Preminula umirovljena bojnica Hrvatske vojske gospođa Janja Ninić Babić pokopana je u ponedjeljak, 21. prosinca 2015. na groblju Miroševac uz visoke vojne počasti. Desetak ratnih generala Hrvatske vojske držalo je posljednju počasnu stražu pokraj odra umirovljene bojnice Hrvatske vojske gospođe Janje Ninić Babić, a bio je nazočan i veliki broj hrvatskih ratnih veterana tj. branitelja i dragovoljaca, s kojima je najuže surađivala tijekom Domovinskog rata, iz cijele Hrvatske. Njezin suprug mr. sc. Antun Babić održao je oproštajni govor.
Janja sama učinila je daleko više za promociju Hrvatske i njezinih državnih interesa nego prva tri veleposlanika zajedno. Kroz Janjin rad, pristupačnost, komunikativnost i njezinu vedrinu, desetci tisuća stranih diplomata (Peking je danas drugo najveće diplomatsko središte u svijetu), političara, predsjednika vlada, ministara, senatora, guvernera, sportaša, glumaca i običnih ljudi upoznali su i zavoljeli Hrvatsku, rekao je između ostalog njezin suprug u govoru kojeg prenosimo u cijelosti:
Dozvolite mi da se duboko zahvalim svima vama koji ste došli iz svih krajeva Hrvatske, pa i svijeta, na posljednji ispraćaj naše drage Janje.
Ovaj oproštajni govor od naše Janje neće biti klasičan. Govor ću započeti s porukom sućuti koju mi je poslala jedna druga velika hrvatska heroina – Julienne Bušić, u kojoj mi je rekla slijedeće:
Dragi Ante, nisi sanjao i istina je da će Janja uvijek biti s Tobom. To kažem iz iskustva, vjeruj mi…. samo treba prepoznati znakove, paziti da Ti ne promaknu…
Draga Julienne ja od zadnjeg Janjinog izdisaja već osjećam da je uz mene i da će uvijek biti uz mene sve dok se ponovno ne nađemo u nebu. Siguran da je zbog njezinih velikih ovozemaljskih djela, za koje samo neki od nas znaju, Janja u raju. U Kini su joj rekli da je pola ljudsko biće a pola anđeo. No, sada sam siguran da je postala pravi anđeo i da će se kod Svevišnjeg Boga izmoliti da i ja jednoga dana budem ponovno zajedno s njom, usprkos svim mojim ljudskim nedostacima i manjkavostima.
Nemoj me zaboraviti!
Pet dana dana prije smrti, kad je već jako teško i tiho govorila, ležeći u krevetu u bolnici povukla me rukom prema sebi i rekla: «Nemoj me zaboraviti». Tri dana prije smrti tražila je da joj dam olovku i komadić papira na kojem je drhtavom rukom tri puta za redom napisala slijedeće: 12. 12. 2021 J+A i onda to zaokružila u obliku srca. Iako smo se kao obitelj trudili da kad dolazimo Janji u posjet u bolnicu ne plačemo, nisam mogao izdržati i suze su mi počele same teči niz obraze, a ona me je prigrlila i pomazila po glavi.
U gotovo deset mjeseci njezine patnje od najtežeg oblika raka za žene (samo 4% žena u svijetu dobije tu vrstu raka), nisam nikada dok sam bio kod nje u bolnici, a nisam propustio niti jedan dan, a ni ranije dok je bila kod kuće, vidio da je pustila suzu. Janjina kćerka i moja pokćerka Tena i ja bili smo uz Janju u bolnici neprekidno zadnjih 48 sati njezinog života. Bili smo svjedoci njezine patnje, ali ni tada nije pokazala niti najmanji znak straha i ljutnje. Bila je mirna, dostojanstvena i graciozna u smrti kao što je bila i u cijelom svojem životu.
Stariji i iskusni onkolozi na Rebru su mi rekli da nikada u životu nisu vidjeli tako smirenu, dostojanstvenu i gracioznu pacijenticu koja je bolovala od tako teške bolesti. Često su ju sami liječnici morali nagovarati da uzme lijekove protiv bolova.
Ja sam svima oprostila
Kad već o tome govorimo Janja mi je rekla da je ona oprostila i svim liječnicima koji su možda učinili neke manje ili veće propuste kod njezinog liječenja i njihovog ponašanja. Janja je i na zemlji bila anđeo i ona je to mogla reći. Ovom prigodom najiskrenije zahvaljujem dr. Siniši Vargi, sanacijskom ravnatelju KBC-a Zagreb prof. dr. sc.Hrvoju Vrčiću, profesoru Antoniu Juretiću, šefu Odjela na onkologoji u kojem je Janja ležala, te svim drugim liječnicima (prof. dr. sc. Šanteku, dr. Blažević i dr. Čičku) i medicinskim sestrama na tom odjelu koji su poduzimali sve što je bilo moguće kako bi Janji olakšali zadnje tjedne njezinog života.
Spojila nas je ljubav za Hrvatsku i srodnost duša
Janja i ja upoznali smo se odmah u vihoru velikosrpske agresije na Hrvatsku i u vremenu kad se u Hrvatskoj vodio sveti, pravedni i obrambeni rat. Bilo je to nedugo nakon što sam iz Australije došao u Hrvatsku i stavio se na raspolaganje predsjedniku dr. Tuđmanu i hrvatskom narodu. Janja je u to vrijeme bila samohrana majka s kćerkom Tenom starom osam godina.
Bilo je to vrijeme kad Janja nije živjela samo u strahu hoće li sutra imati dovoljno za koricu kruha ili hoće li ju srpski agresori ubiti, a to se moglo dogoditi i kod bombardiranja Banskih dvora. U tom trenutku Janja je bila na radnom mjestu u Hrvatskom državnom saboru. Više od svega Janju je razdirao strašan strah što se događa s Tenom dok zavijaju sirene i neprijateljski vojni zrakoplovi nadlijetaju nad Zagrebom. Bilo je to vrijeme kad je iz Sabora otišla raditi u Kabinet ministra obrane pokojnog Gojka Šuška i nije mogla, zbog velikih i važnih poslova obrane Hrvatske, uzeti torbu i otići tražiti kćerku.
Danas ovdje pred cijelim svijetom želim otvoreno reći da je Janju i mene povezala ne samo velika međusobna ljubav, srodnost duša nego i Janjina nemjerljiva ljubav i odanost prema domovini Hrvatskoj. Da nije bilo Janje i njezine velike potpore meni, kad sam već nakon tri godine vidio da osim uspješne obrane, gotovo ništa drugo ne ide na bolje u Hrvatskoj i da to nije ona moja imaginarna Hrvatska za koju sam se počeo boriti još u Australiji kad sam 1973. godine bio izabran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji, sigurno bih se vratio natrag u Australiju kao i mnogi drugi iseljenici.
San o Hrvatskoj koja će biti kao Švicarska ili barem Austrija
Međutim, zavaljujući Janji i prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, koji mi je vjerovao i pomagao i nakon što sam 1993. otišao iz HDZ-a natrag u moju prvu stranku još iz Australije, HSS, tražeći novi, bolji, uspješniji i pošteniji model vladanja Hrvatskom ostao sam se boriti protiv jugokomunista na svim razinama vlasti u Hrvatskoj. Tada sam još uvijek bio čvrsto uvjeren da u Hrvatskoj mora biti dovoljno ljudi koji žele ono isto što sam i ja želio: Hrvatsku koja će napredovati, koja će se brzo gospodarski razvijati, u koju će se vraćati njezini brojni iseljenici i koja će za deset godina biti ako ne Švicarska onda barem Austrija.
Znate što mi je na sve to, već u to vrijeme, Janja rekla: «Ante, ne budi smiješan, ti nisi ovdje živio i sve vidiš drugačijim očima, ti si idealist, a stvarnost je puno drugačija. Ja sam kratko vrijeme radila kao tajnica u Saboru i u prijašnjem komunističkom sustavu. Proganjali su me zato što sam išla u Crkvu. Svi su oni koji su danas na vlasti ili u oporbi isti. Ja nikome od njih ne vjerujem». U tom kontekstu uvijek je posebno upozoravala na Manolića.
Ja sam na te riječi ostao ukočen i postavio sam joj pitanje: «Pa što nam je onda činiti i dodao – možemo otići u Australiju.» Janja mi je na to spremno odgovorila. «Da ti se možeš vratiti u Australiju jer imaš njihovo državljanstvo. Ja ga nemam, ali i da ga imam ja neću napustiti moj voljeni Zagreb i moju voljenu Hrvatsku, pa makar morala svaki dan jesti samo suhi kruh. U Hrvatskoj sam rođena, ja tu pripadam i ja tu želim i umrijeti». Naravno, ostao sam duboko postiđen. Ja, koji sam mislio da se od 1973. godine borim za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu i da Hrvatsku nitko ne voli više od mene, dobio sam od Janje lekciju života iz domoljublja, koju nikada nisam zaboravio.
Treba voljeti onu stvarnu i realnu Hrvatsku
Moja Janja mi je pokazala da nije pravo domoljublje voliti samo onu imaginarnu Hrvatsku (Hrvatsku iz snova) nego onu stvarnu Hrvatsku onakva kakva je i da se nikada ne treba prestati boriti da se ta Hrvatska promijeni i da bude bolja. Iako u Australiji imam dvije kćerke i troje unučadi, koji su s vremenom prihvatili i na kraju obožavali Janju zbog njezine velike ljubavi koju je pokazivala prema njima, ja sam tog trenutka donio odluku da ću do kraja života ostati u Hrvatskoj s mojom Janjom i boriti se za moju Hrvatsku iz snova, ali i prihvatiti onu stvarnu i realnu Hrvatsku kakvu danas imamo i da želim u Hrvatskoj umrijeti i biti zakopan tu gdje sam se rodio. Iako duboko cijenim sve što mi je Australija dala – visoku naobrazbu, veliko radno tj. iskustvo u jednom od tada najvećih poduzeća u Australiji, i koja me je naučila što je demokracija, Hrvatska je moja prava Domovina.
Uvijek sam mislio i o tome smo puno razgovarali, a posebno zbog moje kronične bolesti, da će Janja doživjeti tu bolju Hrvatsku, a da ću ja otići s ovog svijeta prije nje, što bi za mene bila najveća sreća.
Bila je dama, ali i vojnik
A sada samo nekoliko riječi i Janji ne samo kao osobi koja je sjedila u uredu tijekom rata. Mislim da je to bilo 1992. godine. Janja je trebala ići nešto službeno u Požegu. Kako su jedan dio autoputa Zagreb – Beograd kontrolirali pobunjeni četnici, Janja je odlučila da se ide preko Pakraca, gdje su već bili unproforci. Ali i na tom putu četnici su kontorolirali jedan dio prostora. U slučaju da dođe do oružanog sukoba s četnicima, Janja je sa sobom ponijela pištolj, a u rukama je držala dvije bombe. Dakle, naša Janja nije bila samo dama i posebno produhovljena odoba, ona je bila i vojnik spremna svojim životom braniti domovinu Hrvatsku.
Janjina posebna veličina bila je u njezinom poštenju i velikoj lojalnosti ministru Šušku i predsjedniku Tuđmanu. Znajući za tu lojalnost, ministar Šušak je nekoliko dana prije njegove smrti Janji dao zadaću da se zatvori u njegov Kabinet i sortira cijelu njegovu pismohranu tj. dokumentaciju.
Janjin moto je bio: «ne pitaj što Hrvatska može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Hrvatsku»?
Janja je je služeći svoju Domovinu dosljedno slijedila izjavu velikog i popularnog američkog predsjednika Johna Kenedya: da ne pitaš «što tvoja zemlja može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju zemlju». Za razliku od mnogih koji su bili na pozicijama od utjecaja, Janja od Hrvatske nije uzela niti jednu lipu osim njezine redovne plaće. Nije uzela ni stan, niti auto, pa čak ni državne dionice na koje je tada imala pravo. Često puta u zadnjih nekoliko godina kada su krenule velike afere iz domene gospodarskog kriminala, naša Tena bi nam znala reći: «Tako sam sretna što imam poštene roditelje koji nisu ništa uzeli ili ukrali od državne imovine i što nitko ne može meni reći tvoju su roditelji opljačkali Hrvatsku». Nažalost, ta hrvatska država (pojedini liječnici i bolnice), za koju je sve dala, nije joj htjela pomoći kad joj je ta pomoć bila najpotrebnija nakon otkrića zločudne bolesti.
Prva žena vojni izaslanik Republike Hrvatske u svijetu
O Janjinom radu kao vojnog izaslanika Republike Hrvatske u NR Kini mogao bih satima pričati. O tome ćete opširno moći čitati u monografiji o Janji koju ću početi pripremati odmah iza Božićnih blagdana. Imamo preko pet tisuća slika. Iako to u nas Hrvata znači malo, jer mi ne volimo i ljubomorni smo na ljude koji u nečemu uspiju i postanu poznati, Janja će ući u hrvatsku povijest kao prva žena vojni izaslanik samostalne hrvatske države i to u NR Kini, koja je prema nekim procjenama već sada najveća gospodarska sila na svijetu, a neće proći puno godina kad će biti i najveća vojna sila na svijetu, jer gospodarstvo i vojna moć idu zajedno.
Ne samo da je bila prva hrvatska vojna izaslanica u svijetu, nego je bila i jedina žena vojni izaslanik u Pekingu, gdje preko 120 država imaju svoje vojne izaslanike, uglavnom generale. U jednoj vježbi gađanja puškama koje su organzirali Kinezi, Janja je imala bolji rezultat od jednog američkog marinca i srpskog vojnog izaslanika, što joj je bilo posebno drago.
Zahvaljujući Janji i činjenici da sam ja u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu u isto vrijeme bio opunomoćeni ministar zadužen za politička pitanja, prve dvije godine bili smo najpopularniji diplomatski par u Pekingu.
Hrvatsko ime smo proširili u 55 kineskih gradova i provincija
Zahvaljujući Janjinom statusu vojnog izaslanika i mojoj diplomatskom dužnosti u Pekingu, Janja i ja smo u pet godina obišli više od 55 gradova i provincija u Kini. Vjerojatno još uvijek nema nikoga u Hrvatskoj tko je bio u više gradova i bolje upoznao Kinu od Janje i mene.
Znam da će mnogi reći kako sam subjektivan, ali s obzirom na negativnu selekciju veleposlanika, odgovorno tvrdim da je Janja sama učinila daleko više za promociju Hrvatske i njezinih državnih interesa nego prva tri veleposlanika zajedno. Kroz Janjin rad, pristupačnost, komunikativnost i njezinu vedrinu, desetci tisuća stranih diplomata (Peking je danas drugo najveće diplomatsko središte u svijetu), političara, predsjednika vlada, ministara, senatora, guvernera, sportaša, glumaca i običnih ljudi upoznali su i zavoljeli Hrvatsku. Evo pogledajte kako je dočekana na vojnom učilištu u kineskom gradu Dalianu 1999. godine. Jedanaest kineskih vojnh kadeta obučenih i originalne dresove hrvatske nogometne reprezentacije dočekalo je Janju na službenom programu koji se odigravao na igralištu. Američki, ruski, engleski, indijski, njemački i svi drugi vojni izaslanici najvećih zemalja na svijetu nisu mogli vjerovati da su Kinezi tako nešto učinili samo za Janju kao hrvatskog vojnog izaslanika.
Svjestan sam da sam malo odužio, no Janja to zaslužuje. O Janjinom radu u vojnoj i klasičnoj diplomaciji završit ću samo jednim citatom iz stotina poruka koje sam ovih dana dobio iz zdemalja u kojima smo služili kao diplomatski predstavnici Republike Hrvatske.
Novinar Hrvatskog vjesnika iz Melbournea i povremeni komentator na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća u Zagrebu Željko Dogan u poruci mi je napisao slijedeće: “Svi mi koji smo vas poznavali i družili se s vama ovdje u Melbourneu s zahvalnošću gledamo na sve što ste za vrijeme tvog mandata na mjestu generalnog konzula učinili na promociji hrvatske države i naše zajednice u Australiji. Plodovi vašeg rada živjet će još dugo nakon što i naše vrijeme istekne”. Veliki dio te poruke ide i na Janjin račun.
Treba također dodati da Hrvati diljem svijeta organiziraju sv. Mise zadušnice za pokojnu Janju.
Draga moja voljena Janjo, Tena, Stjepane, unuk Luka, te sestre i šogori, danas se opraštamo od Tvojeg tijela. Sigurni smo da si Ti danas sretna što si u nebu i u raju, te da ćeš se tamo moliti za milost Božju ne samo za cijelu svoju obitelj, nego i za svoj Zagreb, koji si neizmjerno volila i obožavala, za naš još uvijek napaćeni hrvatski narod i za samostalnu hrvatsku državu, koju će svi oni koji žive u Hrvatskoj konačno prihvatiti i zavoljeti kao svoju Domovinu, što će biti garancija njezinog budućeg opstanka, društvene uređenosti i gospodarskog blagostanja.
Draga Janjo vidimo se u nebu kad to dragi Bog odluči. Neka Ti je laka gruda hrvatske zemlje i neka Te dragi i milostivi Bog nagradi za sva Tvoja dobra djela na ovom svijetu. Ljubavi, danas Ti neću reći posljednji zbogom, nego samo do našeg novog viđenja i spajanja u nebu.
Volim Te najveća ljubavi mojeg života!
Tekst se nastavlja ispod oglasa