Predstavljanje knjige „Razotkrivena jasenovačka laž“, akademika Josipa Pečarića i dr. Stjepana Razuma, izazvala je negodovanje dijela javnosti, osobito Centra Simon Wiesenthal, međunarodne židovske udruge za ljudska prava koju vodi Efraim Zuroff. Tom prigodom je oštro prozvao hrvatsku vladu zbog toleriranja radova koji smatra da negiraju ustaške zločine u Drugom svjetskom ratu.
Igor Vukić, Tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje je i nakladnik knjige održao je pozdravni govor na predstavljanju knjige koji prenosimo u cijelosti:
“Izuzetna mi je čast što vas mogu pozdraviti u ime svih članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koje je nakladnik ove knjige. Zahvaljujem i župi Presvetog Srca Isusova što su nam ljubazno ustupili ovu dvoranu za predstavljanje. Hvala i Hrvatskom društvu katoličkih prosvjetnih djelatnika koji su za danas također ovdje imali zakazanu jednu tribinu, ali su se složili da je održe u maloj dvorani. Stoga ako netko kasnije želi pogledati što oni rade, ulaz je također slobodan.
Knjiga koja je pred nama izazvala je svjetski odjek i pozornost i prije no što je ovdje prvi put predstavljena. Bila je dovoljna samo najava da se jave dežurni osporavatelji koji bi željeli da povijesna slika logora o Jasenovcu ostane onakva kakvu su oni projektirali. I da im služi za njihove interese pokoravanja i discipliniranja hrvatskog naroda, svih hrvatskih građana, a i naroda u susjednim državama.
Ali najave ovog događaja, objavljene na elektroničkim stranicama novina kao što su New York Times, Washington Post, slovački Teraz ili beogradski Telegraf, izazvale su kontraefekt.
Umjesto zabrana knjige, koja po hrvatskim zakonima gotovo i da nije moguća, ove su prijeteće najave samo pojačale zanimanje za knjigu i općenito za naš rad.
O tome se u ovoj knjizi i radi. Ona je poziv na javnu raspravu i ujedno jedan iscrpni izvještaj o tome kako se situacija u pogledu rastjerivanja propagandne magle mijenjala u posljednjih 20 godina.
Toliko je prošlo od objave knjige „Srpski mit o Jasenovcu“ koju je 1998. napisao naš akademik Pečarić. Bio je to njegov pokušaj da u tada još monolitni blok jasenovačkih laži zabije bar jedno dlijeto i napravi bar malu pukotinu.
U knjizi su obavijesti i o drugim njegovim radovima s ovom temom, a osobito o lobističkom pothvatu kojim je 2012. godine uspio spriječiti da historičar Ivo Goldstein postane član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uživat ćete čitajući akademikove komentare i intervjue koje je davao tim povodom.
Uzgred, prije koji tjedan Ivo Goldstein uspio je postići da ga imenuju inozemnim članom Akademije nauka Bosne i Hercegovine. Dakle postao je ipak akademik. I pored svih javnih upozorenja na nedostatke Goldsteinova znanstvenog i stručnog rada. Ne želimo ništa loše reći o Akademiji nauka BiH, ali nam je ipak žao što se u Sarajevu nije našao neki Pečarić pa da i bosansku akademiju sačuva od tako drastičnog snižavanja kriterija.
Sve zajedno podsjeća na slučaj iz jednog slavonskog gradića u kojem je prije godinu-dvije gradonačelnik odlučio za vrijeme svojega mandata napokon diplomirati na fakultetu. I kad je to postigao, u lokalnom tjedniku, koji je naravno, pun gradonačelnikovih slika, izašla je vijest o tome. Novinar je u članku još i točno napisao da je gradonačelnik postao „akademski građanin“. Urednik je na taj članak stavio naslov: Gradonačelnik postao akademik!
No vratimo se knjizi – događaji koje opisuje ubrzali su se osnivanjem Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac 2014. godine. Pronaći ćete osvrte i odjeke na javne nastupe i objave prvih rezultata rada društva.
Ovdje je dr. Stjepan Razum, suautor ove knjige. Svećenik, ravnatelj arhiva Nadbiskupije zagrebačke, urednik književnog časopisa Marulić i obnašatelj niza drugih dužnosti. Unatoč zauzetosti, prihvatio se marljivo i predsjedničke dužnosti u Društvu za istraživanje Jasenovca.
Svojim iskustvom znatno je utjecao da društvo u svoje prve četiri godine postigne prepoznatljivost, koja, kao što vidimo, jamči spominjanje čak i u New York Timesu. Članovi društva mu na tomu zahvaljuju, a on će i dalje raditi s nama kao član Upravnoga odbora.
