Sisački biskup Vlado Košić predvodio je na Nedjelju muke Gospodnje, Cvjetnicu, 25. ožujka u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, svečano misno slavlje kojem je prethodio blagoslov maslinovih grančica i procesija kroz Gradski park, kao spomen Isusova ulaska u Jeruzalem.
U koncelebraciji bili su generalni vikar biskupije mons. Marko Cvitkušić, katedralni župnik preč. Marko Karača, supsidijar preč. Milan Begić i vikar katedralne župe vlč. Vedran Pejak-Pašić. Na početku pjevanu Muku Gospodina našega Isusa Krista po Marku izveli su preč. Begić i bogoslovi Valentino Ljevar i Fran Bijelić uz podršku Katedralnog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.
U homiliji govoreći o pročitanom Evanđelju i Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem biskup je rekao kako je to bio kraljevski ulazak u grad u kojem će on za nekoliko dana doživjeti najveća poniženja, odbacivanje, lažne optužbe i samu smrtnu osudu. „Ipak, trebalo je da on uđe u Jeruzalem kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kao Mesija koji donosi mir – jer je magarac simbol mira, za razliku od konja koji je bio ratni simbol. Trebalo je to upravo zato jer je slijedila – muka, raspeće i smrt. To što smo i mi, poput židovskih suvremenika Isusovih, ponijeli grane maslina i palmi, što smo pošli u povorci pjevajući pjesme Kristu Kralju, znači da i mi sudjelujemo u Isusovoj muci. Premda toga nismo uvijek svjesni, željeli bismo si posvijestiti tu činjenicu. I naš je životni put hod s Kristom poniženim, klicanje i veličanje ali i nošenje križa“.
Govoreći o muci Kristovoj kako je opisuje sv. Marko, biskup je istaknuo kako je ona puna dramatike, te teških momenata, ali i poučnih i simboličkih elemenata koji daju nazrijeti tko je Isus i zašto je trpio. „Dapače, iz Markova se opisa jasno vidi i to da on zna kako je Krist po svojoj muci pobijedio đavla i svako zlo i grijeh, te da je ta njegova muka – slavna!
Upravo o takvom muci Kristovoj govori i čitava današnja liturgija. Jer nije Krist trpio da bismo ga mi sažalijevali, nije on podnosio nepravdu jer je bio slab i nemoćan, nego baš stoga što je Sin Božji, što je moćan vladar i kralj svega svijeta on je muku svijeta i svakog čovjeka ponio na svojim leđima da bi ju pobijedio i svemu svijetu donio novi život, pun radosti i smislu“, ustvrdio je biskup te dodao kako je Evanđelista želio iznijeti opis Kristove muke da bi u nama probudio svijest koliko je Bog nas volio, koliko je bio spreman dati za nas i koliko je velika Božja ljubav, ali i s druge strane koliko je slab čovjek. „Jedan Isusov apostol ga izdaje, drugi ga zatajuje; Pilat ga nevina osuđuje, vojnici i svjetina mu se podruguju.
Ipak ima tu i ljudi koji su sućutni, koji ga prate s ljubavlju: Petar plače kad spoznaje svoju slabost, Šimun Cirenac mu pomaže nositi križ, žene ga prate i plaču nad njim, a Josip iz Arimateje ga pokapa u svoj grob. Na kraju, nakon što Isus umire na križu, rimski satnik zaključuje: ‘Doista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji’! I mi bismo trebali doći do tog zaključka i zahvalno se pokloniti Gospodinu koji je za nas, premda Bog, trpio i umro. Gdje smo tu mi? Zna Gospodin da smo slabi, zato je i ponio križ za sve nas. Koliko je strašan Judin poljubac! Da ga je bar ošamario, ne, Juda je Isusa poljubio. Ono što bi trebao biti znak ljubavi i nježnosti, on je pretvorio u znak prijevare i izdaje. Koliko prijetvornosti često ima u svima nama ljudima!
Kada bismo trebali biti blizu onima koji trpe, mi okrećemo oči od njih; kada bismo trebali priskočiti u pomoć, mi radije ostajemo u svojoj komotnosti; kada bismo trebali dići svoj glas protiv nepravde i protiv zala ovog svijeta, mi radije šutimo… Judin poljubac! Koliko je to strašna pouka – za sve ljude, za sva vremena. A jesmo li što naučili, jesmo li spremni priznati svoje nedosljednosti i ispraviti ih, poći za Isusom i nositi svoj križ s vjerom da je to put spasenja? Molimo danas, braćo i sestre, Gospodina koji je za nas trpio, koji je za nas bio nepravedno osuđen, koji je bio izrugivan, nosio svoj križ i bio raspet, da i mi ne jadikujemo i ne izmičemo kada nas drugi ne razumiju, kada nam podmeću i žele ukloniti s lica zemlje“.
Na kraju biskup je upozorio kako se i danas Krista razapinje kada se ponižava, vrijeđa i progoni Crkvu. „Naša Vlada, i predsjednik i članovi, svojim prihvaćanjem Istanbulske konvencije pljunuli su nama katolicima u lice, ali još postoje i naši narodni zastupnici u Hrvatskom saboru koji ne smiju, ako su vjernici, dati svoj glas za tu ratifikaciju. Ne smiju to ni oni koji su nevjernici, zbog pravnih i moralnih razloga i zato što bi se time prihvatio nadzakon koji bi nadzirao domaće zakone. A radi se o duboko nekršćanskom zakonu i, kako je rekao predsjednik HBK, oni koji to zlo podupiru sami sebe ekskomuniciraju iz Katoličke Crkve. Molimo se, braćo i sestre, i dalje da to zlo ne prevlada.
Krist je pobijedio. On će dati da i mi s njime pobijedimo. No, kroz mnoge nam je nevolje proći… ali s vjerom, uzdignute glave, svjesni da nismo sami i da je to put spasenja. Zato: Klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te jer si po svojem svetom Križu pobijedio svijet“, zaključio je biskup.