Slom hrvatskog proljeća započeo je u prosincu 1971. godine, a progoni i montirani sudski procesi trajali su cijele 1972. godine. U ovim progonima stradali su mnogi istaknuti hrvatski intelektualci, uglednici, studenti i domoljubni Hrvati koji su tražili samo jedno – da Hrvati malo lakše prodišu u komunističkoj i velikosrpskoj tvorevini Jugoslaviji.
Nakon sloma Proljeća tisuće Hrvata su proganjane: što zatvorima, što otkazima na poslu, što poticajem da bježe u inozemstvo ili raznim drugim pritiscima komunističkog totalitarizma. Bio je to nakon 1945. godine, kada je nakon završetka rata došlo do masovnih ubojstava i egzekucija zarobljenih vojnika, civila, svećenika, časnih sestara i običnih građana – najvećih progona hrvatskog naroda.
Ove 2021. godine navršava se 50 godina od sloma Hrvatskog proljeća – složenog, velikog i općeraširenog prohrvatskog nacionalnog pokreta koji je zahvatio dijelove Jugoslavije nastanjene Hrvatima. Podsjetimo se, bilo je to u vrijeme dok je Hrvatska egzistirala kao ‘socijalistička republika’ u mraku komunističke diktature u višenacionalnoj Jugoslaviji, u kojoj je dominantnu ulogu imala Srbija i srpski narod. Nakon sloma Hrvatskog proljeća dolazi do jačanja jugoslavenskog unitarizma i srpskog nacionalizma, koji nakon smrti diktatora Josipa Broza Tita kreće u krvave pothvate stvaranja Velike Srbije. Svi ti događaji imali su kulminaciju u agresiji Srbije i komunističke jugoslavenske vojske JNA na Hrvatsku 1991. godine kada je u velikosrpsko-jugoslavenskoj sprezi počinjen genocid nad hrvatskom narodom koji je potpuno etnički očišćen s područja na kojima je živio, a koje je zauzela JNA, četnici i paravojne jedinice Srba iz Hrvatske.
Što je Hrvatsko proljeće?
Hrvatsko proljeće bio je nacionalni pokret hrvatskog naroda protiv jugoslavenskog (srpskog) unitarizma, sa željom za reformama i autonomijom Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života.
Pokret je refleksija i nastavak slobodarskih gibanja u javnom životu Hrvatske s kraja 60-ih nakon više od 20 godina brutalne i nemilosrdne represije komunističkog sustava po uzoru na SSSR, koju su pratila brojna ubojstva, uhićenja, deportacije u logore i zatvore, mučenja i druge nečovječnosti komunističkog totalitarizma.
Osim CK SKH na čelu s predsjednicom Savkom Dabčević Kučar, centri nacionalnog pokreta dolazili su i iz drugih (i nekomunističkih) središta kao što su hrvatski sveučilišni i studentski centri u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, Katolička Crkva u Hrvatskoj i BiH, HAZU (tada JAZU), Hrvatska matica iseljenika, Matica Hrvatska, Društvo književnika, Institut za historiju hrvatskog radničkog pokreta kojeg je osnovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, a gdje je djelovao i Bruno Bušić, hrvatski intelektualac i disident ubijen od UDBA-e.
Bio je to pokret sa vrlo širokom bazom u djelovanju i s gotovo plebiscitarnom podrškom u hrvatskom narodu.
Razvoj i nasilno gušenje „Hrvatskog proljeća“
Nakon Desete sjednice CK SKH 1971. godine, došlo je do brojnih kulturnih, studentskih, radničkih i nacionalnih gibanja. Osnivani su novi i liberalniji časopisi i novine, posebno glasnik Matice Hrvatske kojeg je uređivao pokojni Vlado Gotovac, izdavane su brojne knjige, otvarane povijesne i političke rasprave, a SKH zahvatile su brojne unutarnje reforme i slobodarske tendencije.
Posebno je studentska populacija bila zahvaćena buntom i željom za većom neovisnošću Hrvatske i samobitnosti hrvatskog naroda.
Potrebno je istaknuti da su 27.srpnja 1971. g. u mjestu Srb u Lici mnogobrojni hrvatski Srbi i komunisti unitaristi održali veliki miting protiv Hrvatskog proljeća. Samo 19 godina kasnije na istom mjestu i u isto vrijeme održan je velikosrpski i četnički miting (1990. godine) kao uvod u rat i agresiju na Hrvatsku, s potpuno istim optužbama i prijetnjama.
Mnogobrojni jugoslavenski unitaristi i velikosrpski šovinisti iz Hrvatske cijelo su vrijeme ovog slobodarskog pokreta podržavali borbu protiv navodnih ‘hrvatskih fašista’, kako su rado nazivali proljećare. Slična terminologija koristi se i već 75 godina – sve do današnjeg dana u svrhu progona i diskvalifikacije slobodne nacionalne misli te u svrhu političkog progona hrvatskih domoljuba u kulturnom, sportskom, glazbenom i drugim područjima javnog života.
Posljedice gušenja hrvatskog proljeća
Više od 2000 ljudi, hrvatskih domoljuba, uhićeno je i osuđeno na zatvore i robije. Progon je nastavljen godinama kasnije, tako da su najistaknutiji intelektualci i domoljubi osuđivani na zatvor kao: Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ljerka Mintas Hodak, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Goran Dodig, Ferdo Bušić, Šime Đodan, Vlatko Pavletić, Ivan Gabelica, Ivan Milas i brojni drugi.
Najistaknutiji hrvatski časnici u JNA su smijenjeni ili zatvarani kao Vlado Mutak, Ivan Rukavina, Šime Ivas, Janko Bobetko i brojni drugi. Tako Vlado Mutak, zbog jasnog hrvatskog domoljubnog stava kao general potpukovnik JNA, smijenjen i osuđen na četiri godine teške robije. U vojnom zatvoru izvrgnut je mučenju, pa je zbog narušena zdravlja potkraj 1973. privremeno pušten, ali je ubrzo umro. God. 1994. posmrtno je u Hrvatskoj vojsci promaknut u čin general pukovnika.
Vlado Mutak samo je jedan od tisuća onih koji su progonjeni, zatvarani i mučeni samo zato što su htjeli malo više ‘svijetla’ za hrvatski narod u zločinačkoj umjetnoj tvorevini i diktaturi Jugoslaviji.
Kompletno hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom smijenjeno je i zabranjen im je bilo kakav društveni rad.
Brojni časopisi i novine su ukinuti, urednici smijenjeni i pozatvarani, a osobito je stradala Matica Hrvatska.
Svoju punu realizaciju Hrvatsko proljeće dobiva 20 godina kasnije kada se hrvatski narod plebiscitarno na referendumu opredjeljuje za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku, ostvarenoj na kostima brojnih mučenika i uznika tijekom hrvatske povijesti, čiji integralni dio čine i nikada zaboravljeni „hrvatski proljećari“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
