“Nakon par dana odmora i dobro prespavanih noći i poslagivanja dojmova želimo ovim tekstom i slikama dočarati ljepote, plodove i žrtve našega bicikločašća „Po Pedali Za Mariju“ od Rijeke do Žepča”, piše nam don Goran Antunović, redovnik, salezijanac – svećenik već četiri godine.
“U ovogodišnjoj našoj duhovnoj avanturi biciklima od 25.7 do 4.8. od Rijeke do Žepča preko Karlobaga, Zadra, Knina, Sinja, Veprica, Međugorja, Tomislavgrada, Novog Travnika i Žepča (Osova) željeli smo proći Marijanska svetišta i ujedno upoznati ljepote naše domovine. Bilo nas je 16 biciklista i dva vozača (kombija) koji su nas cijelim putem pratili kako bi nam olakšali naše putovanje. Ekipa dolazi iz cijele naše lijepe domovine i Bosne i Hercegovine: iz Slavonskog Broda, Ludbrega, Varaždina, Krapine, Zagreba, Rijeke, Neuma, Posušja i Žepča u dobi od 16 do 50 godine.
Ovogodišnja tema „Po Pedali za Mariju“ govori smisao cijele biciklijade, obilazili smo Marijanska svetišta po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i prešli smo oko 850 km. Put je bio dosta zahtjevan, za razliku od prošlogodišnjeg hodočašća kad je bilo skoro sve pa ravnica. No, ljepote i bogata priroda naših krajeva pomogla je svakome od nas da još radosnije i veselije pedalira, biciklira i prinosi tu žrtvu za nekoga. Svatko od nas je imao poseban motiv ovoga bicikliranja, svatko je imao posebnu nakanu te u toj duhovnoj povezanosti s dragim i voljenim osobama u našem zajedništvu hrabro smo išli naprijed.
Moramo priznati da smo dobili puno, puno više nego smo mogli očekivati i zamisliti. Svako mjesto, svaka zajednica i svi dragi ljudi koje smo susretli obogatili su nas toliko da nam je i to bila snaga poticaj da idemo naprijed. O plodovima ovoga hodočašća koja su višestruka vjerujem da ćemo moći razgovarati i u skoroj budućnosti, da neće biti zaboravljeni.
Želimo vam ukratko iznijeti ovdje i jedan naš dan koji je započinjao ujutro rano, već oko 4.00 sata, kad je bilo buđenje, oko pola 5 smo imali doručak a već u 5.15 smo lagano krenuli. Prva ruta pedaliranja je bila najlakša i najednostavnija jer smo bili odmorni, a i svježina jutra uvijek ima svoje prednosti. Znali smo odmoriti svakih 45 minuta do pola sata, ovisno o zahtjevnosti puta, ali želio bih naglasati da smo iz dana u dan rasli u zajedništvu i pomaganju jedni drugima te u čekanju jedni drugih.
Svaki dan smo prelazili otprilike oko 100 km – nekada je to bilo više nekada manje – ali prosjek je tu negdje. Skoro svaki dan završavali bismo naše pedaliranje u vremenu od 13 do 15 sati. Nakon toga bi uslijedio kratki odmor, tuširanje, pravljenje ručka, a nakon ručka malo duži odmor. U večernjim satima smo imali misu i to uvijek sa župnom zajednicom. To su moramo priznati bila prekrasna iskustva koja su svakoga na poseban način oduševila. Župnici i župljani su nas s oduševljenjem primili i u mnogim mjestima su nas ispitivali o samom hodočašću. Nije to bilo nešto privatno, naše, intimno i na ovaj način smo to htjeli podijeliti s drugima.
Nakon Mise uslijedila bi večera, kratko druženje i već oko 10.00 sati lagano bi išli na spavanje jer sljedeći dan tražio je ponovno odricanje i borbu. Naše zajedništvo posebno se vidjelo u pripremi za objede, gdje nikome nije bilo teško pomoći, ustati se ranije pripremiti neke stvari, jednostavno smo svi doprinosili za što bolju organizaciju i samo ozračje grupe.
Bilo je tu zanimljivih dogodovština tijekom našeg bicikliranja kao što su npr.: bura toliko jaka da nismo mogli niti nizbrdo biciklirati pa smo morali sići s bicikla i gurati ga pored sebe. Da mi je netko to pričao neznam koliko bi mu povjerovao. Dosta zanimljivo iskustvo. Drugo, posebno kišno tuširanje pri samom ulasku u Tomislavgrad. Kiša nas je tako oprala da smo bili mokri k’o miševi. No, mogli smo i izbjeću tu kišu da se nismo zaustavili kod obitelji Skelin nekih 10 km do Tomislavgrada – pripremili su nam pitu sirincu i ostali smo malo duže od predviđenog i za nagradu dobili smo besplatno tuširanje.
Želimo zahvaliti zajednicama u kojima smo bili dočekani, primljeni, ugošćeni i praktički u svakoj zajednici osjećali smo se kao kod svoje kuće.
– Zajednici u Karlogabu, Franjevcima kapucinima koji su nas unatoč punoj kući gostiju uspjeli smjestiti u svoj dom i omogućiti nam dostojan smještaj i odmor.
– Župniku don Tunji Blaževiću u Arbanasima u Zadru. Od srca hvala na otvorenim vratima cijele salezijanske zajednice, kuće te bogatom ručku s kojim nas je počastio i okrijepio.
– Veliko hvala Franjevcima u Kninu. Osim duhovnog bogatstva koje smo proživjeli i dobili u novoj Crkvi Gospi od Krsnog Zavjeta gdje smo zajedno sa župnom zajednicom Boga molili i slavili, toplina i franjevačka uljudnost i gostoprimstvo oduševilo je sve nas.
– Franjevicima u Sinju isto tako veliko hvala na dočeku, gostoprimstvu i širokogrudnosti prema svakome od nas. Hvala na doručku i bogatom i radosnom sudjelovanju na Svetoj Misi.
– Veliko hvala i braći svećenicima u Vepricu koji su nas proveli kroz svetište, upoznali sa svime što rade i ponudili svoje prostorije za naš boravak.
– Veliko hvala obitelji Gašpar u Humcu kod Ljubuškoj na dvodnevnom smještaju i posebnoj brizi za svakoga od nas. Toliko ljubavi, pažnje i brige odavno nismo doživjeli. Njihova radost što smo u njihovom domu bila je ogromna i jako iskrena. Sve nas je to ganulo i još više potaknulo da molimo za cijelu obitelj. Ovom prilikom doista od srca hvala.
– Jedno veliko hvala sestrama milosrdnicama u Tomislavgradu na njihovoj gostoljubivosti. Zanimljivo je da nas je upravo taj dan kiša jako dobro oprala te nam je baš trebao jedan topli dom. U par minuta osjetiš kako je to tvoj dom. Neka im Gospodin uzvrati za sve što dobro čine.
– Posebno i veliko hvala ide don Anti Lediću u Novom Travniku. Kad mi je rekao: da si mi prije javio da dolazite sve bi bilo drugačije. No, ponuđeni ručak, večera i doručak, kuća cijela na raspolaganju jasno govori o kakvom je čovjeku riječ. Ovom prilikom posebno zahvaljujemo i restoranu Milano koji nam je ponudio doručak. Odgodili smo naše putovanje za dva i pol sata kako bi se mogli odazvati na doručak.
– Salezijancima u Žepču, te župniku fra Antunu Perkoviću u Osovi i obitelji od našega don Gorana veliko hvala na dva predivna dana provedena u Žepču uz lijepo obiteljsko ozračje. Veliko hvala gospodinu Ivi Adži – na besplatnom prijevozu za dvojicu biciklista od Žepča do Zagreba.
– Veliko hvala caffe bar Armani iz Žepča na kavi i piću nakon mise zornice za sve hodočasnike.
– Hvala gospodinu Daliboru Trkulji na novčanoj pomoći za biciklijadu.
– Hvala Podravci u Rijeci i Mikulićima iz Rijeke na velikoj pomoći u hrani za sve hodočasnike.
I mnogim drugima koji su nas pratili molitvom na našem hodočašću.”
Dojmovi biciklista:
“Zovem se Iva Pavelić i studentica sam Arhitektonskog fakulteta. Za hodočašće sam saznala slučajno, čitajući članak na jednom portalu gdje je don Goran pričao o prošlom biciklističkom hodočašću u Torino. Ovo ljeto htjela sam provesti što kvalitetnije mogu, a da uz to doživim i naučim nešto novo, i ovo mi se učinila kao idealna prilika. Bila sam u pravu. U 10 dana doživjela sam toliko pozitivnosti da me ona može grijati još godinu dana, taman do sljedeće biciklijade. 17 neznanaca postali su moja obitelj s kojom sam se molila, veselila i plakala od smijeha, pjevala, kisnula, pržila se na suncu, fizički pomicala svoje granice pedalirajući tih 800-tinjak kilometara. Osim dobro mi poznate obale, vidjela sam i unutrašnjost Hrvatske i ostala zapanjena ljepotom naših krajolika koji su nedovoljno zastupljeni, viđeni i poznati, te ljepotama Hercegovine i Bosne. Kad doživiš izlazak sunca u svoj njegovoj punini dok ideš od Knina prema Sinju i prvi put u životu gledaš Peručko jezero mora ti se oteti jedan “o moj Bože”. Ne možeš ne ostati zapanjen, ispunjen i beskrajno zahvalan na svemu što je stvorio, ne osjetiti njegovu prisutnost u svakoj rijeci, svim obroncima koje prijeđeš. No od svega navedenog, na putu me najviše oduševila ljubaznost, gostoprimstvo i dobrota ljudi koje smo susretali putem. Ljudi koji su nas s osmijehom primili u svoje domove ne očekujući ništa zauzvrat; od privatnih obitelji, do župnika, crkvenih redova. Ljude koje nikad neću zaboraviti. Sve u svemu, teško je opisati nešto nepisivo…lijepo, naravno!”
“Zovem se Goran Konjevoda, živim u Zagrebu i radim u Krapini kao stomatolog. Oženjen sam za Vesnu, koja je isto tako bila na hodočašću, imamo kći Helenu. Ovo hodočašće biciklima od Rijeke do Žepča, uz jako sunce, bure a i kišu bilo je puno fizički zahtjevnije od Torina prošle godine. Sva ta muka uz toleranciju, razumijevanje, ljubav i svakodnevnu molitvu u drugom svetištu bila je zanemariva. Prekrasne duše, prekrasna mjesta, prekrasno iskustvo. Jedva čekam iduću godinu da nas povede u novu avanturu nas Don Goran Antunović kome se posebno zahvaljujem na svemu.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