U knjizi ćete naći priloge o nizu autora koji su i ranije, uz mnoge teškoće pa i osobne žrtve, dali svoj doprinos istraživanju jasenovačkog logora. Primjerice, o našem pokojnom članu Vladimiru Mrkociju, zatim o Mladenu Iveziću pa tako i o autorima koji nisu članovi našeg društva poput Nikole Banića, Nikole Koića ili Romana Leljaka. Objavljeni su i tekstovi novinara i kritičara koji su analizirali rad društva i njegovih članova. Među ostalim u knjizi su tekstovi prof. Matka Marušića, Zlatka Pintera, Milana Ivkošića i Zvonimira Despota.
Opisane su peticije koje su organizirane za potporu slobodi istraživanju povijesti jasenovačkog logora i općenito, i drugih kontroverznih, nedovoljno istraženih tema. Kad čitate imena potpisnika peticija – a tu ima akademika, sveučilišnih profesora, bivših veleposlanika i konzula, biskupa, poduzetnika i brojnih drugih zainteresiranih građana – čudite se kako već rezultati novijih istraživanja Jasenovca nisu dobli dominantnu poziciju u hrvatskoj javnosti.
Ili bar kako glavne struje u toj javnosti nisu prihvatile ideju da je potrebno što prije provesti temeljito, sveobuhvatno pa i interdisciplinarno istraživanje Jasenovca.
Paradoksalno je da je takav prijedlog prije godinu dana iznio – nitko drugi – do Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije. S nekim svojim predodžbama i zamislima, ali upravo s tim riječima.
S naše strane čuli smo pomalo sramežljiv prijedlog predsjednice Kolinda Grabar Kitarović o osnivanju međunarodne komisije. Predsjednica je zapravo prenijela ideju njezina savjetnika Ivana Zvonimira Čička. Uslijedile su većinom negativne kritike prijedloga, i kasnije se o njemu više nije mnogo čulo.
Moglo bi se čak reći, da se u Hrvatskoj u nekim stvarima nismo pomakli s mjesta na kojem smo bili prije 20 godina. Naša udruga i autori ove knjige učinili sve što je u našoj, relativno, skromnoj moći da se razotkrije jasenovačka laž. No još će se mnogo morati gaziti tim tek donekle utabanim prtinama u snijegu. Snijeg spominjem, naravno, zbog fotografije jasenovačkog logora objavljene u ovotjednom Nacionalu. Snimljena je u siječnju 1945. godine, kad je i Jasenovac bio zasut snijegom. Suprotno naslovima u Nacionalu, ta fotografija ne otkriva ništa posebno – a na kraju pridonijet će i našim rezultatima istraživanja logora. Ali da vas s tim ne zamaram – članak s analizom te fotografije i članaka u Nacionalu, bit će objavljen idući tjedan u Hrvatskom tjedniku.
Kad vidimo reakcije koje je izazvala ova knjiga i najava njezina predstavljanja, vidimo da i u svijetu, čak i onom koje pripada razvijenoj liberalnoj demokraciji 21. stoljeća, ima onih koji bi zabranjivali istraživanja i kažnjavali za napisane knjige. I onda vjerojatno spaljivali – i knjige i autore.
Stoga valja naglasiti rečenice koje je u predgovoru ove knjige „Razotkrivena jasenovačka laž“ napisao uvaženi povjesničar dr. Jure Krišto:
„Oni koji znaju što je ‘ispravno mišljenje’ posežu za argumentom da istraživanje o Jasenovcu predstavlja revidiranje povijesti i popravljanje slike o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te nijekanje njezina „zločinačkog karaktera“.
Naravno, historiografija živi od revizija! I naravno da će nova saznanja o Jasenovcu utjecati i na razumijevanje ND Hrvatske. No, ponovo treba naglasiti načelo: to ne smije biti razlog za zabranu istraživanja logora Jasenovac i propagiranja eventualnih novih saznanja.
Uostalom, zar se upravo o logoru Jasenovac i o ND Hrvatskoj nije izreklo i napisalo bezbroj paušalnih ocjena i najobičnijih laži! Zar ne bi bila odgovornost svih znanstvenika u svijetu da se takve laži razobliče ako i kad za to postoje čvrsti dokazi!“
A u pogovoru, koji je napisao naš član, vrsni povjesničar dr. Mato Artuković, naglašava se kako je mit o Jasenovcu „udario je Hrvatima pečat genocidnog naroda. Stjerao ga pola stoljeća u ispovjedaonicu za grijehe koje nije počinio, i grijehe koji nisu počinjeni ni izbliza kako se to i danas tvrdi. I zato se protiv toga mita treba boriti.
Znanstvenici koji se bave ovom problematikom na to su prvi pozvani. Kod nas ih je premalo. No, nakon što je u Hrvatskoj uglavnom odbačena brojna „700.000“, zadana je kao nova dogma broja ubijenih u logoru Jasenovac: „80.000 do 100.000“. Pri tome zagovornici ove brojke ne samo da odbijaju mogućnost drukčijeg rezultata, nego ne dopuštaju ni istraživanja koja bi tu novu brojku, koju sada pretvaraju u dogmu, doveli u pitanje.“”
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa