U vrijeme komunizma mnogi građani su bili osuđivani na višemjesečne i višegodišnje zatvorske kazne samo zbog izgovorenog vica, pjevanja neke pjesme, iskazivanja vjerskih uvjerenja, liturgijskih propovijedi, napisanih tekstova ili pak zbog iznesenog mišljenja, koje je režim ocijenio nepoćudnim.
Mnogima, posebno mlađim žiteljima, ta se činjenica danas čini apsurdnom i nemogućom. Današnjim načinom gledanja začuđujuće je i da su postojali suci koji su donosili takve odluke, a još začudnija su bila obrazloženja odluka temeljem kojih se završavalo u zatvorima, a ne rijetko i na vješalima.
>Jurković: HLK pokušava ponovno uvesti verbalni delikt
Sve te sudske odluke obznanjuju i tužnu priču o režimskom pravosuđu, o sucima koji su takve odluke bili spremni donositi. Veliki broj smrtnih presuda donesen je bez sudske obrane i bez uporišta u ondašnjim zakonima. Ne rijetko i protivno njima.
Objavljeno je 200 presuda
Niz presuda napisano je i nakon obavljenih smaknuća. Sve je to dokumentirao u knjizi „Verbalni i ini delikti u Titovom režimu“ autor Srećko Ilić Naronitanski, koji je i sam niz godina, do umirovljenja, radio kao odvjetnik. Autor je tijekom više godina prikupljao presude te ih 200 objavio u knjizi, na 426 stranica u 14 poglavlja. To su presude dosuđene u razdoblju od 1945. do početka 90.-ih godina prošloga stoljeća. U knjizi su one i objavljene.
Tijek tih suđenja, izjave tužitelja i svjedoka te same presude su na dokumentiran način sadržane u knjizi. Obrane optuženih u pravili nisu bile uvažavane, a svjedoci obrane najčešće nisu bili ni pozivani.
>‘Kako je operirala Udba’: Ne propustite predstavljanje knjige povjesničara Josipa Mihaljevića
U knjizi su objavljena ne samo imena okrivljenika, nego i sudaca i svjedoka. Sadržaj knjige obznanjuju i nazivi poglavlja: Pjevanje i naručivanje pjesama-kazneno djelo, Sportsko navijanje- kazneno djelo, Hrvatska riječ osuđena kao neprijateljska propaganda, Djela protiv državnog vodstva, naroda i države, Razaranje bratstva i jedinstva, Tragovima vjere – vjera trn u oku, Vicevi i šale – kazneno djelo te Slučajevi slične sudske prakse nakon raspada bivše države.
Knjiga je prikaz velikih nepravdi i jezivih patnji okrivljenika.
Tisuće političkih procesa; evo i primjera
U Hrvatskoj je u spomenutom razdoblju održano više tisuća političkih procesa u kojima strogim zatvorskim kaznama bijahu osuđene tisuće nedužnih građana. Kao ilustraciju tih suđenja navodimo ovdje nekoliko slučajeva:
Agenti UDB-e glavni i jedini svjedoci, bez svjedoka obrane
Ciljana meta vođenih političkih sudskih procesa bili su, od 1950. do 1960. g., katolički bogoslovi i njihovi poglavari, iz svih hrvatskih središta: Zagreba, Splita, Rijeke i Đakova. U sudskim procesima protiv zagrebačkih bogoslova i njihovih poglavara je 1951.g. osuđeno 16 osoba.
U postupcima protiv splitskih bogoslova iz 1956.g. osuđene su 4 osobe. Istom splitskom presudom zatvoren je Teološki fakultet na 8 godina i Nadbiskupijska sjemenišna gimnazija na 6 godina. U sudskom progonu đakovačkih bogoslova i njihovih poglavara osuđeno je osam osoba. U Rijeci je 1955. sudski politički proganjano devet bogoslova. Istom presudom je u tom gradu zatvorena na pet godina Visoka teološka škola, a sjemenišna gimnazija u Rijeci bila je zatvorena na tri godine.
>Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?
Bile su to presude s izrečenima višegodišnjim kaznama strogog zatvora, mahom zbog iskonstruiranog „neprijateljskog udruživanja“.
Studenti na meti
Potom su meta postali studenti, među koje su ubacivani UDB-ini agenti, koji su poslije bili glavni (i jedini svjedoci) protiv tih studenata. Tako je samo u Zagrebu, od 1965. do 1980.g. osuđeno više od 20 studenata na višegodišnje zatvorske kazne. Većinom su to bili studenti Pravnog i Građevinskog fakulteta, što je u knjizi dokumentirano i presudama.
I sam autor knjige je bio praćen, zajedno s drugim studentima, te podrobno opisuje prethodne „diskriminirajuće“ aktivnosti osuđenih studenata. Posebno opisuje ulogu doušnika UDBE Gorana Maglića, koji je bio jedini svjedok optužbe.
Nakon 90-tih Maglić je radio u Ministarstvu obrane RH, a potom u Gradskom vijeću grada
Samobora.
Fra Jozu Zovka, tada međugorskog župnika, je 1981.g. je Okružni sud u Mostaru osudio zbog održane propovijedi biblijskoj sadržaja, tumačeći je kao“ neprijateljsku propagandu“. Osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine. U knjizi se navodi i niz neregularnosti tijekom suđenja i odbijanja svih zahtjeva obrane.
Student medicine pjevao božićne pjesme
Marijan Pavan, student medicine, bio je osuđen na dvije godine zatočeništva na zloglasnom otoku Sveti Grgur, samo zato što je u božićnoj noći 1959.g., na središnjem trgu u Zagrebu, uzvikivao Sretan Božić i pjevao Narodi nam se Kralj nebeski. Bila je to presuda Vladimira Jagića, suca za prekršaje Narodnog odbora grada Zagreba.
U zatvoru je bio Franjo Šeper, poslije kardinal. Njega je kaznio Sudac za prekršaju u Zagrebu, jer je kao župnik Župe Krista Kralja pri „vršenju obreda blagoslova kuća prikupljao dragovoljne priloge, bez odobrenja nadležnih tijela vlasti“. Kažnjen je bio s osam dana zatvora uz oduzimanje prikupljenog novca.
Zatvor zbog pjesme
Književnika Zlatka Tomičića je Općinski sudac za prekršaje Slavonska Požega Vlasta Utješinović 1981.g. kaznila sa 60 dana zatvora jer je u crkvi u Stražemanu recitirao pjesmu koju je sam napisao.
Bio je okrivljen da je svojim recitalom „vrijeđao i omalovažavao socijalističke, patriotske i
nacionalne osjećaje građana“. Istom kaznom i zbog istog nedjela kažnjen je i župnik iste župe Josip Devčić, jer je u crkvi postavljen mozaik na kojem je i lik Alojzija Stepinca. Župnik je tada bio prisiljen prebojati dio mozaika na kojem je blaženikov lik te spriječiti da to učine policijski soboslikari.
Stjepan Kranjčec, tada vojnik, osuđen je 1953.g. na kaznu strogog zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, samo zato što je bio izjavio da nadbiskup Alojzije Stepinac nije ratni zločinac.
U knjizi autor opisuje i politički progon Vlade Gotovca koji je zbog napisanih i izgovorenih riječi bio 1972.g. osuđen na 4 godine zatvora, a 1981.g. na dvije godine zatvora.
Dakako, njega je stalno pratila zloglasna UDBA te bilježila što je gdje rekao ili napisao.
Svojedobno predsjednik organizacije boraca NOB-a Ivan Fumić, kao sudac Vojnog suda, je 1972.g. vojnika Radomira Pejića osudio na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine zato što je „govorom zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno političke prilike u zemlji“.
Zatvor zbog teksta
Smiljana Rendić, istaknuta novinarka, je 1971.g. u časopisu Kritika objavila tekst: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod. Za to ju je tadašnji sudac Okružnog suda u Rijeci osudio na kaznu strogog zatvora u trajanju od jedne godine, uz zabranu javnog istupanja u trajanju od jedne godine nakon izdržane kazne.
Barbara Vidalin-Radin, sutkinja za prekršaje je u Zagrebu je 1979.g. osudila na kaznu zatvora u trajanju 10 dana Ivana Godlera zato što je na rukavu svoje kožne jakne imao nalijepljen hrvatski grb bez socijalističkih oznaka, jer je time „vrijeđao nacionalne osjećaje građana“.
Našeg poznatog glumca Sretena Mokrovića je Općinski sudac za prekršaje u Dubrovniku, Željko Fabijanović, 1983.g. osudio je na kaznu zatvora u trajanju od 40 dana, zbog izvođenja predstave Izlaz, u Lazaretu u Dubrovniku, na temelju teksta Matije Bećkovića. Bio je proglašen krivim za ismijavanje tekovina NOB-a i socijalističke revolucije.
Postupak protiv dr. Šretera
Dr. Ivan Šreter, liječnik bolnice u Lipiku, proveo je 1986.g. u zatvoru deset dana, samo zato što je u bolničkom listu za Stevu Majstrovića upisao da je „umirovljeni časnik“, a ne kako je on bio izjavio da je „penzionisani oficir“. Sutkinja Prekršajnog suda u Pakracu ga je osudila na 50 dana zatvora, jer se pojam časnik koristio za vrijeme NDH. No Vrhovni sud mu je smanjio kaznu na deset dana zatvora.
Protiv liječnika je u bolnici zbog toga vođen i disciplinski postupak u kojem je bio i degradiran. Kao što je poznato liječnika su početkom Domovinskog rata ubili četnici.
U knjizi je objavljeno i nekoliko presuda osobama koje su u ispričale neki vic o Titu i Jovanki, ili ih u alkoholiziranom stanju psovali. Za to su im dosuđivane zatvorske kazne, ne manje od 6 mjeseci strogog zatvora. Njihova nedjela su najčešće opisivana kao „vrijeđanje nacionalnih osjećaja građana“ ili pak „narušavanje javnog reda i mira“.
”Potuprirodni blud”
U knjizi su objavljene i dvije presude zbog protuprirodnog bluda, obje iz 1949.g., Okružnog suda u Dubrovniku i Okružnog suda u Splitu. U Dubrovniku su osmorica, zbog homoseksualnosti osuđena na lišavanje slobode s prisilnim radom u rasponu od pet do jedne godine, a u Splitu njih sedmero na istu kaznu u trajanju između osam do tri godine.
Knjiga je to koju valja preporučiti, a posebno našim pravnicima, sucima i odvjetnicima. Možete je nabaviti u knjižarama Školske knjige.
Tekst se nastavlja ispod oglasa