŠ ŽIVOT, mjesto našeg boravka, naša obitelj u kojoj jedni druge ne slušamo i ne vidimo, crkva u koju dolazimo ali se ne poznamo i podcjenjujemo jedni druge, to su braća i sestre koji su postali stranci jedni drugima i koji su zaboravili svoje poslanje, to je posao koji radimo ali na njemu smo često u nekoj vrsti mobinga i straha…
Sve su to mjesta u koja prodire glas Ivanov te viče: „Obratite se! Promijenite takav život! Jer u takvom stanju vaš put za dolazak Gospodina je zakrčen…“ Pustinja je dakle naš život lišen poštovanja, dostojanstva, radosti, život lišen života toliko da su mnogi hodajući mrtvaci te šire ozračje smrti i crnila, ozračje straha, podjela i optužbi…
GLAS KOJI DOLAZI U TAKVU PUSTINJU JE GLAS NADE KOJI NAS POZIVA NA HITNU PROMJENU…
Pozvani smo pod hitno mijenjati takvo ozračje, i to ponajprije unutar svoga srca…
SAMO TAKO SMO AKTIVNO ODGOVORILI NA POZIV GLASA I ZAPOČELI POZIV PRIPRAVE ZA DOLAZAK BOŽJEG KRALJEVSTVA.
Mjesta našeg rada na dionici su označena… Trebamo što prije prionuti na posao, kako bi u pustinju došla životvorna riječ i potpuno je promijenila u vrt navodnjen!
Petar Galić, OP
Tekst se nastavlja ispod oglasa