Želite dobiti novac za filmski projekt, i to od hrvatskih poreznih obveznika? Ništa lakše od toga! Prvo se sprijateljite s Hrvojem Hribarom, neki medij vas proglasi korifejem hrvatske ironije ili satire kojem prijeti razularena hrvatska desnica, a u razradi napišete kako ćete se suočavati s ‘duhovima prošlosti’, kako su isti prisutni u sadašnjosti, kako u hrvatskom društvu postoji duboko ukopana mržnja (u prvoj verziji nije nužno napisati prema kome, mržnja je riječ koja sama po sebi obećava), istaknete kako će jedan od glavnih likova biti homosekusalac, kako će postojati nekakvi fašisti ili neonacisti koji prijete nasiljem, kako će sve to biti toliko duhovito da će publika u kina morati ponijeti pelene, i lova je zagarantirana – brat bratu – 4.000.000 kn (slovima: četirimilijunakuna)
Otprilike tako izgleda kratka ocjena stručne komisije koja je dala novac filmu Ante Tomića i Rajka Grlića, koji će se zvati “Ustav Republike Hrvatske”. Film je, prema ocjeni Dalibora Matanića i Branka Schmidta, suvereno postavljen, analizira ukopanu mržnju, suočava s duhovima prošlosti, ali na toliko duhovit način da je komisija uvjerena kako se radi o punokrvnom kino hitu koji će kod izazvati toliko potreban smijeh kod hrvatskih gledatelja. Valjda je to napisano zato što film nikad ni neće stići izvan granica Hrvatske.
Odluke o listi prioriteta i raspodjeli sredstava donesene su na 58. sjednici Hrvatskog audiovizualnog vijeća po prijedlozima Umjetničkog vijeća, čija je 39. sjednica održana jučer, 5. ožujka 2015.
Hrvatsko audiovizualno vijeće na 58. sjednici odlučivalo je u sastavu: Vera Robić-Škarica, Silvestar Kolbas, Hrvoje Krstulović, Tonko Weissmann, Damir Vujinović, Nataša Petrović, Hrvoje Mabić i Miroslav Kušek, dok su jučer na 39. sjednici Umjetničkog vijeća sudjelovali Sanja Grbin, Mima Simić (a tko drugi), Slaven Zečević, Juraj Lerotić, Igor Prassel, Teodor Celakoski, Branko Schmidt i Dalibor Matanić – umjetnički savjetnici za dugometražni igrani film u 2014. godini.
Grlićev i Tomićev film “Ustav Republike Hrvatske” pretendira biti komedija, ali svatko se može opravdano pribojavati takvog klišejiziranog humora kakvog smo vidjeli u filmu “Svećenikova djeca”, ali i mnogim drugima zbog kojih Hrvati nisu na glasu kao dobri komediografi. Humorski klišeji suprotnosti, koji mogu nasmijati eventualno predpubertetsku mladež i ljude koji se i inače na sve smiju, postali su način za dobivanje potpora koje hrvatski porezni obveznici dobro financiraju. Klišejima u kojima se ukazuje “drug Tito” umjesto Gospe, ili svećenik potiče natalitet tako da buši kondome, pridružit će se i film u kojem se stari profesor, latentni transvestit i otvoreni nacionalist, mora suočiti sa susjedom Srbinom.
Jedva čekamo da nas razuvjere u našim predrasudama i da nas nova komedija izuje iz cipela.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.