Druga u nizu korizmenih tribina pod zajedničkim nazivom „Promicanje zdrava i životu okrenuta društva“ održana je u četvrtak 9. ožujka u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Dubrovniku. O temi „Zašto se katolici zauzimaju za život od začeća?
Zdravorazumski, pravni i vjernički razlozi“ izlagao je mr. sc. Petar Marija Radelj, a moderirao je mons. dr. sc. Stanko Lasić, generalni vikar Dubrovačke biskupije, kako prenose stranice te biskupije.
Moderator je izlagača, Dubrovčanina koji živi u Zagrebu, predstavio kao teologa i poznavatelja prava koji se aktivno zauzima za nauk Crkve, u kojem važno mjesto ima zaštita ljudskoga života od začeća do prirodne smrti.
Izlagač se u multidisciplinarnom izlaganju uvodno osvrnuo na rješenje Ustavnoga suda RH od 21. veljače 2017. iz kojega slijedi da pobačaj služi „osnaživanju“ žene u društvu, niječući da je on u sebi zlo, protivan ljudskosti, temeljnom pravu na život svakoga ljudskoga bića iz kojega prava mogu proistjecati i nadograđivati se sva ostala prava. Uskoro bi, po istom pravnom načelu i ustavnom obrascu davanja prednosti pravu na privatnost u odnosu na pravo na život, na red mogli doći nemoćni, bolesni i stari, tj. njihovo eutanaziranje, upozorio je Radelj.
Naveo je kako medicinski udžbenici i stručnjaci za biologiju i genetiku ne dvoje – ljudski život počinje začećem, a da je znak bolesti našega vremena kako neki pozivatelji na znanost, suočeni s tim znanstvenim spoznajama, odbacuju znanstvene postulate i zaključke.
Radelj je istaknuo kako je protunaravno da majka odluči ubiti vlastito čedo, da je riječ o onemogućavanju rođenja, žurenju s ubojstvom čovjeka, i to nedužnoga, koji se k tomu ne može ni braniti. Začudnim smatra da otac sili, nagovara ili potiče ženu da se „riješi“ njihova djeteta. Naveo je kako nerijetko bake i djedovi prisiljavaju kćer da ubije njihovo nerođeno unuče, svoga nasljednika, svoju krv. U javnom diskursu prečesto se prešućuje pritisak kojim muž, nevjenčani muž, zaručnik, dečko ili čak roditelj, obitelj i prijatelji nasrću na trudnu ženu oduzimajući joj potrebnu slobodu, uskraćujući joj potpune informacije o tom što pobačaj jest, kakve sve posljedice može izazvati i ne nudeći alternativu.
Zdrav nas razum uči, ustvrdio je Radelj: „Čim je jajašce oplođeno, već je započeo novi život. Ni vlasnički ni DNK-om on nije ni otčev ni majčin; pripada novomu ljudskomu biću, koje raste samo za sebe. Ono nikada ne će postati ljudsko, ako već tada nije bilo“.
Nizom svetopisamskih odlomaka i suglasnim svjedočanstvom drevnih kršćana, izlagač je pokazao da zaštita života od začeća nije suvremeno iznašašće, nego da je duboko utkano u vjeru Crkve, zbog čega u učenju o pobačaju nema nikakve razlike između katolika i pravoslavnih.
Pokazujući kako crkveno učenje nije ni romantično, ni ženomrzno, predavač je govorio o muškarcima kao začetnicima i uzročnicima pobačaja. Podsjetio je na misli sv. Ivana Zlatoustoga koji je 391. godine posjetitelje javnih kuća krivio za niz prijestupa: „Ti činiš da bludnica ostane bludnica i da postane ubojica! Vidiš kako pijanstvo vodi u blud, bludništvo u preljub, preljub u nešto gore od ubojstva jer sprječava da se zaneseno rodi. Zašto zlorabiš Božji dar i boriš se protiv Njegova zakona: ideš za prokletstvom kao da je blagoslov; postelju stvaranja pretvaraš u postelju ubojstva; ženu kojoj je dano da rađa djecu naoružavaš za krvoproliće? Tako da na tvoju glavu ona tovari lomaču. Ti si uzrok njezina drskoga čina!“
Objasnio je kanonsku definiciju pobačaja da je to „izbacivanje nezrela ploda i ubijanje nerođenoga koje se izaziva na bilo koji način i u bilo koje vrijeme od trenutka začeća“.
Dao je dva pogleda na korijen pobačaja. Prema sv. Tomi Akvinskom, svako se ubojstvo rađa iz srdžbe, kao osjetilno nagnuće u neskladu s razumnim rasuđivanjem i duševna težnja za osvetom. Prema Benediktu XVI. uzrok pobačaja su sebičnost i sumnje u vrijednost života i budućnost.
Osvrćući se na demografski problem u Hrvatskoj i Europi, rekao je kako on dodatno traži ozbiljnost i odgovornost, ali i da manjak stanovništva nije uzrok zalaganju katolikâ za život, nego je on posljedica neuredna odnosa prema životu. Onaj koga se želi „riješiti“ mogao bi biti vrijedan i koristan član naše zajednice. Nužno je misliti kako će u Hrvatskoj za dvadesetak godina, ako se nastavi ovaj trend, biti manje od tri milijuna stanovnika. A crkveni nauk podsjeća da je budućnost čovječanstva, Domovine i svakoga grada „u rukama onih koji budu znali budućim naraštajima pružiti razloge života i nade“ (Gaudium et spes, 31).
Nakon izlaganja koje je bilo multidisciplinarno, uslijedila su brojna pitanja.
