‘Svjestan sam složene i teške hrvatske povijesti 20. stoljeća. Nije to samo Drugi svjetski rat, nego je tu i tragično doba Titova režima pa zatim ratovi devedesetih godina. Svjestan sam i iskrivljenih prikaza povijesti koje je pisao komunistički sustav. Sve to razumijemo i ni na koji način ne želimo pretpostaviti da o tome znamo više od vas..’
Tako su glasile uvodne rečenice pisma koje mi je nedavno poslao biskup Heiner Wilmer iz njemačke biskupije Hildesheim. Bio je to odgovor na moje pismo u kojemu sam se zauzeo za don Vinka Puljića, hrvatskoga svećenika iz Hrvatske katoličke misije pri toj biskupiji. Don Vinko je u listopadu pod pritiskom podnio ostavku samo zato što je na svojemu Facebook profilu podržao poziv za donacije Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, kojemu sam predsjednik. U biskupovo ime pismo je napisao i poslao Christian Hennecke, predstavnik biskupskoga vikarijata. Kad je biskupovo pismo osvanulo u pretincu moje elektroničke pošte, bio sam više nego ugodno iznenađen. Već godinama nastojim uspostaviti dijalog i potaknuti racionalnu raspravu o zbivanjima u ustaškome logoru u Jasenovcu. Uglavnom bez uspjeha. Pisma, prijedlozi za raspravu i poticaji za sastanke ostajali su bez odgovora, piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.
I sad ovo. Obratio mi se njemački biskup! Zar je moguće da je moje pismo napisano na devet novinskih kartica (2500 riječi ili 16500 znakova), napokon izazvalo očekivani učinak. Zašto i ne bi – ozbiljna je tema, a pisao sam ozbiljnoj osobi.
Ali nakon obećavajućega uvodnog dijela biskupova pisma, uslijedio je hladan tuš: ‘Pa čak i ako Jasenovac nije bio logor za istrjebljenje poput Auschwitza, vrijedi sljedeće: u njemu su ubijeni desetci tisuća ljudi – i to ne slučajno, već prema planu. Ne radi se o brojevima, i u Njemačkoj je bilo takvih logora, poput Bergen-Belsena, koji nisu bili logori za masovno uništavanje, ali su ipak bili logori smrti. I ako se to dovodi u pitanje, mi se odmah moramo distancirati. I u Njemačkoj je bilo logora koji su se nazivali radnima, koji su imali i razne radionice, a ipak su u njih ljudi dovođeni po planu da bi bili mučeni i ubijani. To se ne može opravdavati, a u to ne treba ni sumnjati. Tu smo kao biskupija jednoznačni i jasni.’
Što sam napisao biskupu
Dakle, biskupija je prvo naglasila kako o logoru u Jasenovcu ne zna više od nas – da bi nam nakon toga očitala lekciju o tomu što se događalo u logoru. Desetci tisuća ljudi dovedenih prema planu da bi bili ubijeni, tako glasi biskupski pravorijek. Bez dodatnih objašnjenja ili ponekoga argumenta, osim usporedbe s nekim tamo njemačkim logorima. Unatoč tomu što sam u svojemu prvom pismu biskupu detaljno opisao naš istraživački predmet i cilj istraživanja. Nakon podsjećanja na ogromne brojke od 700 000 i više žrtava iz komunističkoga razdoblja (koji su na žalost i dalje u optjecaju u srpskome nacionalnom prostoru), pojasnio sam mu kako u Hrvatskoj postoji državni muzej koji vodi popis navodnih žrtava, a koji sada ima oko 80 000 imena. Zatim slijedi ovaj dio: ‘I to je bio jedan od motiva za okupljanje našega društva. Ustanovili smo da je i taj službeni, hrvatski popis, prilično nevjerodostojan. Utvrdili smo već da su tisuće ljudi s tog popisa umrli na drugim mjestima, mnogi i poslije rata. Mnogi su samo prošli kroz logor, a zatim bili deportirani u logore u Trećem Reichu ili poslani na rad u njemačke tvornice i na poljoprivredna dobra. Smatramo da sve to treba točno razjasniti. Dokumenti koje smo pronašli sugeriraju da je logor Jasenovac bio sabirni i radni logor, u koji zatočenici nisu bili dovođeni da bi ondje bili ubijeni. Opisi logorske svakodnevnice brojnih svjedoka također idu tome u prilog’, ukazao sam poštovanome biskupu.
Naveo sam provjerljive činjenice. Uz ostalo, da u Jasenovcu nije bilo plinskih komora ili krematorija kojima bi se počinitelji rješavali tijela nakon masovnih, serijskih pogubljenja (u priču o „drobilici“ se doduše nisam upuštao, jer mu više ništa ne bi bilo jasno).
