Govor mržnje, ludilo ili nešto drugo – kako “antifašistički borci” gledaju na ubojstvo Miroslava Bulešića?

Foto: sabh.hr, svantun-rijeka.hr; fotomontaža: Narod.hr

Ne bi voljeli vjerovati da je Vaš novinar namjerno zaboravio javnosti predočiti ono najbitnije što je prouzočilo nepotrebno ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću u kolovozu 1947., do kojeg ne bi došlo, da nisu upravo svećenici Stjepan Cek i Miroslav Bulešić režirali i izvjesili oglas na crkvenim vratima da partizani ne mogu biti kumovi na krizmi, a niti mogu krizmati svoju djecu. Kao dokaz prilažemo izvod iz 2. knjige mons. Bože Milanovića „Istra u dvadesetom stoljeću“ str. 214 i 234 koji i sam navodi ovu činjenicu, kao i brojni još živi svjedoci. To je bila teška provokacija i uvreda nenarodnog svećenstva, napaćenom i totalno stradalom kraju u ratu. Sva su sela Ćićarije temeljito spaljena, mnogo nedužnih ljudi, djece, žena i staraca izmasakrirano i poubijano. Narodni revolt bio je spontan, masovan i nekontroliran. U tom metežu (psihologija mase) nije nitko očekivao, da će se desiti ubojstvo“ , dio je iz opširnog priopćenja Saveza antifašističkih boraca Hrvatske koje i danas stoji na službenim stranicama organizacije.

To je ujedno i reakcija na tekst novinara R. Buršića iz Glasa Istre od 3. siječnja 2013. pod naslovom „Život mu odnio nož, a ubila mržnja“.

SABH je tražio da njihov dopis i reakcija bude javno objavljena temeljem Zakona o javnom informiranju.

„Antifašizam“ u zločinima i opravdavanju istih gori od samog fašizma

Dakle, po „antifašistima“, a čija razmišljanja nadilaze i najmorbidniji fašizam, ubijanja klanjem (svećenik Bulešić je zaklan ubodima u vrat) ne bi niti bilo da svećenici nisu provocirali i sve izrežirali s oglasom na crkvenim vratima!

A jadan narod je bio ispaćen, revoltiran, pa je krenuo s ubijanjem svećenika. Pa je tako iz revolta ubijeno preko 800 svećenika, časnih sestara ili angažiranih crkvenih osoba. Samo u Istri 18 njih. I u susjednoj Sloveniji još gotovo 300 njih.

Da nisu provocirali, prema „antifašistima“, vjerojatno bi svih preko 1000 poživjelo dug, ugodan i lijep život, baš kao i žrtve u 130 samo maceljskih jama. Jer znamo, antifašisti su nosili samo kape ljubavi, kako im je tepao jedan bivši predsjednik i zagovornik gušenja ustaške guje.

Istini za volju, čudi li ikoga ova bešćutnost i pervertiranje stvarnosti odstrane samozvanih antifašista koji su bliži nehumanošću i opravdavanjem zločina samim fašistima? Nije li sve to na istom tragu izjava koje smo slušali ne 1948. ili 1983. godine, kada je vladala omerta jer je cijena slobodnog govora o zločinima bila glava na ramenima, već na donedavne izjave drugog predsjednika države s dva mandata na leđima ili ministrice vanjskih poslova iste države kojoj „svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, već mu samo sudskim procesom nije dokazana krivnja“?

O, antifašistička nepokajana bešćutnosti!

Što je istina koju antifašisti prešućuju?

No, antifašisti u svojoj navodnoj senilnosti, jadni, ne znaju da je svećenik Bulešić već 1944. od istih dobivao prijetnje smrću i u svom dnevniku zapisao:

„Ničega se ne bojim jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojega poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim načelima ću uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“

U svome dnevniku (travnja 1945.), sluteći čemu sve što se događa vodi, zapisuje: Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost.“.

Zanimljivo je da antifašisti ne znaju, ili možda ipak znaju, da je na krvavu krizmu u Istri, dvije godine nakon završetka rata 1947. godine, htio doći i tršćansko-koparski biskup Antonio Santini, ali je bio fizički napadnut već u Kopru i pretučen, pa je poslao delegata Jakoba Ukmara.

I u Kopru je bio narod jako gnjevan i isprovociran očito, pa je pretukao biskupa provokatora.

> Marin Miletić: Katolička crkva ima posebno mjesto u srcima (anti)fašista u kojima plamti vječna mržnja

A krizma se u Istri nije dijelila od 1940. punih 7 godina jer su fašisti i nacisti imali gotovo jednaku  mržnju prema crkvi kao i komunisti, pa su svi troje ubijali svećenstvo i katolike po Istri.

U Pazinu i selima oko njega sve oko dugo čekane krizme je prošlo u redu uz prisutnost pobožnog katoličkog puka središnje Istre, ali već u Tinjanu je „antifašistička gomila“ zapalila veliku vatru pred crkvom, zaplesala kolo i spriječila ulaz u crkvu. Dapače, uhvatili su dva svećenika, vrijeđali ih i rugali im se, a onda ih ipak nisu ubili, već pustili.

Isto se ponovilo u Buzetu 23. kolovoza 1947., sve u prisutnosti djece koja su čekala krizmu, pa je razularena gomila ovog puta upala u crkvu, psovala Boga i djecu, vikala, skakala po oltarima, te zaigrala kolo  u samoj crkvi. Očevidci se sjećaju kako se kroz sve to vrijeme svećenik Bulešić, koji je i tamo bio prisutan na krizmi, po strani mirno molio čekajući da to divljanje prestane. Međutim, u trenutku kad je rulja krenula prema prezbiteriju, u očitoj nakani da oskvrnavi Svetohranište, ustao je i ispriječio im se na putu govoreći: „Ovuda možete prijeći samo preko mene mrtvoga!“.

Nasilnici su na kraju odustali od daljnjeg pohoda, ali su već rastjerali veliku većinu vjernika i uspjeli u svojoj nakani da spriječe krizmu.

Što kažete na to, drugovi antifašisti? U Buzetu nije bilo natpisa na crkvi o kojem vi sanjate da je bio uzrok ubojstava Bulešića i preko 800 crkvenih lica. A bilo bi ih i više da neki nisu u posljednju čas izbjegli crvenu kamu Titovih sljedbenika.

> Skandal: Antifašistički vjesnik i SDP-ovac Tomić naslađivali se i rugali bolesti kardinala Bozanića!

Istina je ovo, antifašisti: komunisti su nerede organizirali preko omladinske organizacije u kojoj je glavnu riječ vodila aktivistkinja Dina Zlatić (koja je inače bila na izravnoj vezi s Vladimirom Bakarićem – tada predsjednikom Vlade NR Hrvatske).

A što antifašisti nastoje opravdati?

A onda u Lanišću je bilo ovo. Tijek događaja opisuje sam dr. Jakob Ukmar u svome izvješću Biskupskom ordinarijatu u Trstu :

„Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…“ 

Prema svjedočanstvima očevidaca, posljednje riječi mučenika Miroslava Bulešića (koji je ubijen s dva uboda nožem u grlo) bile su: „Isuse, primi dušu moju“. 

Rulja je nakon ubojstva nakon toga demolirala župni dvor, porazbijala i izlomila sve što se moglo uništiti, a kršćanske svetinje i svećeničke odore i drugi inventar slavodobitno su izbacili kroz prozore uz uvrede i psovke „popovima“ i usklike odobravanja istomišljenika koji su čekali okupljeni ispred zgrade.

A evo istine za SABH!

A za kraj evo i istine o natpisu na vratima. Svatko razuman zna da se u vrijeme kada se je svećenike i katolike ubijalo kako se htjelo kome, takav natpis nije mogao dogoditi na vratima crkve.

Podsjećamo da je SABH izravan nasljednik komunističkih partizana: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) je pravni slijednik Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (SUBNOR H) osnovanog 16. svibnja 1948. godine. Današnji njegov predsjednik Franjo Habulin rođen je 1957., što znači 12 godina nakon završetka rata!

> Tko je Franjo Habulin – predsjednik Saveza antifašističkih boraca (SABA) rođen 12 godina nakon rata?! 

Istina glasi: uz svoje priopćenje je priložio SABH stranice 232. – 245. knjige “U krvi rođeno” iz 1948. godine. U knjizi partizanski prvoborac, urednik partizanskih novina i književnik Zvane Črnja (1920. – 1991.) izlaže svoju priču o „sukobima“ svećenstva i lokalnih komunista, kako su mu je bili iznijeli učesnici napada na crkvu i svećenike u Lanišću, u kojem je bio ubijen i Miroslav Bulešić. Na tim stranicama Zvane Črnja prikazuje Miroslava Bulešića kao “tamnu gvozdenu ruku, koja upravlja svim nitima reakcije u Istri” (str. 237); kao osobu čija je pojava izazivala u Istri strah i trepet. Opisuje se kako su mještani Lanišća koji su čuvali crkvu i svećenike – tukli nezadovoljne komuniste, što 1947. Izgleda kao pravi SF. Črnja govori o popovskim stražarima, premda se radi samo o muškarcima koji su htjeli sačuvati svoju sjecu i obitelji od napada, te navodi da je “popovskih stražara” bilo 30 do 40. Ti stražari su se povukli tek kada se pred crkvom okupilo oko 500 pripadnika “naroda” koji su bili protiv “popova” (str. 240. – 241.) i nakon što je došla milicija da zavede javni red i mir. Navodi se da je milicija pucala u zrak, pokušavajući zaustaviti napadače koji su upali u župni dvor.

U knjizi “U krvi rođeno” da je Črnjin tekst sačinjen temeljem terenskog novinarskog rada u kolovozu 1947. god.; knjiga je objavljena nešto prije nego će Črnja sam završiti na Golom Otoku .

Inače je pisanje Zvane Črnje o Miroslavu Bulešiću iz 1947. godine već ranije bilo komentirano. Tako Mate Žmak-Matešić, publicist, kroničar i svjedok Bulešićevog ubojstva, koji je 1947. godine sa grupom muškaraca branio crkvu u Lanišću od – kako on procjenjuje – oko 400 izgrednika, te je sa nekolicinom drugih vjernika bio oko 20 metara od župnog dvora u vrijeme upada i vidio ubojicu kako izlazi iz župnog dvora krvavih ruku i sa nožem u rukama. Sve on to  svjedoči u  svojoj knjizi “Krvava krizma u Lanišću” (Pazin 1997., ponovljeno izdanje 2007.).

> Prof. Marušić: Koja je razlika između komunizma i ustaštva? (II.)

“Mi branitelji crkve bili smo goloruki, dok su napadači bili naoružani: imali su barem jedan pištolj, čekiće, kolce… Započeo je među nama okršaj. I sam se čudim kako smo izdržali te napade. Napadača je po mojoj procjeni bilo oko 400 i mnoge od njih sam poznavao jer su bili iz susjednih mjesta”, dao je svoj iskaz Matešić u opširnom intervjuu.

“Vidio sam kako je Miroslav Bulešić u sakristiji poljubio rane starcu Ivanu Grpcu Zvanuc, koje je zadobio prigodom obrane crkve. Doživio sam taj Bulešićev čin kao svjedočanstvo i priznanje tom čovjeku zbog njegove spremnosti na žrtvu zbog Krista”, nastavlja on, “svojim sam rukama zgrušenu mučenikovu krv skupio u lavor i odnio iza sakristije te prosuo preko zida na zemlju staroga groblja. Nakon toga sam se vratio u kuću i oprao pod, ali ostala je mrlja krvi na podu i na zidu kojeg nismo ni prali…pogreb vlč. Bulešića 26. kolovoza 1947. protekao je dostojanstveno, bez ometanja. Sudjelovali su svi stanovnici Lanišća, taj dan se nije radilo. Njegov grob u Lanišću je odmah postalo mjesto molitve, a to je ostalo i do danas. Uspomena Miroslava Bulešića nije pala u zaborav već se sačuvala u narodu iako su se do demokratskih promjena ljudi plašili o tome govoriti”.

Od Zvane Črnje je dobio pismo u kojem Črnja povlači i opovrgava ono što je 1947. i 1948. pisao o Miroslavu Bulešiću, pripisujući sve svojoj tadašnjoj mladosti i povjerenju u najviše komunističke dužnosnike koji su mu dali zadatak da tako piše.

Ali s ili bez Črnje, SABH-a, antifašista i drugih ostaje činjenica – zločin praćen takvim izljevima mržnje i skrnavljenja crkava i kršćanskih svetiša je učinjen. I ne samo taj jedan, već stotine istih ili sličnih.

Ostaje zato pitanje: do kada moraju Hrvati i hrvatski građani trpjeti ovakve izljeve govora mržnje, opravdavanja ili ublažavanja krivnje najgorih zločina komunističkog ludila, što god bilo (a možda i sve zajedno), a sve to na trošak baš istih građana koji iz svojih plaća izdvajaju novce za SABH (Savez antifašističkih boraca Hrvatske)?

Za kraj: ima li ovdje posla i za DORH ili koju nadležnu instituciju, jer ovo morbidno opravdavanje ubijanja ne samo da vrijeđa žrtve ili njihove bližnje, već prerasta u nešto više od govora mržnje. Zapitajmo se samo da li bi se nešto pokrenulo da je Bulešić bio zatočenik Jasenovca ili Jadovna, pa da je neka politička  stranka ili civilna udruga službeno se oglasila na način kako su to sramotno učinili iz SABH-a?

Hoće li konačno država omogućiti da sve žrtve dobiju jednaki tretman i pokoj, jednaki pijetet i sućut bez opravdavanja istih,  jer zločin ostaje zločin. Prošlo je vrijeme kada se pričanje o tim zločinima plaćalo glavom, a nadamo se da je prošlo i ono u kojem opravdavanje zločina motivom antifašizma bilo – poželjno.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr