U Baćinu, naselju na području Općine Hrvatska Dubica, održana je u petak, 21. listopada, komemoracija povodom 25. obljetnice jednog od najstrašnijih zločina nad civilnim stanovništvom koje je počinio srpski agresor za trajanja Domovinskog rata.
Prije točno 25 godina, postrojba okupatorske vojske, izravno podređena Milanu Martiću, izvela je u Baćinu iz autobusa najmanje 56 civila iz Cerovljana i Hrvatske Dubice te ih poubijala automatskim oružjem, a mrtva tijela ostavljena su nepokopana uz rijeku Unu.
Tek nekoliko dana poslije su počinitelji bagerima u jame na obali pokopali posmrtne ostatke ubijenih ljudi. Ubijenih je bilo i više, čak 137, no njihova je tijela vjerojatno odnijela Una ili su premještena. Način na koji je provedeno “čišćenje” odnosno likvidacija, broj ubijenih i odnos prema civilima Hrvatima dokazuje da su srpski agresori od početka znali što čine te da su to učinili smišljeno.
Baćin je druga najveća masovna grobnica u Hrvatskoj nakon Ovčare i poprište jednog od najtežih masovnih ubojstava u Domovinskom ratu. Na ovom mjestu počinjen je stravičan zločin s ciljem etničkog čišćenja tada okupiranog područja Hrvatske Dubice, Cerovljana i Baćina od preostalih Hrvata. Ubijeni su bili Hrvati, većinom stari, bolesni i nemoćni, oni najslabiji koji su ostali u svojim domovima i nakon pada Hrvatske Kostajnice i čitavog Pounja jer zbog starosti nisu mogli, a neki nisu imali niti kamo otići.
Molitvu na komemoraciji u Baćinu predvodio je domaći župnik vlč. Željko Jurković, a misu zadušnicu za žrtve iz Baćina, kao i sve žrtve iz Domovinskog rata s područja općine Hrvatska Dubica, predvodio je u crkvi Presvetog Trojstva u Hrvatskoj Dubici sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Jurkovićem i bivšim dugogodišnjim župnikom preč. Milanom Begićem.
Uz brojne vjernike, obitelji žrtava i branitelje misi su prisustvovali izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Ante Deur, europarlamentarka Marijana Petir, ministar branitelja Tomo Medved, župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić, te osmero umirovljenih generala Hrvatske vojske, članovi Hrvatskoga generalskog zbora.
Govoreći o stradalima biskup je u homiliji rekao kako prinoseći ovu misu zadušnicu vjerujemo da su oni svojom žrtvom zadobili vječna dobra.
„Oni su izgubili zemaljski život, ali mi kršćani vjerujemo u Isusovo obećanje, kako smo čuli u Evanđelju, gdje on kaže: tko želi biti njegov učenik, treba ići za njim i njega će počastiti njegov Otac. On je zato i došao da dade svoj život za nas. Bio je raspet i umro je na križu da bi nama svima zaslužio spasenje. Sam je rekao da sluga nije veći od gospodara i ako su njega progonili, i nas će progoniti.
Tako se to i događa kroz povijest, osobito u ovim krajevima koji su uvijek bili na granici, gdje su harali Osmanlije, zatim su u Drugom svjetskom ratu tu neprijatelji ubijali Hrvate, a tu se u Domovinskom ratu dogodilo i ovaj strašni zločin. To se događa ne samo u Hrvatskoj Dubici nego i u Hrvatskoj Kostajnici, Zrinu, Gvozdanskom i na čitavom ovom području između Une i Kupe gdje je stradalo jako puno naših ljudi. Pitamo se zašto, pitamo se kakva je to logika da oni koji žele živjeti na svome moraju stalno trpjeli i stalno doživljavati takve progone i takva ubojstva. Gospodin naš Isus Krist, koji je dragovoljno pošao u smrt, govori nam o tom paradoksu: ‘tko želi život svoj sačuvati, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj na ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni’.
Mi se trebamo brinuti za svoje zdravlje i životne uvjete na zemlji, ali ako mislimo da je život samo ono što prolazi, to će kad-tad nestati, no ako se brinemo za ono što ne prolazi, ako smo spremni trošiti i gubiti svoj zemaljski život, neprestano ga drugima davati, tada zadobivamo vječni život i ono što Isus donosi u prispodobi o pšeničnom zrnu. Ono mora umrijeti, ali iz tog zrna opet klije novi život“, rekao je biskup te dodao kako tom zrnu klijavost daje ljubav prema Bogu i bližnjima koju svi trebamo nositi u srcu. „Ako tako živimo kao što je Isus živio, onda smo i mi baštinici života vječnoga pa i kada na ovom svijetu svoj život gubimo“.
Biskup je rekao i da tragedije u kojima se gube ljudski životi trebamo gledati Božjim očima, očima vjere. Sigurno kada netko strada u potresu ili poplavi, u nekoj nesreći, drugačije je to nego kada bude ubijen zarobljenik, kao što su to bili civili u Baćinu, kao što su to bili toliki naši Hrvati koji su ostali tu nakon okupacije, a koje je zadesila okrutna smrt. Ona je bila posljedica mržnje i moramo znati da je to jedna sustavna politika koja želi da se ovi krajevi „očiste“ od Hrvata i katolika, da se ovdje uspostave neka druga pravila, država u kojoj ne bi bilo mjesta za nas.
Hvala Bogu mi smo izdržali, hvala žrtvama koje su dale svoje živote i osobito naših hrvatskim braniteljima koji su bili spremni žrtvovati se i riskirati svoj život da oslobode našu domovinu. Tako se događa da onaj tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada i onaj tko se mača laća, sam od mača gine, onaj koji nepravdu sije, žanje još veće zlo. To je Božja logika koju mnogi ne razumiju pa čine nepravde i pokušavaju zatrti čitave narode, međutim to nije moguće jer Bog ima svoje planove i on je uvijek na strani slabijih, na strani istine i pravde. Bog je i tada bio uz nas, darovao nam je veliku hrabrost i snagu, posebno braniteljima kojima moramo biti vječno zahvalni za žrtvu, hrabrost i ljubav. Upravo je to ta ljubav koja je kadra da od našeg prolaznog života učini nešto neprolazno.
Mi se borimo za našu zemaljsku domovinu, ali ako smo se spremni iz ljubavi za nju žrtvovati, onda ćemo zavrijediti i svoju nebesku domovinu. Ali ako se ovdje na zemlji ne borimo za ono što je pravedno, istinito i pošteno, tada riskiramo da niti u vječnu domovinu ne prispijemo“, poručio je biskup te dodao kako Hrvati nikada u povijesti nisu napadali niti osvajali tuđe, već samo branili svoje, podsjetivši i na ugovor između pape Agatona i Hrvata u kojem su se obvezali da neće napadati susjedne narode niti voditi osvajačke ratove, a papa im je obećao da će ih štititi Bog i sv. Petar.
Na kraju biskup je pozvao na molitvu za budućnost ovoga kraja i cijele naše domovine.