Opisao sam kako su poslije rata komunističke vlasti obavile određene ekshumacije na području logora. Kako su pronašle nekoliko stotina ljudskih posmrtnih ostataka (točno 497) pa sam dodao da bi ta istraživanja također trebalo nastaviti. Objasnio sam mu kako dokumenti iz arhiva pokazuju da su u logoru bili internirani većinom protivnici tadašnje hrvatske države (po narodnosti Hrvati, Srbi i Bošnjaci-muslimani) te skupina hrvatskih i bosanskih Židova (oko 800 do 1200 ljudi), dok je većina hrvatske židovske zajednice deportirana 1942. i 1943. u njemačke logore. Ni sudbina romske skupine zatočenika još nije jasno utvrđena.
Internirci koji su u logoru bili duže vrijeme zbog protudržavnih političkih djela, puštani su na slobodu nakon isteka kazne. Opisao sam gdje smo pronašli do tada neobjavljene popise puštenih iz logora (katkad i po 300 u jednome danu) i kako smo ih provjerili: ti su ljudi doista bili živi poslije rata. Isto tako, objasnio sam da židovski zatočenici, osim nekoliko iznimaka, nisu bili puštani na slobodu iz Jasenovca. Njihova internacija bila je dio hrvatskoga udjela u holokaustu i to je jasno i iz naših knjiga i članaka. Zatim sam mu detaljno opisao nijanse u postupanju prema hrvatskim Židovima – od uvođenja rasnih zakona, preko postojanja kategorije počasnoga Hrvata, do Židova i Židovki koji su bili zaštićeni od progona jer su bili u braku s kršćanima (katolicima i pravoslavcima), što je bila velika zasluga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Nadao sam se da će ga i podsjećanje na ulogu hrvatskoga blaženika još više zainteresirati za cijelu temu. Opisao sam i kako je Vlada NDH uputila židovske liječnike u Bosnu pod izgovorom da idu liječiti endemski sifilis. Spomenuo sam i kako su brojni Židovi našli spas u obalnome pojasu Hrvatske pod nadzorom Mussolinijevih vojnika. Sve kako bih ilustrirao paradokse hrvatske povijesti. U tom slučaju Židovi su sačuvali živote zahvaljujući fašistima. Iako su ih stavljali u internacije i logore (Crikvenica, Kraljevica, Rab), talijanski fašisti nisu ih izručivali Hitleru pa su tako brojni hrvatski Židovi uspjeli u ratu sačuvali svoje živote.
Skupine interniranih Židova deportirane su u njemačke logore i iz logora u Jasenovcu. Na kraju, i neki od onih što su cijelo vrijeme ostali u Jasenovcu, također su uspjeli preživjeti rat – ako ne drukčije, onda bijegom iz logora. Ili zato što su ih ustaše poveli sa sobom na povlačenje prema Zapadu. Dragocjena svjedočenja o životu u logoru Jasenovcu ostavilo je tridesetak Židova u knjizi ‘Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac’. Ukazao sam mu tako na još jedan naš paradoks. Knjiga je objavljena 1972. godine u Jugoslaviji, u Beogradu, ali nije privukla osobitu javnu pozornost. Iako o jasenovačkoj stvarnosti knjiga govori slično kao mi koje proglašavaju „revizionistima“ kako bi nas ušutkali. Već i to pokazuje kako je Jasenovac bio (i ostao) opasna, eksplozivna povijesna tema.
Uz opise svakodnevnoga života i mogućnosti dopisivanja zatočenika s rodbinom i dobivanja paketa pakete s dodatnom hranom i odjećom. Skrenuo sam mu pozornost na podatak, gotovo nevjerojatan za jedan ratni koncentracijski logor, podatak da je u jasenovačkome logoru postojala škola za obrtnička zanimanja koju su pohađali dječaci od 10 do 14 godina iz okolnih mjesta. Neki od njih još su živi pa su nam iz prve ruke posvjedočili što su ondje vidjeli. Učitelji su im bili zatočenici, neki od njih Židovi, koji su im prenijeli tajne svojih zanata. Brojni su dječaci kasnije za život zarađivali upravo znanjem koje su stekli u – logoru.
Nakon takvih i drugih iscrpnih opisa, upitao sam ga: zašto javnost sada o tomu ne bi smjela znati?
Što mi je odgovoreno? Kakav su to genocidni plan imale ustaše?
Zauzvrat sam dobio teoriju o ‘planu za ubijanje’ Kakav bi to plan bio? Ako misli na plan istrjebljenja europskih Židova koji su skovali njemački nacisti, o tome bi se dalo razgovarati, s time da bi ustaše bili tek svjesni ili nesvjesni pomagači u tome planu. Ali arhivski dokumenti ne potvrđuju da bi Jasenovac bio mjesto ostvarenja toga plana. Kao što sam i napisao preuzvišenome biskupu, najveći dio pripadnika židovske zajednice iz sjevernoga dijela NDH, dakle dijela pod utjecajem nacističke Njemačke, bio je 1942. i 1943. deportiran u njemačke logore smrti. U tom smislu Jasenovac je bio sličniji logorima Theresienstadt u Češkoj ili Novaky i Wychne u Slovačkoj, gdje su židovski zatočenici živjeli u relativno dobrim uvjetima, prije no što su bili deportirani u njemačke logore.
Kakvi su bili ustaški planovi? Jedan od rijetkih inozemnih povjesničara koji se ozbiljnije zainteresirao za ovu temu, njemački povjesničar dr. Alexander Korb, ustvrdio je u svojoj knjizi da ustaše pri dolasku na vlast nisu imale nikakav ‘genocidni plan’. Poznato je iz literature da u ustaškom pokretu izvorno nije bilo antisemitizma. Tek se neke natruhe protužidovstva pojavljuju u nekim od tekstova potkraj tridesetih godina. I opet mnogo manje nego u izjavama političara u demokratskim državama tog vremena. Kod ustaša nije postojao ni ‘genocidni plan’ koji bi uključivao masovna, serijska ubojstva drugih manjina.
Sve u svemu, Jasenovac još ni izdaleka nije dovoljno istražen i realno prikazan da bi o njemu mogli donositi konačne stavove – ili smatrati da ga se više ni ne smije propitivati. Pa čak i kad bi se o njemu znalo sve, opet bi imalo smisla ponovo ga istraživati i u nekom novom svjetlu sagledavati njegove pojedine elemente. Čudan je biskupov stav da se neka povijesna tema ne smije propitivati, jer je Katolička crkva odavno napustila zazoran stav prema znanosti. Možda je biskup mislio na neku političku uporabu činjenica do kojih bi se došlo istraživanjem Jasenovca? Možda misli da bi time zamah dobile neke političke snage čiji mu se programi ne sviđaju (ma koji god to bili)? Rekao bih da to nije realna opasnost, osobito ne u Hrvatskoj. Naše društvo hrvatska je skupina koja želi istraživati hrvatski povijesni fenomen o kojemu se, objektivno, još dovoljno ne zna. Iako i biskup priznaje da o tomu ne može znati više od nas, ipak nam dijeli lekcije i kažnjava ljude koji bi nam htjeli pomoći u želji za poštenim istraživanjem.
Sramotni biskupov zaključak, a don Vinko se vraća
Nedugo nakon prvoga, stiglo je i drugo pismo iz biskupije Hildesheim, također s potpisom Christiana Henneckea iz vikarijata. U njemu se u biskupovo ime pojašnjava ostavka don Vinka Puljića i dostavlja službeno priopćenje o ovomu slučaju. Ondje uz ostalo stoji da je don Vinko rekao kako ne smatra da su navodi protiv njega opravdani jer se on u svim oblicima ograđuje od fašizma, nacionalizma i komunizma i ne podržava ih ni na koji način. Međutim, budući da ne želi izazivati sukobe i nakon razgovora s odgovornima u biskupiji, smatra da je najbolje rješenje tražiti od svoga matičnog biskupa da se vrati u matičnu biskupiju.
I onda slijedi strašna rečenica: ‘Biskupija Hildesheim odgovorila je na svećenikovu želju za povratkom.’ Kao u doba staljinizma: natjeraš čovjeka da pod mukama prizna sve što zna i što ne zna, a onda ga kazniš jer je – sve priznao. Opereš ruke, briga te za one tamo Balkance s kompliciranom poviješću. Zašto bi im i pomagao kad su tako komplicirani.
Napisao sam potom biskupu i biskupiji Hildesheim još jedno pismo, sadržajem vrlo slično ovome članku. Odgovora više nije bilo. Don Vinko se sredinom siječnja vraća u matičnu biskupiju u BiH.
Igor Vukić/Hrvatski tjednik
* Igor Vukić, hrvatski je povjesničar, novinar, politolog, publicist, istraživač. Srbin je po nacionalnosti čiji je otac kao dijete, zajedno s obitelji i poznanicima, bio zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH. Već se godinama bavi istraživanjima o logoru Jasenovac. Predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Objavio je i nekoliko knjiga, poput „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“. Za svoje knjige kaže da su za one koji se ne boje.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa