Fra Ivan Penava, župnik župe sv. Petra na Vidicima u Šibeniku, 1. srpnja uputio se pješice iz Šibenika prema Vukovaru. Svoje hodočašće posvetio je nerođenima, a nakon završetka putovanja, fra Penava za Narod.hr otkrio je detalje o svojim planovima za iduću godinu te ispričao više o svom djelovanju u udruzi Betlehem.
Narod.hr: Fra Penava, opišite nam Vaše dojmove s hodočašća na koje ste se zaputli sami?
“Na put sam krenuo kao na svoj godišnji odmor. Već nekoliko poslijednjih godina uzmem tjedan do dva godišnjeg odmora tako da napunim ruksak s najnužnijim stvarima za tih nekoliko dana i pođem pješice u obilazak susjednih sela kraj Šibenika. Najavim se župniku da ću kod njega prespavati i onda polako prolazim mjestima i selima gdje još nisam prošao, pa uz put razgovaram s ljudima i otkrivam kako oni žive.
Ove godine sam zamislio da preko Bosne krenem do Vinkovaca i Vukovara. Nisam to puno spominjao nikome jer nisam znao koliko će moje noge to izdržati. Zadivio sam se prekrasnim planinama i dolinama u Bosni od Bosanskog Grahova, preko Drvara, Ribnika i Čađavice do Banja Luke. Premalo poznajem taj kraj tako da mi je bilo jako lijepo upoznati ga. Kad se krene od Šibenika preko Drniša do Knina prirodni okoliš je jako suh, pun kamena. A već kad se iza Knina pređe granica sve je puno zelenila. To me oduševilo.
Dan pred polazak na godišnji našao sam se na gradskom groblju Kvanj i posjetio sam grobnicu za nerođenu djecu. Pomislio sam kako i u Vinkovcima ima grobnica za nerođenu djecu i kako bih mogao pozvati članove vinkovačke udruge Betlehem da se tamo zajedno pomolimo. Zato sam se uslikao uz grobnicu u Šibeniku i objavio kako ću putem moliti za nerođenu djecu. Drago mi je što su me zbog toga članovi udruge pratili preko facebooka i molili za mene.”
Narod.hr: Zašto ste se odlučili na ovaj iscrpljujući put?
“Spomeno sam da sam prošlih godina pješice obišao neka sela oko Šibenika, a prošle godine sam preko Skradina, Kistanja, Građaca, Plitvičkih jezera i Slunja pješice došao do Zagreba u deset dana. Nisam to nikome spominjao dok nisam stigao do Zagreba k svojoj obitelji. Onda mi je otac u šali rekao da bi mogao tako i do Vukovara.
Kad sam ove godine počeo planirati godišnji upisao sam u google.maps tu razdaljinu od Šibenika do Vukovara koja je 420km i podijelo na 30km po danu ispalo je 14 dana i nije mi se činilo previše. Kad sam to spomenuo svom gvardijanu odgovorio mi je kako je to zanimljiva ideja jer idem od Jakova u Šibeniku do Jakova u Vukovaru. Svidjelo mi se kako je on to povezao pa sam usporedio to s poznatim putem sv. Jakovu u Portugalu (Camino de Santiago). Zanimala me okolica Knina i to zaleđe u Bosni te sam se želio upoznati sa Dinarom koliko to bude u mojim snagama.
Glavna želja mi je bila provesti nekoliko dana planinareći u prirodi i upoznati nove ljude. Ako budem mogao dalje bit će dobro, mislio sam. Nisam si stavljao ‘presing’ da moram stići, već više da odmorim u prirodi u planinama. No, kako su dani prolazili i nisam imao velikih poteškoća nastavljao sam dalje i ipak uspio doći do sv. Filipa i Jakova u Vukovaru. Bio je to moj godišnji odmor u kojem dam se želio odmaknuti od svoje svakodnevnice u Šibeniku.”
Narod.hr: Što za Vas znači dušebrižništvo u Betlehemu?
“S duhovnošću udruge Betlehem sam se upoznao još kao student kad sam radio intervju za časopis Veritas s p. Markom Glogovićem, pokretačem prolife pokreta u Hrvatskoj. Fasciniralo me koliko se on kao muškarac zalaže za prava žena da rode dijete makar im njihova obitelj ili partner to ne dopuštaju. On tim ženama u tzv. kućama za život daje priliku da žive tri godine besplatno i time im daje sigurnost da u miru rode dijete. Tako se zapravo skrbi o njima i postaje im zaštitnik poput oca ili muža koji su to trebali učiniti.
Kada sam prije pet godina stigao na službu župnika u Šibeniku susreo sam volontere koji su molili pred bolnicom za prestanak pobačaja kroz inicijativu 40 dana za život. U razgovoru s njima i u zajedničkoj molitvi uvidio sam koliko im je potrebna prisutnost svećenika jer ne žele biti samo čisto civilna udruga već i zajednica vjernika koja zajedno moli.
Tako sam im omogućio da se jednom tjednom sastaju u župnoj dvorani i nastojao sam biti prisutan. Kroz molitvu za nerođene i razgovore s pojedincima otvorile su se nove ideje koje možemo zajedno realizirati poput grobnice za nerođenu djecu ili molitve za njih. Posjećujemo i kuću života u Kaštelima gdje puno pomažemo majkama koje žele roditi dijete.
Dušobrižništvo u udruzi Betlehem mi jako puno znači jer se tu susrećem sa ženama koje su na rubu svoje egzistencije i otkrivam kako im susret sa živim Bogom po svetim sakramentima može puno pomoći. Molitva i riječ ohrabrenja daje im sigurnost da su dobro odlučile kad su rodile dijete.
A s druge strane se osjećam zadovoljan kao muškarac što mogu zaštititi djecu i žene u današnjem svijetu.”
Narod.hr: Je li vam se netko još pridružio na putu?
“Veći dio puta sam propješačio sam. Tek na kraju kada sam došao u Vinkovce susreo sam se s članovima udruge Betlehem Vinkovci i volonterima inicijative 40 dana za život i zajedno smo se pomolili na grobnici za nerođene te u grobljanskoj kapelici imali misu.
Tada mi se jedna vjernica javila i pitala može li ići sa mnom tu zadnju dionicu do Vukovara na što sam rado pristao. Tako smo tu subotu 13.7. zajedno propješačili do Vukovara gdje sam u crkvi sv. Filipa i Jakova imao svetu misu zahvalnicu za uspjeh na tolikom putu.”
Narod.hr: Planirate li i iduće godine poći istim putem?
“Za sada ne planiram ići istim putem. Imam neke nove planove za neke nove rute, ali za njih bi trebalo još više dana. Svakako da mi je dosadilo sam putovati pa ću dogodine sigurno stvoriti neku svoju grupu vjernika za jedno takvo hodočašće.
Nastojat ću se pridružiti i Marijanskom zavjetu za Hrvatsku ili Hod Frame koji imaju svoje organizirane rute hodočašćenja. Ova ruta je bila plod moje želje da upoznam planine i kraj u zaleđu Knina i u Bosni.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
