„Znate, jedna od katastrofalnih stvari u komunizmu je što ljudski život nije ništa vrijedio, a taj je prijezir počeo s Marxom. Ubiti čovjeka samo zbog toga što je netko posumnjao da nije “na liniji” nešto je čega sam se čitavog života zgražao… Svoj sam život prošao u potpunosti i zato mogu napisati ovakvu knjigu. Sve ovo je vrijedno spoznaje da je dvadeseto stoljeće razapeto borbom dvaju luđačkih učenja: fašizma i marksizma.“ (Maks Baće, iz intervjua Slobodnoj Dalmaciji 27. rujna 2003.)
Maks Baće legendarni je zapovjednik partizanske vojske iz područja Dalmacije, čovjek koji je od mladosti bio uključen u komunistički pokret. Kao takav, nakon diplome Sveučilišta u Zagrebu odlazi u Španjolsku i kao komunistički dragovoljac bori protiv trupa generala Franca. Tamo je i ranjen, a nakon poraza jedva preživljava logore u Francuskoj i Njemačkoj, vraća se kući i sudjeluje u podizanju partizanskog ustanka u Dalmaciji, a osobito na području Splita i okolice. Maks Baće je čovjek koji je potpisao s partizanske strane kapitulaciju Talijana u Splitu, bio načelnik Štaba IV. Operativne zone, pregovarao sa Saveznicima u Bariju, vojno utvrdio Vis za siguran boravak Tita, sudionik pregovora Tita sa Stepincem, a za zasluge dobio je čin generalpotpukovnika NOV-a.
Nakon rata bio je ministar u Vladama Jugoslavije, veleposlanik u više država, član Skupštine u Beogradu, a karijera mu je prekinuta 1971. u vrijeme Hrvatskog proljeća.
Stoga je svjedočanstvo Maksa Baće, intelektualca, partizanskog borca i poslijeratong visokog komunističkog dužnosnika više nego vrijedan dokaz o apsurdu marksizma i Titove Jugoslavije.
„Trebalo je punih stotinu i pedeset godina da čovjek sa sigurnošću može ustvrditi kako u marksističkoj sintezi nema ni jedne teze koju znanost može prihvatiti ili je zdrav razum može razumjeti, ni jedne kojoj bi mogao odati priznanje i poštovanje. Sve su Marxove teze načinjene od poluistina, neistina i apsurda. A njegove vizije i proročanstva budućnosti pokazale su se u životnoj praksi diljem svijeta kao neostvarive. U cijeloj ljudskoj povijesti teško je naći nekog tko je izazvao i prouzročio tolike tragedije divovskih razmjera, u kojima su stradale stotine milijuna ljudi, kao što je to učinio Karl Marx…” Rekli bismo, citat više-manje prihvatljiv, danas svatko može tako pisati o Marxu. Ali Maksimilijan Baće – čijim smo citatom iz knjige “Apsurdi Karla Marxa” započeli tekst – nije svatko. Ovaj devedesetogodišnjak cijepljen je Marxovom idejom u vrijeme naših djedova, tamo tridesetih godina, zbog Marxa je bio zatvaran, progonjen, ratovao, logorovao, ostvario zavidnu vojnu i političku karijeru, i na koncu, proljeća 1971. izbrisan iz javnosti.
Tada je počeo razmišljati o apsurdu. No, vratimo se u Split početkom tridesetih godina, gdje je Maks završavao Klasičnu gimnaziju.
– Odlučio sam se za studij filozofije, pogađate, kako bih bolje upoznao Marxa, a za njegova djela sam čuo preko starijeg brata Mate, koji je već studirao u Zagrebu i pridružio se komunističkom pokretu. Tada sam mu pisao ovako: “Razumijem da si prihvatio komunizam, ali ne razumijem zbog čega si se trebao odreći Isusa Krista, koji je po mom mišljenju, vrlo blizak komunizmu…”
Koliko ste na zagrebačkom Filozofskom fakultetu tada mogli čuti o Marxu?
– Imali smo jednog čuvenog profesora Bazalu, od onih starih, koji je u cilindru dolazio na predavanja. Na diskusijama je tolerirao studentima da prezentiraju marksističke misli, s tim da bi uvijek kazao: “Gospodo, ja vas apsolutno ne razumijem!”
Kad ste se priključili SKOJ-u?
– Odmah po dolasku. Odnos tadašnje vlasti prema SKOJ-u bio je isti kao prema komunistima. A istina je da je SKOJ tada bio i jedina komunistička organizacija u Zagrebu.
Teoretski je postojala Komunistička partija, ali mislim da se u praksi tek formirala, i najjači dio bili su skojevci. Na drugoj godini faksa 1934. godine izabran sam za sekretara SKOJ-a čitavog Sveučilišta. Krajem te godine prvi put sam uhapšen.
Tko vas je prijavio?
– Jedan kolega, student medicine, izvanredno inteligentan čovjek. Mislim da je bio strašno mučen, i na koncu je priznao da smo se sastajali u mojoj kući. Usprkos tome jako ga volim i cijenim, jer je predivan čovjek, mislim da je još živ, ugledan je liječnik u Zagrebu. Srećom nisu nađeni dokumenti, pa sam suđen samo zbog članstva u Partiji, i odradio šest mjeseci zatvora u beogradskim zatvorima.
Poslije toga ste spašavali SKOJ od propasti?
– Naime, došla je odluka Kominterne iz Moskve da se raspuštaju omladinske komunističke organizacije. Bio sam protiv toga, jer je SKOJ održao komunizam kad nije bilo partijske organizacije. Držao sam da je iluzija osnivanje polulegalnih društava koja bi nastavljala djelovanje. No, odluka iz Moskve bila je jača. Naravno.
Sjećate li se kolega iz tog vremena, koji su kasnije postali moćnici?
– Kako ne. Sjećam se Bakarića, na primjer. Ali on je na sastancima uvijek šutio, volio je pisati gluposti o nekim sporednim stvarima, poput agrarne reforme, ali jako je bio bistar, i dobro prošao kasnije…
Kako ste se se uvalili u Španjolski građanski rat? Što je to trebalo mladom, obrazovanom čovjeku?
– Eee, što?! Zbog Marxa! Osjećao sam da se tamo vodi klasna borba, borba između fašizma i demokracije. Rat je počeo 1936., i odmah sam počeo tražiti vezu za Španjolsku.
U početku me nisu htjeli poslati, nisam znao ni pušku držati, no 1937. godine kad sam diplomirao, pozvali su me.
Rat je tada bio gotovo izgubljen, fašisti su bili pred pobjedom, no dobrovoljci su još uvijek išli. Zanimljivo, do Maribora me pratila Herta Has.
Titova prva žena?
– Da, njegova zakonita žena i siguran sam, najveća ljubav. Tek nedavno sam doznao da ju je Tito, kad je umrla njegova ljubavnica Zdenka Paunović, zvao da se vrati. Molio ju je na sve načine, negirao da je Zdenka ikad postojala… No, ta je žena bila tako ponosna da nije htjela. Zamislite! Ona se kroz ove godine nikad nije pojavljivala u javnosti, a sad upravo piše memoare.
Što vas je dočekalo u Španjolskoj?
– Povlačenje, stalno povlačenje. Ipak, dvaput sam ranjen, nije me zaobišlo, a dobio sam i čin. U svibnju 1939. povukli smo se u Francusku, i kako nas Jugoslavija nije htjela natrag, smjestili su nas u logor, na goli pijesak u pustoši. Tu je nas četrdeset tisuća bilo bez vode, sanitarnih čvorova, ičega! Nakon par dana donijeli su nam daske, čekiće i čavle, pa smo sami gradili barake. Umirali smo od gladi, davali su nam neku vrstu kravlje repe, smrznutu i gnjilu. Nakon nekog vremena počeli su nam stizati paketi od obitelji, a tu smo dočekali i kapitulaciju Francuske. Po naputku Partije odbili smo premještaj u Alžir i tako smo stigli u Njemačku u radni logor, nas četrdesetak, jer ostali nisu htjeli.
Tamo su nas puno bolje hranili, imali smo na koncu i veću slobodu, a Tito je po nas poslao nekog Floresa, i tako smo jedne subote u kolovozu 1941. godine “isparili”. Pješice prema Hrvatskoj.
Opet u rat?
– Ne odmah. Došao sam najprije bratu u Zagreb, ali nisam kod njega mogao ostati, jer je u njegovu stanu jedna soba uvijek čekala Tita, a nikad se nije znalo kad bi mogao doći. Tako sam određen za splitsko područje. Upućen sam u Split, a odatle u Bajagić gdje su me čekala četiri naoružana čovjeka, i rekli mi: “Stvaraj partizane.”
Jeste li uspjeli?
– Polako, vrlo polako. Dolazili su ljudi u manjim skupinama, sjećam se da je tako jednog dana sa Sinjanima došao i Miko Tripalo. Ipak, broj se povećao, a na naše područje je stigao iz Splita i Pokrajinski komitet Dalmacije s Vickom Krstulovićem na čelu. Stvorili smo jake snage, Vicko je bio komandant, Jordan Kukoč komesar, a ja načelnik IV. operativne zone.
Kakav ste dojam imali o Krstuloviću?
– Vrlo slab vojnik, slab organizator, slabog obrazovanja. No svakako je bio karakteran i vrlo karizmatičan, simbol partijstva Dalmacije. Najveća mu je greška što je 1943. godine, kad se Tito povlačio iz četvrte ofenzive, u Crnu Goru poveo oko tisuću i pol Dalmatinaca. Imao je strašnih gubitaka, i nakon povratka iz Crne Gore izbačen je iz vojske i vraćen u Pokrajinski komitet.
Vi ste potpisali kapitulaciju talijanskih postrojbi na splitskom području?
– Došao je jedan Talijan na Mosor i tražio da netko dođe potpisati kapitulaciju u ime partizana. U hotel Park sam stigao na motoru, i nakon višesatnih pregovora s talijanskim zapovjednicima, u miru smo potpisali uvjete o predaji.
Je li u tih 17 dana partizanskog upravljanja Splitom bilo likvidacija civila?
– Nisam čuo niti za jedno. Ipak, u zatvoru, koji je bio u lazaretima, sreo sam svog nekadašnjeg ravnatelja u Klasičnoj gimnaziji, Alfirevića. Bio je to vrlo pročetnički nastrojen čovjek, a tada se pravio da me ne poznaje. On je kasnije strijeljan.
Bili ste i na mjestu pogibije Ive Lole Ribara?
– Određen sam za pregovore sa saveznicima u Bariju, a Lola i Vlatko Velebit su trebali tim istim avionom otputovati u Egipat. No, dok smo čekali ukrcavanje na Glamočkom polju, pojavio se ustaški avion i počeo pucati. Razbježali smo se naokolo, i na koncu ugledali Ribara i još šestoricu koje su ustrijelili.
Vašom, može se reći drskom inicijativom Vis je sačuvan kao oslobođeni teritorij?
– Tako nekako. Po povratku iz Barija, okupio sam ostatke 26. divizije, koju su Nijemci gotovo uništili na Korčuli i utvrdili smo se na Visu. Od svog štaba stalno sam dobivao pozive da se vratim, no uspio sam uvjeriti Tita da se Vis može braniti. Na proljeće 1944. premješten sam u Vrhovni štab u Drvar, gdje me primio Aleksandar Ranković u 1. odjeljenje OZNA-e. Tamo smo dočekali desant i nakon lutanja po šumama, povukli se s Titom na Vis, gdje su uspostavljene stalne komunikacije s Englezima, čijoj smo avijaciji pružali logističku podršku.
Za što ste bili zaduženi u OZNA-i?
– Prvo odjeljenje bilo je zaduženo za inozemstvo. U prvim godinama rata, to je značilo raskrinkavanje terorističkih grupa koje su upadale u zemlju, a kasnije smo se bavili informacijama o drugim državama, izgledalo je više kao novinarski, nego špijunski posao.
Bili ste nazočni razgovorima Tita sa Stepincem?
– Jesam, u Banskim dvorima se sastala s jedne strane grupa biskupa predvođena Stepincem, a s druge mi. Tito je od njega otvoreno tražio da se odrekne Vatikana i stane na čelo nacionalne Crkve.
Zbog čega mu je to bilo važno?
– To nije mala stvar. Titu je bilo stalo da nema stranih utjecaja u svojoj državi, a Crkva se gledala kao, u najmanju ruku, talijanski utjecaj. Stepinac je kategorički odbio njegove zahtjeve.
Je li mu zbog toga trebalo suditi?
– To je čisti staljinistički proces i nikad ga nisam odobravao. Bilo je jasno da je komunistička vlast protiv Crkve, ali do toga nije trebalo doći.
Je li kardinal Stepinac trovan u zatvoru?
– Mislim da nije, jer ga kasnije ne bi pustili na slobodu. Znate, jedna od katastrofalnih stvari u komunizmu je što ljudski život nije ništa vrijedio, a taj je prijezir počeo s Marxom. Ubiti čovjeka samo zbog toga što je netko posumnjao da nije “na liniji” nešto je čega sam se čitavog života zgražao.
To je bilo najočitije za vrijeme Informbiroa?
– Najprije da ukratko razjasnimo taj pojam. Dakle, Staljin je želio ostvariti marksističku utopiju o stvaranju svijeta bez nacija, vjera, privatnog vlasništva… i dijelom je uspio.
Ali želio je svoj utjecaj proširiti i na ostale zemlje, pa i na Jugoslaviju. Najprije su počeli pokušaji ovladavanja tajnim službama, a potom bi na red došla vojska. Ali mi smo rekli: “Zar smo pišali četiri godine krv, da bi zemlju predali Rusima?!” I tu je puklo. Nastao je Goli Otok.
Zar je bilo čudno što su pojedini komunisti ostali vjerni ideji o “Majci Rusiji i Ocu Staljinu”, kad im se godinama time punilo glavu?
– Istina je to što govorite. Nastala je paranoja jer su se svi bojali sovjetske intervencije. Mnogi su časni ljudi tada nastradali.
Tko je stajao iza deportacija?
– Po funkciji Ranković, a izvještaje je pisao Stefanović, on je izravno bio zadužen za to. Dolje, na Golom više nije trebala zapovijed s više razine. Tamo su zatvorenici natjeravani da ubijaju jedni druge.
Govorilo se da Tito nije znao…
– U to apsolutno ne vjerujem. Bila je to prevelika stvar da on ne bi znao, ali sasvim je sigurno da puno ljudi u tadašnjoj vlasti nije znalo što se događa dolje.
Je li Ranković bio velikosrbin?
– Mislim da ustvari nije bio. Vjerovao je u Tita i jugoslavensku ideju. Ali pao je u borbi s Edvardom Kardeljom, drugim čovjekom Partije, koji je uspio uvjeriti Tita da ga uništi. Kardelj, seoski učitelj po profesiji, inače je bio strašno umišljen, i čak je Tita držao glupim. I jasno, nikad nije govorio ono što je mislio.
Kako je funkcionirala Vlada kad ste 1950. godine postali ministrom pomorstva?
– Nikako. Tito, kao predsjednik, niti jednom u godinu dana nije sazvao Vladu. Pravi primjer funkcioniranja komunističkog sistema.
A vi ste postali veleposlanik?
– Najprije u Tokiju, a onda u Stockholmu. Iz Švedske sam prosvjedovao kad je Jugoslavija priznala Istočnu Njemačku, pa sam na koncu postao poslanik u Narodnoj skupštini. Karijera mi je polako klizila – prema penziji! Jer sam 1969. izabran za potpredsjednika Sabora. Lagano, naniže…
Tih ste se godina družili s Krležom?
– Viđali smo se, sjećam se kako mu je teško palo kad je zbog Deklaracije o hrvatskom jeziku izbačen iz Partije.
Je li Krleža bio iskreni komunist?
– Jest, i to je njegova najveća slabost, previše je vjerovao Marxu. A to je tuga i sviju nas. Dali smo živote za – drek!
Zbog čega ste skinuti 1971. godine s političke scene?
– Jednostavno, usprotivio sam se gušenju nacionalnih osjećaja hrvatskog naroda, i to mnogo žešće nego Savka i Tripalo. Vratio sam partijsku knjižicu, dao ostavku u Saboru. To je značilo potpuno brisanje iz društva i javnog života.
I odlučili ste se skrasiti u Splitu?
– To je grad mog djetinjstva, a još 1955. sam zatražio građevinsku dozvolu za kuću. I tako već trideset godina živim samotnjački…
Sad kad ste iznijeli svoj život, vrijedan filmskog scenarija, i napisali knjigu u kojoj tvrdite da je ideologija kojoj ste pripadali četiri desetljeća pogrešna, možete li odgovoriti na pitanje: je li sve bilo uzalud?
– Ma ne! Bilo je idealno. Svoj sam život prošao u potpunosti i zato mogu napisati ovakvu knjigu. Sve ovo je vrijedno spoznaje da je dvadeseto stoljeće razapeto borbom dvaju luđačkih učenja: fašizma i marksizma.
Ali trebalo je proći onih četrdeset godina, trebalo je sve to osjetiti na svojoj koži. Marksizam se, to sam zaključio nakon proučavanja svih Marxovih djela, temelji na potpuno apsurdnim teoretskim principima. To jednostavno ne može funkcionirati, jer se međusobno pobija. Sad mirne duše mogu reći: marksizam je idiotarija!
Tekst se nastavlja ispod oglasa