Na Visovcu, jednom od hrvatskih marijanskih svetišta, posebno se slave dva blagdana – Gospa od Anđela (2. kolovoza) i Velika Gospa (15. kolovoza). Na te dane Visovcem prođu tisuće vjernika koje do otoka prevoze brojne brodice.
Visovac je otočić na rijeci Krki ispod Miljevačkog platoa u drniškom kraju. Vjernici se mole Gospi od Anđela u tamošnjem stoljetnom i slikovitom franjevačkom samostanu.
Svetkovina je to koja potječe iz prvih franjevačkih dana, na koju se franjevci sjećaju obraćenja sv. oca Franje, koje se dogodilo upravo tog 2. kolovoza 1208. u crkvi Svete Marije od Anđela podno Asiza, u franjevačkoj povijesti crkve poznate kao Porcijunkula.
Slavi se Marija, kraljica Neba i Zemlje, koja stoji i nad anđelima kao Gospa od Anđela, te je zauzela posebno mjesto do Isusa, čak i iznad kerubina, iz čijeg je reda otpao Lucifer, zajedno s trećinom nebeskih anđela i započeo rat protiv svetog Mihaela arkanđela (Otkrivenje 12 poglavlje).
Uz pratnju više tisuća vjernika, cvijećem urešenu Gospinu sliku po otočiću nose djevojke u narodnim nošnjama Miljevaca.
Visovac – svaki kamen ovog kraja svjedoči o vjeri i davnoj prisutnosti Hrvata
Usred jezera rijeke Krke, nakon njezina mučnog proboja, smjestio se otočić i na njemu drevni samostan – Visovac. Gore iznad beskrajni obzor, plavetnilo u koje se zabadaju sive klisure, kamen protkan zelenim krošnjama stabala, a u sredini glatka plavozelena površina vode s odsjajem vrba, čempresa i jablana.
Nije čudno da se na tom osamljenom otočiću začela spokojna, usrdna molitva tihih eremita i priprostih franjevaca, koji su stoljetnim marom oplemenili svoje obitavalište, davši mu za uzdanje pečat duhovnog blagostanja.
Visovac, okružen mirnoćom i tišinom, kao da je stvoren za godinu kušnje, zato se novicijat od g. 1568., uz male prekide održava na njemu. Kroza nj je prošla legija mladih franjevaca, kasnijih župnika, lektora, skromne braće.
Bogata samostanska knjižnica
Cijeli je kraj pun starohrvatskih spomenika, još od doba hrvatskih knezova pa do bribirskih velikaša Šubića. Knezovi Bribirski (Šubići) su hrvatsko plemstvo koja pripada najstarijim hrvatskim plemenima. Živjeli su na prostoru između Vranskog jezera, rijeke Krke i Skradinskog buka. Kada su se preselili u središnju Hrvatsku, u grad Zrin na padinama Zrinske gore, zapadno od Hrvatske Kostajnice, uzeli su naziv Zrinski, odnosno Zrinjski.
U obližnjem Ždrapnju je nađen natpis na kojem se spominju graditelj crkve župan Pristina i nepotpuno ime kneza Branimira (ANIMER). Oko crkve je groblje sa stećcima, a nedaleko rimska villa rustica i ostaci starokršćanske bazilike – sve obraslo u žbunje. Arheološki trnokop trebao bi još kopati.
Između visokih jablana još od doseljavanja franjevaca nalazi se samostan Majke od Milosti, dok je crkva Gospe Visovačke izgrađena u 17. stoljeću. Samostanski muzej vrlo je zanimljiv i obuhvaća brojne izloške. Neki predmeti potječu još iz rimskog doba, točnije iz 1. stoljeća, a posebno je bogata samostanska knjižnica. Osim vrijednih inkunabula, ona obuhvaća različite povijesne dokumente, poput onih iz razdoblja turskih osvajanja, pa se tako primjerice može vidjeti ferman sultana Mehmeda IV. iz 1672. godine, kojim se franjevcima jamčio posjed i vlasništvo sve imovine koju su posjedovali prije Kandijskog rata.
Zbirka sadrži i sablju Vuka Mandušića, slavnog hrvatskog junaka iz ratova s Turcima, rođenog u obližnjim Rupama.
Posebno teško razdoblje za Visovac i njegove franjevce bio je kraj II. svjetskog rata i pobjeda partizana. Naime, to donosi mnogobrojna ubojstva i zatočenja fratara, koje su partizani smatrali neprijateljima i redovito im zagorčavali život. Pokušaji zastrašivanja i zatvaranja samostana nastavljeni su i kasnije, a potpuni mir za Visovac i tamošnje franjevce konačno nastupa tek krajem 20. stoljeća s proglašenjem neovisnosti Hrvatske i krajem Domovinskog rata, tijekom kojeg je ovaj kraj također bio napadan od strane velikosrpskih agresora.
