Uvodno ćemo se podsjetiti naših nedavnih analiza, kojima smo nastojali objasniti uzroke i ciljeve ruske invazije na Ukrajinu, uz kratki pogled na RPC i SPC – kako bi se pripremili na meritum ove analize koja se odnosi na unutar-pravoslavni sukob, koji ćemo nastojati objasniti, piše Tonči Mirić u novoj geopolitičkoj analizi za Narod.hr.
Natpis koji je 23. siječnja 2022. osvanuo na Pravoslavnoj crkvu u Zagrebu:
Klasični i hibridni rat u Ukrajini, kratki pogled na uzroke i cilj sukoba
Iako je invazija na Ukrajinu, bila zamišljena kao početak stvaranja nekog novog svjetskog poretka po mjeri Ruske Federacije, sve se više čini da je ovo početak kraja Rusije – kakvu poznajemo. Naime, u ovom trenutku Vladimira Putina globalno podržava tek mali broj država…
Naime, ako je od strane ruskog vrha / Putina procijenjeno da je „liberalna demokracija za RF previše“, Rusija je u tom slučaju, možda, trebala kopirati postojeću i efikasnu kinesku globalnu ekspanziju, temeljenu na agresivnom vanjskotrgovinskom kapitalizmu i tako se „legalno, legitimno i kompetitivno boriti – na tržištu, sa Zapadom“, odnosno s njegovim kompanijama!
Štoviše, ta kineska globalna ekspanzija funkcionira u kombinaciji s „efikasnim“ totalitarnim društvom kojeg RF „ionako već ima – kroz oligarhe, RPC i dr.“, a ne ići u vojno „poravnavanje računa – sa SAD-om“ – jer je to sukob bez pobjednika!
I konačno, pravnički moglo bi se reći da agresija na Ukrajinu predstavlja svojevrsni primjer „prekoračenja nužne obrane spram Zapada“, dok povijesno gledano – „obeščašćuje rusku vojnu prošlost“, pretvarajući Rusku armiju u ono protiv čega se borila u Drugom svjetskom ratu!
Dakle, ovdje je vidljivo da u Ukrajini traje bitka između dva koncepta mira u Europi. Naime, radi se o “bici za novu Jaltu (koncept interesnih sfera / „prava“ temeljnog na sili) za koju „se bore Rusi i Srbi (a potiho i Orban i Rama) u cilju stvaranja Velike Rusije i Srbije…“ – protiv Helsinkija (koncepta nepromjenjivosti državnih granica / prava na suverenost), za što se bori Zapad!
Crtanje crkvenih karata u borbi za globalnu prevlast
Organizacija pravoslavnih crkava slijedi mijenjanje državnih granica, odnosno formiranje novih država. Dakle, samo je ta okolnost dovoljna osnova za pravo primjerice – Ukrajine, Makedonije i CG da imaju svoje autokefalne crkve. No, Srpska i Ruska pravoslavna crkva to ne priznaju. One „čuvaju svoje imperijalne jurisdikcije i ‘čekajući’, djeluju u pravcu ponovnog mijenjanja državnih granica u cilju obnove imperije, carstva, kraljevstva… Znaju da se državne granice lako mijenjaju, da se lako mijenja etnička struktura stanovništva, a u čemu daju svoj veliki doprinos…“
Naime, srpski patrijarh Porfirije ističe da se „granice Crkve nužno ne mijenjaju s granicama države“. No, postavlja se pitanje zašto su se crkvene granice za njih promijenile i proširile u 1922., upravo sa širenjem državnih granica Kraljevine SHS.
S obzirom na navedeni okvir idemo dublje u ovu složenu temu…
Pogled na RPC i SPC
Cezaropapizam se uglavnom definira kao sjedinjenost crkvene i svjetovne vlasti u osobi vladara, tj. podvrgavanje crkve svjetovnoj vlasti, tako da je vladar ujedno i vrhovni poglavar crkve (primjer srednjovjekovnog Bizanta, carske Rusije, Engleske…).
No, danas je crkva – kao zajednica vjernika, u modernim zakonodavstvima i ustavnim porecima država lišena povlastice / prerogativa vlasti, i to temeljem okolnosti što svi građani ne pripadaju istim, ili uopće ne pripadaju, vjerskim zajednicama. Zbog toga su moderne države potpuno odustale od povlastice da utječu na uređenje unutarnjeg života crkve, tako da je cezaropapizam ostao samo kao povijesni relikt – u teokratskom obliku države Vatikana.
No, je li baš tako, odnosno ima li još, makar natruha, tih „povijesnih relikata“ i ako da, koja je njihova svrha, tim više što postoji narativ da je „Porfirije Perić patrijarh izvučen iz Vučićevog šešira“ a moguće i Kiril iz Putinovog!?
“Pravoslavna kominterna”
Ovih se godina prepoznaje taj relikt / ostatak i u modelu funkcioniranja ruske države i crkve, s time da sateliti te „pravoslavne kominterne“ dosežu i do Beograda.
Također, u ovom kontekstu treba istaknuti da je „san o Moskvi kao o ‘Trećem Rimu’ – svjetskom centru (pravoslavne) moći“, jedna od opsesija Vladimir Putina. Navedeno posebno raduje ruskog patrijarha Kirila, koji se već godinama stavlja na čelo svjetskog pravoslavlja, tj. na mjesto koje po tradiciji pripada Vaseljenskom / Carigradskom patrijarhu Bartolomeju (Grku, „istočnom papi“ – koji ima monopol na izdavanje „Tomosa“ – povelje kojom neka pravoslavna crkva dobiva neovisnost).
Inače, od 260 milijuna pravoslavnih kršćana u svijetu, oko 100 milijuna ih živi u Rusiji. Napominjemo i da u Ukrajini djeluju dvije velike pravoslavne crkve koje dijele više od 30 milijuna vjernika i to:
1. Autokefalna Ukrajinska pravoslavna crkva, osamostaljena od RPC priznanjem Vaseljenskog patrijarha Bartolomeja 2019. godine, na čelu koje je mitropolit Epifanije. (Radi se o velikom geo-političkom porazu Vladimira Putina, „kome je pravoslavlje samo zamijenilo strukturu komunističke partije“.)
2. Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije podložna RPC-u, na čijem je čelu patrijarh Onufrije. (Ovdje ističemo da je Onufrije, unatoč crkvenoj hijerarhiji, poslao poruku episkopima, svećenicima i svim vjernicima – da ne opravdavaju rat u Ukrajini vjerskim parolama!).
Iz povijesti SPC-a
SPC, kakva je danas, postoji od 3. 6. 1922. godine. Dakle, Ujedinjena pravoslavna crkva (na to je Vaseljenska patrijaršija dala suglasnost 19. 2. 1922. g.), formirana je tako što su se mitropolije koje su bile pod njenom jurisdikcijom (BiH i Makedonija), uključivo i Bukovičko-Dalmatinska patrijaršija (eparhije Zadarska i Boko-kotorska), zajedno s autokefalnim crkvama: Karlovačkom (Srijemski Karlovci), Crnogorskom i Srpskom – ujedinile u jednu – Autokefalnu Ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca, što je i objavljeno u Službenim novinama, u Beogradu 3. 6. 1922. godine.
U ovom je sklopu zanimljivo istaći da je primjerice poznato, po Branku Đorđevskom vjerskom analitičaru iz Skopja, da je Vaseljenska patrijaršija odlukom iz ožujka 1920. godine makedonske eparhije prodala Srpskoj pravoslavnoj crkvi za iznos od 1,5 milijuna zlatnih franaka!
(Ujedno, ta je nova Crkva preuzela svu imovina tih „bivših“ autokefalnih i dr. crkava, s time da su se i svi pravoslavci s područja Kraljevine SHS preimenovali u Srbe – Makedonci, Crnogorci, hrvatski pravoslavci, Rumunji, Bugari i dr. Navedenu okolnost dokazuje i činjenica / razlika u općem broju srpskog stanovništva. Naime, oko 7 milijuna etničkih Srba žive u Srbiji i okruženju, dok, s druge strane, SPC broji ukupno – oko 11 milijuna Srba – vjernika?!)
Recentna situacija
Vaseljenska / Ekumenska carigradska patrijaršija priznala Makedonsku pravoslavnu crkvu (9.5.2022., za sada, bez dodjele autokefalnosti)
Patrijarh vaseljenski Bartolomej, je 9.5.2022. na Svetom Sinodu (crkveni Sabor u Istanbulu) priznao naziv Makedonske pravoslavne crkve, kao “Ohridska arhiepiskopija” (MPC-OA), te je naglasio da se nada daljem napretku ovog crkvenog entiteta.
No, na to je odmah reagirala RPC naglasivši kako ona, usprkos navedenom priznanju iz Istanbula, isključivo priznaje kanonska prava SPC-a u Sj. Makedoniji.
U tom kontekstu, analitičari smatraju da nakon ove odluke SPC-u „ostaju još dvije teritorije na kojima joj preostaje biti velikosrpsku bitku – a to su BiH i CG, nakon gubitka Hrvatske i Sj. Makedonije“.
Dakle, odluka Vaseljenske patrijaršije da prizna crkvenu hijerarhiju u Sj. Makedoniji, novi je udarac politici svetosavlja koju vodi SPC, a koja suštinski predstavlja duhovnu platformu velikosrpske politike.
(Nesporno je da RPC i SPC patrijarha Bartolomeja smatraju eksponentom zapadnih političkih interesa!)
„Rusko-srpska imperija uzvraća udarac“ nakon tjedan dana ili odgovor SPC na priznanje MPC – OA (16.5.2022.)
Jovan Janjić: Veliki i hrabar potez SPC, ništavna odluka Carigrada
Prema parafraziranom tekstu iz beogradske Politike, „Odlukom Sabora SPC o prihvaćanju najšire moguće autonomije za makedonsku crkvu“, učinjen je veliki i hrabar potez, kaže srpski stručnjak za crkveno-pravna pitanja prof. dr Jovan Janjić i navodi da je poslije 55 godina ponovo uspostavljeno kanonsko i liturgijsko jedinstvo SPC-a s crkvom u Sj. Makedoniji.
Naime, Janjić je izjavio da ne treba povlačiti bilo kakve paralele između odluke SPC-a s odlukom Sinoda Vaseljenske patrijaršije, kojom je priznata crkva u Sj. Makedoniji, i ističe da je odluka Sabora SPC autonomna i zasnovana na kanonima.
”Jedino Sabor SPC može rješavati statusna pitanja koja se tiču crkvene organizacije na njenom kanonskom području”, naglašava Janjić.
Nadalje Janjić ocjenjuje da je odlukom SPC-a potvrđeno kako je odluka Vaseljenske patrijaršije koja je, kako kaže, bila ishitrena i vjerojatno politički motivirana, ništavna i da će biti bez učinaka.
”Ubuduće, ako crkvena hijerarhija u Sj. Makedoniji ostane pri razgovorima, koje je proteklih dana vodila sa Svetim sinodom SPC, to pitanje će se vratiti u okvire kanona i vjerni pravoslavni narod u Sj. Makedoniji napokon će biti u zajednici s ostalim pravoslavnim svijetom”, ističe Janjić i podsjeća da je Crkva u Skopju bila izopćena i da nije imala jedinstvo s drugim pravoslavnim crkvama, pošto je bila u raskolu.
Kako tvrdi, odlukom Sabora SPC kanonsko i liturgijsko jedinstvo joj (MPC-OA) je vraćeno na pozicije iz 1959. kada je SPC dodijelila najširi oblik autonomije crkvi u tadašnjoj NR Makedoniji, današnjoj Sj. Makedoniji.
Navodi da je hijerarhija u Skoplju, pod utjecajem komunističkih vlasti, stalno ispostavljala nove zahtjeve, između ostalog i to da imaju i autokefalnost, ta da je 1967. godine čak proglašena autokefalna crkva a što je dovelo do prekida kanonskog i liturgijskog jedinstva sa SPC. (Zanimljivo je da je SFRJ u određenoj mjeri podržavala makedonski nacionalizam!)
Janjić navodi kako se vodila borba, prije svega sa strane SPC, da se ponovo uspostavi to jedinstvo, ali da do rezultata nije dolazilo – jer je hijerarhija u Sj. Makedoniji istrajavala na svojim zahtjevima (za autokefalnošću).
No, ”u posljednje vrijeme Sveti arhijerejski Sinod SPC vodio je razgovore u Skopju, prije svega s arhiepiskopom Stefanom (Stojan Veljanovski)… da se može ponovo uspostaviti kanonsko i liturgijsko jedinstvo, do čega je sada i došlo”, objašnjava Janjić.
Navodi da se oko tog pitanja pojavio ”problem sa strane”, odnosno od strane Vaseljenske patrijaršije.
Naime, ”kada su u Carigradu (Istanbulu) saznali da su Beograd i Skopje blizu rješenja tog pitanja, panično su poduzeli akcije da se pokaže da su oni faktor koji donosi ključne odluke. I donijeli su nekanonsku odluku da Vaseljenska patrijaršija prizna liturgijsko jedinstvo crkvi u Sj. Makedoniji”, objašnjava Janjić.
Janjić navodi da je hijerarhija u Skopju pod velikim pritiskom ne samo Vaseljenske patrijaršije, već i od mnogih političkih krugova u svijetu koji bi, kako kaže, željeli da preuređuju svijet po svojim mjerilima.
”Vjerujem da će hijerarhija u Skoplju ostati pri dogovoru koji je imala s članovima Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC (tijekom nedavnih prvosvibanjskih praznika u Nišu) i da će napokon, na jedini mogući i valjan način riješiti svoj status, da se vrati u zajednicu s ostalim pravoslavnim svijetom”, rezimira Janjić.
Nepoznati netko je ispod ovoga parafraziranog članka u Politici, koji ustvari govori o iznuđenom potezu SPC-a prema MPC-OA, napisao (posredstvom društvenih mreža), suvisao komentar:
„Ono što je važno: 1) Crkva u Sj. Makedoniji dobrovoljno se odriče autokefalnosti; 2) Prihvaća Patrijarha srpskog za svog vrhovnog poglavara; 3) Prihvaća da je dio SPC-a; 4) Episkopi (biskupi) iz Sj. Makedonije postaju dio Sabora SPC; 5) Priznaju Tomos iz 1922. godine“, da bi na kraju „nepoznati komentator“ sumirao rezultat sraza SPC – MPC, rezultatom 5:0 za SPC!
Upliv Zapada u predmetnu aktivnost Vaseljenske patrijaršije
– viđenje „Politikinog“ dopisnika iz Skopja – Željka Šajna
Nije slučajno što je Vaseljenska patrijaršija objavila priznanje Makedonske crkve baš 9. svibnja, kada je okončan Drugi svjetski rat, pobjedom protiv fašizma i hitlerovske koalicije.
Naime, po Šajnu, Britanci, uz SAD-e, sve izraženije na putu ostvarivanja svojih ciljeva u globalnoj borbi s velikim silama – RF i Kinom, nastoje tihom diplomacijom uplesti i crkvena pitanja u cilj svoga upravljanja svijetom.
Tako su na crkvenom pitanju iz CG pokušali rušiti državne strukture Srbije. (Šajn vjerojatno misli na SPC i to preko „Đukanovićevog“ Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je izazvao početkom 2020. veliki prosrpski revolt kroz tzv. litije / prosvjedne procesije. Inače, tim se Zakonom htjela iz posjeda SPC-a vratiti crnogorska crkvena imovina – u vlasništvo države, no u tome CG nije uspjela!)
Nadalje, po Šajnu, scenarij s priznavanjem MPC-OA događa se u trenutku kada se vodi rat u Ukrajini, zemlji čija je crkva, također, dobila svoju samostalnost u odnosu na RPC.
U tom je kontekstu indikativno da je neposredno prije objavljivanja ove Bartolomejeve odluke – o priznavanju MPC-OA, veleposlanica SAD u Skoplju, Kate Marie Byrnes predala pomoć za obnavljanje crkava u Sj. Makedoniji, „čime su SAD pokazale veliku solidarnost i prema crkvi i državi“.
Dakle, iako su (involvirani) političari naglašavali da se neće miješati u crkvena pitanja, dodjela američke donacije, uoči samog Bartolomejevog priznanja MPC -OA, upućuje na suprotno, tj. na zaključak da je sve to urađeno uz politički upliv!
(U ovom „religijskom“ kontekstu podsjećamo da postoje indicije kako su rusko-srpske službe pokušale izvršiti puč u CG 2016., te u Makedoniji 2017., tako da i ovaj „crveni sukob“ vidimo kao svojevrsni nastavak tih prethodnih sukoba.)
Da rezimiramo
U korijenu ovih sukoba je rusko-srpska namjera obezvlašćivanja, odnosno, oduzimanja ingerencija Vaseljenskom patrijarhu Barolomeju, mišljenje je već spomenutog Branka Đorđevskog, kojega je iznio za podgoričku Pobjedu.
Naime, primjeri Ukrajine, Sj. Makedonije i CG najbolje pokazuju koliko su crkve sa svojom infrastrukturom moćna platforma za političku ekspanziju i utjecaj na susjede.
Prema njegovim riječima, upravo su RPC i SPC tipični primjeri za to – sa svojim negiranjima ukrajinskog, makedonskog i crnogorskog identiteta, koji su se dešavali i još se uvijek dešavaju – s malim promjenama.
„Nema dileme da to nema veze s kršćanskom misijom Crkve, da je to politička poruka, agenda tijekom koje se manipulira s osjećajima vjernika, no koja se mora razobličavati i kojoj se treba suprotstavljati. U makedonsko-srpskom crkvenom sporu mnogo godina se izgubilo da bi se dokazalo srpskim vladikama da su Makedonci poseban narod, a ne dio srpskog… – ocjenjuje Đorđevski.
U tom kontekstu Đorđevski ističe da je razvoj događaja oko MPC-OA, zapravo bio posljedica činjenica da je postojao rusko-srpski crkveni plan kojim se želio eliminirati utjecaj Vaseljenske patrijaršije, te kroz određene ustupke, privlačenje Makedonske crkve u „svoju“ orbitu…
Naveo je i da je nastali zaokret doveo do kanonskog prihvaćanja 55 godina šizmatičke i nepriznate Makedonske crkve.
No, „uvjeren sam da je tu odluku ovih dana ubrzalo saznanje da postoji srpsko-ruski crkveni plan u kojem bi se MPC stavila u poziciju da dobije ponudu koju ‘ne može odbiti’, prema kojoj bi dobila ‘samostalni’ status… i još drugih nekih pogodnosti, no ne bi bilo moguće da dobije i tomos za autokefalnost – koji može dati samo Vaseljenska patrijaršija.
Tako bi MPC-OA i nadalje ostala u rusko-srpskoj interesnoj državno-crkvenoj sferi sa svim onim što iz toga proizlazi. Takav razvoj događaja je ubrzao odluku Vaseljenske patrijaršije i desio se taj povijesni čin. No i predstojeće će razdoblje biti – ne manje povijesno. Naime, treba samo pratiti što će se riješiti na predstojećem Saboru SPC (krajem svibnja 2022.?), što će se predlagati na sastancima makedonskih i srpskih crkvenih predstavnika, ako dođe do njih, a siguran sam da će doći.
Da li je sada ponuđena autokefalnost, samostalnost, jer ne možete nuditi isto, ono što je već odbačeno. Je li ponuđeno zadržavanje ustavnog imena MPC-OA jer SPC i RPC znaju da to znači mnogo makedonskim vjernicima a Vaseljenska patrijaršija ne dozvoljava upotrebu termina ‘Makedonija’ , ‘makedonska’… Je li ponuđeno zadržavanje crkvene dijaspore… Sve je to u sklopu zadržavanja Makedonije i Makedonske crkve u srpsko-ruskoj interesnoj sferi i odvajanju od Carigrada“.
PUTINOVA KUKAVIČJA JAJA?
Čini se da Vladimir Putin Srbiju vidi na dva načina, prvo – kao agenta utjecaja i drugo – kao izvor destabilizacije na Balkanu.
Naime, izvjesni proruski analitičari tvrde da Putin sve više „igra“ na proruske „zapadne“ države (Srbiju, Orbanovu Mađarsku, Bugarsku Rumena Radeva i Raminu Albaniju), odnosno na njihovo korištenje kao – „agenata utjecaja“ u međunarodnim strukturama. Jedna od takvih tipičnih država je i apostrofirana Srbija, i o tome bez ustručavanja pišu proruski eksperti. Oni izravno ukazuju kako Moskvi nije potrebno otvoreno demonstrirati svoje nezadovoljstvo „mnogo-vektornom“ politikom predsjednika Vučića, te ometati integraciju te države u EU. Naime, po njihovom mišljenju, otvoreno proruska politika Beograda mogla bi dovesti do pojačanog pritiska na Srbiju, dok “Vučićeva lukava pozicija omogućava održavanje i povećanje europskog raskola po pitanju energetske suradnje i sl.”!
U tom zadanom, lukavom, ruskom političkom okviru spomenuti novinar Željko Šajn ne isključuje mogućnost da bi već krajem svibnja, na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora SPC, „Sinod mogao pomoći državi Srbiji na putu ka EU – kroz još veće približavanje naroda Srbije i Sj. Makedonije…“, a mi bi konkretizirali nedorečenog Šajna i napisali, moguće čak i s otvaranjem mogućnosti priznavanja autokefanosti MPC-OA?!
Naime, sjećamo se da je patrijarh Porfirije Prvoslav Perić svojedobno uspio „samim sobom“ iskompromitirati – kao politički naivnu hrvatsku intelektualnu elitu – lijevo od centra, organizirajući – ispostavilo se „navlakuša kružoke“ u Zagrebu, svojim naknadno /dodatno iskazanim velikosrpstvom.
Ujedno, održava i kontakte (prema javnim izvorima) s Christopferom Hillom, američkim veleposlanikom u Beogradu, iako je, između ostaloga, negator genocida u Srebrenici.
Dakle, to je moguć srpsko-ruski potez. Naime, njime bi SPC i RPC vratili MPC-OA u svoju „orbitu“, odnosno „otrgli bi je od posezanja Zapada“!
*
Ipak, kraj ovog „geopolitičko-religijskog uratka“ probat ćemo završiti ekumenski, pa vam prenosimo završni dio kratke priče Andreja Nikolaidisa, (crnogorskog pisca s iskustvom velikosrpske opsade Sarajeva) – „Što je vama Bajram?“ :
„…Kada bi priča ovdje završila, rješenje bi bilo bolno jednostavno: ključni zahtjev kršćanstva, ljubi bližnjeg svog, bio bi zapravo zahtjev da ljubim onoga tko je dobar prema meni. Ovu redukciju nalazimo kod vjerskih fanatika: oni ljubav čuvaju samo za one koji su unutar njihove zajednice, na one koji se, vezani krvlju, kulturom i vjerom, drže i u dobru i u zlu. Ako bi doista bilo tako, to bi značilo: ljubi istog kakav si ti. Ali nije tako.
Umjesto toga, Isus na koncu kaže: Čini kao Samarićanin, čini dobro i prema onima s kojima si u zavadi, u omrazi, čini dobro prema nepoznatima, prema Drugome, prema onima koji nisu “tvoji”. Isus, dakle, na pitanje učenika: tko je nama bližnji, odgovara pitanjem: a kome smo mi bližnji?…
Tolerancija prema Drugosti je laž koja ne uspijeva sakriti vlastitu prazninu: zjapeći manjak ljubavi u nama.
Ne postoji Drugo; svi smo jedno.
Bog je jedan, svijet je jedan, borba je jedna.
‘Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta (kosmokratoras), protiv duhovne pokvarenosti ispod neba’ (Pavle Efežanima, 6:12).“ !
O autoru
* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa