Ni 15 svjedoka u njegovu korist nije moglo ustašu Antu Primorca spasiti od smrtne kazne. Dovoljne su bile izjave šestorice svjedoka optužbe, čijim se besmislicama katkad čudio i pristrani predsjednik sudskog vijeća.
Vrhovni sud ipak je na kraju presudu preinačio u doživotni zatvor, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik od 27. listopada 2016.
Ni pozitivne izjave 15 jasenovačkih i starogradiških zatočenika nisu pomogle bivšem ustaši Anti Primorcu da poslije dva sudska procesa, 1955. i 1956. godine, ne bude osuđen na smrt. Tek je Vrhovni sud FNRJ, nakon žalbi, preinačio presudu u doživotni zatvor.
Ante Primorac zvan Mišković, sin Joze i Ruže, rođen 1919. u Čitluku, na službi u logoru Stara Gradiška bio je od 1942. do 1944. godine. U jesen 1944., nakon ranjavanja u zračnom napadu, otišao je na oporavak u Čitluk i više se nije vraćao u Staru Gradišku. Preko brata koji je bio povezan s partizanima, prešao je u njihove redove i tako dočekao kraj rata. Poslije je postao čak i član Komunističke partije.
No 1955. pritvorila ga je UDB-a, pod optužbom da je bio ustaša u Staroj Gradiški i Jasenovcu. U istrazi je objašnjavao da je bio kurir zapovjedništva logora u Staroj Gradiški a službu je obavljao prenoseći pisma iz Stare Gradiške do Zagreba i natrag. U Jasenovcu bi kroz prozor vlaka dobio dokumente od kolege kurira iz Jasenovca pa je i tu poštu nosio u Zagreb i natrag. U jasenovačkom logoru nikad nije bio.
Udbaškom je istražitelju objašnjavao kako je činio brojne usluge zatočenicima, prenoseći njihova pisma i poruke, poneki paket i slično. Predložio je i imena zatočenika koji to mogu potvrditi.
Uskoro je počelo suđenje na Okružnom sudu u Mostaru. Optužba je predvela šestoricu svjedoka koji su tvrdili da ih je Ante Primorac tukao, da je jednom pucao na njih iz pištolja zajedno s još nekoliko drugih ustaša, da je odvodio ljude na likvidacije.
Primorac se čudio kako je moguće da netko govori takve laži i pristajao na suočenje sa svakim od njih. Jedan je tvrdio da ga je tukao na istovaru drveta na Savi u ljeto 1943., a Primorac je u to vrijeme bio na bolovanju kod kuće. Svjedoci su miješali imena, datume, događaje, tako da ih je i sudac s vremena na vrijeme upozoravao na kontradikcije u izjavama. Nakon suočavanja unosio je u zapisnik rečenicu da su i Primorac i svjedok optužbe ostali kod svojih izjava.
Od niza optužbi Primorac je priznao samo prvu: da je u ratu dvije godine bio pripadnik ustaških formacija. Ako bi i potvrdio neki slučaj zlostavljanja u logoru – primjerice, da je satnik Bosak, koji je poginuo za vrijeme rata, drvenim štapom izudarao nekog logoraša – Primorac bi naglašavao da sam nikada nije sudjelovao u takvim postupcima, nego je bio kurir, a i pomagao je zatočenicima.
Svjedoci obrane uglavnom su potvrđivali Primorčevu priču. Njegova sestra učinila je velik napor da po raznim jugoslavenskim mjestima pronađe bivše zatočenike i zamoli ih da dođu svjedočiti ili da barem daju pisanu izjavu o njezinu bratu. Na inzistiranje Primorčeva odvjetnika Slobodana Tambića i sud je morao pozvati dio predloženih svjedoka.
Prema dokumentima koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, Uprava državne bezbednosti (UDB), pomno je nadzirala ovaj, kao i druge slične sudske procese. Presretali su i čitali pisma koja je Primorac slao obitelji, pratili sestru i njezine kontakte sa svjedocima i odvjetnicima. Ubacivali bi svoje agente među svjedoke koji su čekali na red za iskaz na sudu i prisluškivali o čemu razgovaraju.
Svjedoka Dragu Pocema iz Malog Lošinja, koji je bio njihov kolega iz službe, mostarski su udbaši pozvali na saslušanje da im objasni zašto je svjedočio u korist Primorca. I zašto ga već ranije nije prijavio kad je znao da je ovaj bio ustaša u logoru. Neki od svjedoka optužbe tražili bi nakon ročišta da UDB-a povede postupak protiv pojedinih svjedoka obrane.
Iako je bilo neusporedivo više svjedoka koji su svjedočili u korist Primorca (a mnoge predložene sud nije ni pozvao), sudačko vijeće nakon prvog suđenja proglasila ga je krivim i osudilo na smrt strijeljanjem.
Vrhovni sud Bosne i Hercegovine ipak je poništio presudu i odredio novo suđenje.
Ono je bilo slično prvomu. Primorca je sada zastupao poznati odvjetnik Ivo Politeo, raniji branitelj Alojzija Stepinca, Slavka Kvaternika i Josipa Broza. U ovom suđenju su neki svjedoci optužbe odustajali od ranijih optužbi protiv Primorca.
Zatočenici su potvrđivali da im je optuženi Primorac davao cigarete. Jednom je u ustaškoj blagovaonici opomenuo drugog ustašu koji je ošamario zatočenika-kuhara jer mu nije pripremio odrezak na željeni način. „Nije junaštvo biti grub prema ljudima koji su zatvoreni“, prepričao je svjedok Primorčeve riječi.
Svjedok Franjo Gnidica prisjetio se kako ga je Primorac pratio u Zagreb k njemačkom poslaniku Siegfriedu Kascheu. Ondje je Gnidica poslaniku uzeo mjeru za nove čizme koje je naumio darovati Vjekoslav Luburić. Nakon toga otišli su u posjet šogorici Franje Gnidice gdje su ostali na ručku i kasnijim vlakom vratili se u logor.
Preko izjava svjedoka otkriva se i unitarnji logorski život. Svjedoci su ondje uglavnom proveli po godinu-dvije, zaposleni na raznim radnim odjelima. Nekoliko svjedoka reklo je da ne odgovara istini navod iz optužnice da se masovno umiralo od gladi.
Drago Škrgatić rekao je da im je Primorac izvana donosio i partizanske biltene i list „Naprijed“. Zatočenik Stjepan Seferagić radio je u računovodstvu logora i redovito Primorcu isplaćivao dnevnice za kurirska putovanja. Stažom najstarija logorašica, Štefica Kardum, koja je u Staroj Gradiški bila od 3. siječnja 1942. do 3. siječnja 1945., ocijenila je Antu Primorca „dobrim i bezopasnim“. Za optužnicu je rekla da je „isključeno da bi on to počinio“. Na suđenju se saznalo da je Ante Primorac jedini put na nekoga pucao – onda kad je pri kraju rata bio u partizanima.
Svejedno, ni nakon drugog suđenja presuda nije bila drukčija: smrt strijeljanjem.
Ovaj put potvrdio ju je i Vrhovni sud BiH.
Nakon ponovljene žalbe Vrhovni sud FNRJ odrezao je Primorcu doživotni zatvor, koji je izdržavao u kaznionici u Zenici.
S obzirom na stanje u komunističkim zatvorima tog vremena, pitanje je koliko je to bila blaža kazna.
Otkud mlijeko u logoru?!
Zatočenik Drago Pocem popravljao je radio-aparate pa je naumio napraviti jedan i za zatočenike. Potkradao je dijelove iz pokvarenih uređaja, a nekoliko dijelova što su mu nedostajali htio je nabaviti izvan logora. Stoga je po Primorcu poslao pismo u Osijek, zatočenici Mariji Amulić koja je puštena ranije.
Kao pravi začin ovom sudskom trileru, koji se u dosjeu UDB-e prostire na više od 200 stranica, Pocem je prijateljici napisao tajnu poruku. Prema ranijem dogovoru, poruku je napisao mlijekom, a kolegica je trebala prijeći peglom preko lista i pročitati je.
Kad je to rekao na sudu, u publici se digla velika galama. Inače su tijekom saslušanja svjedoka pojedinci dobacivali prijeteće i uvredljive poruke svjedocima i odvjetnicima. No kad je Pocem spomenuo poruku napisanu mlijekom, dvorana je proključala: „Zašto lažeš? Zašto braniš ustašu! Odakle mlijeko u logoru?!“ Udbaši su zabilježili da je čak i odvjetnik Ivo Politeo, koji je dosta toga prošao, bio osupnut atmosferom u mostarskoj sudnici.
I Gamulin je branio ustašu
Među svjedocima obrane bio je i niz komunističkih aktivista i dužnosnika, ranijih zatočenika starogradiškog logora. Među njima i Grgo Gamulin, poslijeratni profesor na Filozofskom fakultetu, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar. Iako je odman nakon rata cenzurirao dijelove knjige bivšeg zatočenika Milka Riffera koji su se previše razlikovali od propagandne slike događaja u logoru, na suđenju Primorcu Gamulin je ipak govorio u prilog optuženika.
Karakterističan je način na koji je to učinio. Prvo je rekao kako se zna da je u logoru bilo zločina, a potom je prešao na Antu Primorca kojeg je opisao slično kao i ostali: bio je kurir koji je zatočenicima pravio neke usluge. Dežurni udbaš je primijetio taj pristup: „Gamulin o zločinima govori općenito i nejasno, a kad govori o ustaši Primorcu jasan je i konkretan.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa