Nadaleko poznata i prevođena, legendarna hrvatska književnica Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu.
Njen opus ostavlja neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Osebujne naravi, osobenjakinja po stilu i smislu, dala je društvu jednu veliku kritiku samim svojim stavom prema okolini.
Godine 2004. dobila je Nagradu grada Šibenika za životno djelo, čime je definitivno priznata u rodnom zavičaju, a 2010 je dobila Europsku književnu nagradu (KOV), čime je i književna Europa priznala njezinu Književnu ingenioznost.
O Vesni Parun je napravljen i dokumentarni film naziva “Ti koja imaš nevinije ruke”, koji će danas 10. travnja 2014. na godišnjicu njenog rođenja, biti prikazan u šibenskoj gradskoj knjižnici “Juraj Šižgorić” u 19 sati.
Vesna Parun osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. Nakon gimnazije počinje studirati romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940. Nakon završetka rata studira i filozofiju na istom fakultetu. Na radnim akcijama 1947. obolijeva od tifusa, te uz nesretnu ljubav i druge otegotne okolnosti odustaje od studija. Od 1962. do 1967. boravi u Bugarskoj, gdje se udala i rastala, te doživljava novi niz neugodnosti. Povratkom u Zagreb nastanila se u Studentskom gradu, gdje je živjela do 2000. godine, kad zbog bolesti i nesređenih okolnosti odlazi u Stubičke toplice, gdje i završava svoj životni put 25. listopada 2010. godine. Neko vrijeme boravi i u lječilištu u Topuskom. Samoću i “otpadništvo” od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati.
Pisati počinje u najranijoj dobi, već s deset godina. Prva njena pjesma, simbolički se zove “Pramaljeće”, te je i u skladu imenu koje je nosila, te rođenju, živjela proljeće gotovo čitav svoj život. Posebno je uživala citirajući velikog Tina Ujevića, s kojim se neko vrijeme intenzivno družila, i prijateljujući s prosjakinjom Magdicom, koja joj je bila jedini pravi životni suputnik.
Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku “Pjesme” (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku “Crna maslina” (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” (1968.) dobila je nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka “Zore i vihori” (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.