Ekskluzivno za Narod.hr razgovarali smo s fra Jozom Grbešom, poglavarem hrvatskih franjevaca u Sjevernoj Americi. Fra Jozo kao naš poznati propovjednik i čovjek s istančanom duhovnom misli, uvijek je zahvalan sugovornik. Razgovarali smo nakon posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Chicagu, o dojmovima naših iseljenika, u ulozi naših franjevaca u životu hrvatske zajednice u Americi, o pogledu na hrvatsku aktualnost, o ulozi obitelji i svijetu u kojemu živimo…..
Narod.hr: Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posjetila je nedavno hrvatsku zajednicu u Chicagu. Poznajete je iz vremena dok je još bila hrvatska veleposlanica u SAD-u. Kakvi su Vaši dojmovi nakon tog posjeta i kako su ga doživjeli naši iseljenici? Je li njezin dolazak iznova podignuo duh i entuzijazam Hrvata u američkoj dijaspori koji kao da su proteklih godina bili pomalo zaboravljeni kad je u pitanju hrvatska politička elita?
Dojmovi svih ljudi su ugodni i dobri. Da, mnogi ljudi Predsjednicu poznaju iz vremena kada je bila veleposlanica te je posjećivala zajednicu u raznim prigodama. Ovdje ljudi prate dosta dobro što se događa u Domovini. Previše godina je prošlo kada su nazivani svakavim imenima, bili proglašavani gotovo ponovno neprijateljima. Ljudi nisu svrstani u strančarenja, pripadnosti nekakvim strankama i pokretima na ovim prostorima, njih jednostavno zanima Hrvatska, zemlja koju vole i i stalo im je da ide naprijed. Izabirom gospođe Grabar Kitarović za Predsjednicu nekako se javio novi optimizam, nada da će Hrvatska biti svoja, da se neće bojati niti svoje prošlosti, niti odluka koje će joj pomoći da joj budućnost bude bolja. Mislim da u njoj ponovno vide svjetla na brdu, nadu na početku, ljubav bez straha ili jednostavno Predsjednicu koja se ne boji reći „volim te zemljo moja Hrvatska“.
Predsjednica nam je vratila optimizam
Narod.hr: Može li Predsjednica ojačati veze između Hrvatske i dijaspore, je li njezin posjet Chicagu osim emotivnog i domoljubnog karaktera, potaknuo i neke konkretne inicijative u smislu političke, kulturne i gospodarske suradnje?
Njezin posjet je bio kratak, bio je više susret prijatelja, podizanje morala među iseljeništvom. Ovaj drugi dio bio je u američkoj državi Minnestoti s američkom vojskom. Ali svakako mislim da se i na njenu incijativu u iseljeništvu ponovno rađa novi zanos. Hrvatska u tim vezama domovina-dijaspora kasni dvadesetak godina. Žao mi je propuštenih godina i njihovih potencijala, zanosne ljubavi, a ljubav je velika, najveća pokretačka moć u čovjeku. Ona stvara, ona ne ruši. Ona nosi naprijed.Ona govori istinu. Šteta da je Hrvatska, rekao bih, poprilično bila okrenula leđa dijaspori, a lice korupciji, podjelama i ideologijama nekih davnih vremena.
Narod.hr: Onako ljudski, svećenički, kao čovjek duha, kako Vi doživljavate prvu godinu mandata hrvatske predsjednice i njezinu državničku karizmu? Što ste joj rekli pri susretu u Chicagu, Vi ste već stari poznanici u Americi?
Njezina uloga nije nimalo laka. Uz ograničenosti ustavnih obaveza, kompleksnosti hrvatskog gospodarskog stanja i jada hrvatske političke scene, nije joj sigurno lako. Ja sam je uvijek doživio već godinama isto. Od kada je poznajem: kao ženu karaktera, čvrstih odluka, jasnih principa, izuzetnog iskustva i velike ljubavi prema Hrvatskoj. Mislim da je u prvoj godini mandata ljudima dala optimizam. Vjerujem da će ostvariti obećanja i i pomoći Hrvatsku učiniti dobrom zemljom gdje žive dobri ljudi koji pošteno zarađuju svoj kruh Njezini pozivi na zajedništvo, na rad i ljubav prema domovini vjerujem da su dobro primljeni kod svakog čovjeka dobre volje. Oni koji ne primaju takve pozive imaju problema s temeljnom životnom orijentacijom. Ili kako to dobro kaže Papa Franjo: “Dokle god svatko skuplja samo za sebe, neće moći biti pravde.” Previše je negativnosti, previše podjela, previše sebičnoga jada, previše neznanja, a puno napada. Nevjerojatno kako smo postali ljudi sukoba, napada bez argumenata i uništavnja imena ljudi koje i ne poznajemo. Predsjedničin poziv na zajedništvo upravo je vjerujem taj pozvi na prekid negativnoga, na dijalog koji poštuje drugačijega i koji želi stvarati, a ne rušiti.
Herojska misijska uloga hrvatskih franjevaca
Narod.hr: Fra Jozo, zadnje tri godine ste kustos hrvatskih franjevaca u SAD-u i Kanadi? Kakva je situacija s tom našom starom franjevačkom zajednicom danas? Koliko uspijevate odgovoriti izazovu vremena i zahtjevnom poslanju pastoralnog djelovanja među našim iseljeništvom na sjevernoameričkom kontinentu?
Hrvatska franjevačka kustodija Sv. Obitelji osnovana je 1926. godine. Braća franjevci su daleko prije toga vremena pastorizirali Hrvate Sjeverne Amerike. Osnutkom Kustodije organizirana je zajednica koja dakle neprekinuto djeluje već 90 godina. Kroz ova mnoga desetljeća braća su stvarala, radila, organizirala, misionarila i ostavljala duboke pečate na ovim prostorima. Do danas smo jedina organizirana hrvatska redovnička zajednica na području Sjeverne Amerike. Gradeći crkve, uspostavljajući župe, gradeći centre, skupljajući povijesnu građu, uspostavljajući vlastiti Institut, otvarajući škole i radeći zaista do konca snaga svakog pojedinca, franjevački je habit učinilo znakom ljubavi!
Kroz mnoge ove duge godine društvo, Crkva, kontekst djelovanja se mijenjao, ali naš stav darivanja, čuvanja i zajedništva ostao je isti. Da, izazovi su uvijek novi. I danas je sve veći izazov djelovati u društvu koje postaje bezlično, često antikršćansko, liberalnih praznina i nikakvih ciljeva. Niti govoriti više nije stvar vlastite slobode nego smiješne političke korektnosti. Mi djelujemo na prostorima od države Missouri do New Yorka, te u Kanadi od Montreala do Sault Ste Marie. Velike su to daljine, ali isti duh. Prostore još uvijek pokrivamo dosta dobro, ali prvenstevno zahvaljujući odvažnosti mladih ljudi iz naše Provincije iz Domovine koji žele zajedno s nama poći na ovaj put neizvjesnosti ali ispunjena srca. Mnoga naša braća su se odvažila na taj put. Oni su ispisali veličanstvene stranice naše povijesti na ovim prostorima. Zaista s ponosom možemo reći čast nam je ići njihovim koracima.
Mi živimo u drugačijim vremenima. Naše vrijeme je obilježeno velikim svijetom u malom selu. Zrakoplovi su povezali kopna i oceane, računala pojedince i obitelji, mobilni telefoni, skype servisi, e-mail pošta i instant informacije čine udaljenost bliskom, a blizinu ispunjenu nevjerojatnim mogućnostima.Svijet je danas postao mali. Milijuni ljudi hodaju svjetskim uzletištima povezivajući jedni druge. Ova kominikacijska revolucija učinila je i naš posao i život lakšim. Sve bismo manje trebali biti razdijeljeni, a sve više povezani. Mi smo svjetska zajednica. Povijest naše zajednice odavno nas je otvorila svijetu. Od njega smo baštinili mnogo i njemu darovali mnogo. Želimo biti i dalje dostojni prošlosti otvarajući sebe neograničenosti budućnosti, sve za čovjeka, tko god on bio!
Narod.hr: Koliko se mlađi naraštaji hrvatskih iseljenika u Americi vraćaju svojim korijenima? Postoji li danas veći interes za domovinu predaka, pogotovo u vremenu globalnih komunikacija?
Rekao bih da jesu vrlo zaintereserini. I globalna komunikacija u tome pomaže puno. Bilo da je riječ o nadbiskupu Chicaga, Blažu Cupichu koji je treća generacija ili autoru Danielu Freedmanu koji je tko zna koja generacija ili pak mladim momcima i djevojkama koji u dvadesetim godinama žele u Hrvatsku. Hrvatska zaista ima puno ljudi u dijaspori koji žele s njom koračati ili u njoj živjeti. Bude li dovoljno mudra u svojim odlukama, maksimalnom poštivanju zakona, ekonomskim uvjetima opstanka, zadržavanja svojih povijesnih, tradicijskih kršćankih vrijednosti imat će veliku potporu. U svijetu koji je sve više bezličan i beztemeljan, mladi traže stabilnost, vezu s prošlošću, povezanost s nekim tko s njima dijeli vrijednost.
Narod.hr: Često dolazite u domovinu, kako vidite duhovno i političko stanje u Hrvatskoj proteklih godina? Kao da nas je ubijalo stanje malodušja i praznine? U jednoj svojoj propovjedi rekli ste ovu misao: Nemojmo trošiti previše vremena na stvarnosti koje nas razaraju iznutra i sukobe koji nam ne čine dobro, na praznine na koje smo potrošili dosta vremena, a nikamo nas nisu odvele. Ovakva preporuka je Hrvatima itekako potrebna, potreban nam je jasan i proročki govor jer smo bili izmučeni borbama koje nas vuku unatrag.
U dosta zadnjih godina vidljiva je bila prava slika stanja naroda iz nasljeđenog, predugoga komunističkog balkanizma. Krađe, laži, veze, huligani..Mediji prodani strancima koji stvaraju mijenja i politike, bogatstva darovana za profite malim grupama. Svatko svojim putem pošao. Svatko svojim putem se snašao. Ponos nacije spao na razine stida pridržana nepouzdanima. Revizije povijesti su masovne, a nedavna događanja stvaranja države, pred očima samih ljudi, nakon mnogih revizija dobivaju sliku potpuno drugačije stvarnosti. Istini je opet mučno. Ona ostaje bezosobna, bezlična, bezimena i nakaradna! Vlade, stranke, premijeri, diplomati i šefovi dolaze i prolaze.
Nametnute su sve te praznine i umjetni sukobi, ideološke podjele i podobne i nepodobne grupe. Puno je nepomirenih pamćenja, otvaranja nečijih tuđih rana… Zašto pamtimo samo zlo, bol, tragediju? Zašto ne bismo sjećanja učinili snagom novog zanosa? Zašto bismo opeterećenoj sadašnjosti dodavali još tereta nekih davnih prošlosti? Prošlost i sjećanja, patnja i pobjeda morali bi samo pridonosti stvaranju kvalitete mira, boljitku sadašnjeg trenutka, a ne obrnuto.
Čini mi se kao da je došlo i do sukoba dvaju identiteta: vertikalnog i horizontalnog. Vertikalni ili jasni identitet je bio onaj koji se prenosio: identitet i vrijednosti s generacije na generaciju. To su bile norme upisane u naš DNK. Taj vertikalni ili uspravni identitet bijaše uvijek jasan u svom odnosu prema:Bogu, obitelji, vrijednostima, kršćanstvu, domovini, naciji, jeziku, moralnom kodu. Horizontalni identitet je identitet utjecaja svega što je ravno ili vodoravno: mediji, društvo, društvene mreže, škola, politika, interesne skupine, razne vrste novih obitelji, svakakva seksualnost, novi odnosi prema svemu i svakome, nova isključivost spram svih koji uspravno razmišljaju. On je isključivo kopija. I zato on misli da je sve suprotno njemu nedopustivo, nazadno, staro i jadno.
Narod.hr: Poznajete li mandatara za novu hrvatsku Vladu gospodina Tihomira Oreškovića, sigurno Vam je poznato iseljeničko kanadsko ozračje iz kojega on dolazi? Je li Hrvatska dobila još jednu šansu za neki novi preporod?
Poznajem ga preko prijatelja. Dolazi iz zajednice koja voli Hravtsku, koja je svoj radom, edukacijom i poštenjem stekla ugled. Treba gospodinu pustiti da radi svoj posao. Već godinama ponavljamo mi s ovih strana da Hrvatskoj trebaju ljudi izvana, neopterećni hrvatskim dnevnim jadima. Pokazalo se jako dobro da iste glave koje su stvarale probleme ne mogu i rješavati iste probleme. Iste glave s različitim znakovljem ne mogu naprijed.
Čovjek je biće pripadnosti
Narod.hr: Prošle godine u kolovozu ste održali niz propovjedi u Pleternici. Citiram jedan odlomak: Svi mi imamo svoju povijest. Države se sjećaju svojih utemeljitelja, njihovi govori služe kao inspiracija mnogim generacijama, svemir ima svoju povijest. Moćni teleskopi otkrivaju danas kako je sve nastalo, a i mi dolazimo odnekud. U onome najužem krugu našeg vlastitog bivovanja to je naša obitelj: ona je bitna jer određuje tko ćemo mi postati. Uvjerenja sam, jakog, da ako obitelj promaši, promašila je i crkva i škola i država i institucije: promašili su svi. Kad temelj ne stoji i kad u temelju stvari nije dobro, onda je teško graditi. Obitelj ste naglasili kao temelj svega, jer ako obitelji nema, nema ni nacije ni Crkve, ničega. Kako sačuvati obitelj u vremenima kad je napadnuta sa svih strana, u vlastitoj stvarnosti i smislu? Jer da bi obitelj bila, mora joj pomoći i država, i Crkva, i institucije, a duh vremena je takav da negira ono što je obitelj uvijek bila po sebi samoj?
Čovjek je bitno biće pripadanosti. To nam govori i antropolozi i genetičari i filozofi i mistici. Pripadnost je bitni dio ljudskog putovanja. Ta pripadanost nije ograničavajući faktor (kako nam to ideolozi horizontalnog identiteta žele podmetnuti) nego prednost. Naravno da je tu obitlej temeljna jedinica. Njenim raspadom nemate na čemu graditi. Nju štiti znači imati zdravo društvo, zdrave ljude. Znanost nam stalno govori kako je u formaciji osobe djetinjstvo bitno, kako ono formira i utječe na cijeli životni vijek. Obitelj je stoga nezamjenjiva jedinica. Na ulicama grada u kojem ja živim prošle godine je ubijeno 480 ljudi. Među njima najviše mladih i dosta djece. Iako je država uložila milijarde dolare u policiju, školstvo, razne programe, sve bijaše uzalud, jer taj dio populacije dolaze iz uništenih ili nepostojećih obitelji. Ako se u toj populaciji 76% djece rađa izvan braka, ako dijete nema oca ili majku koja nije majka, onda nema temelja, nema pripadnosti, nema moralne dimenzije, nema odgovornosti. Život postaje praznina fizičkog opstanka koji poznaje samo snagu i sukob. Uloga Crkve je vrlo jasna. Ona je ona koja govori istinu i čuva dušu. U tome mora biti jasna. Ona odgaja, savjetuje, vodi, pokazuje put, brine se za čovjeka. Briga za čovjekov kvalitetan život jest briga za spas njegove duše. Kada ljudi Crkve to ne čine onda su ostali i bez proročke dimenzije i bez snage mijenjati svijet vlastitim primjerom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa