U svom tjednom komentaru naslovljenom “Zašto pravosuđe u Hrvatskoj nije neovisno?” glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić analizira stanje u hrvatskom pravosuđu.
Mediji su prenijeli da je Europska komisija, neformalna vlada Europske unije, u ponedjeljak 9. ožujka objavila svoju ocjenu stanja u pravosuđu zemalja članica EU-a te da je Hrvatska glede neovisnosti pravosuđa »percipirana kao jedna od najlošijih u EU«, odnosno da su gore još samo Slovačka i Bugarska.
Niz europskih ocjena koje građani već dugo osjećaju na svojoj koži
Iz političkoga vrha Europske unije nastavlja se, dakle, niz ocjena odnosno upozorenja hrvatskim vlastima o nezadovoljavajućem stanju u pojedinim segmentima društvenoga, političkoga i gospodarskoga života. To je jasna i nedvosmislena potvrda onoga što hrvatski stanovnici već dugo osjećaju na svojoj koži, a što političari na vlasti ne žele priznati, često pribjegavajući neistinama i obmanjivanjima javnosti, a političari u oporbi više žele iskoristiti za osvajanje vlasti negoli za promjenu stanja.
Podatak da je Hrvatska po neovisnosti svoga pravosuđa među najgorim članicama EU-a nije nimalo iznenađujući za sve one koji malo pozornije prate što se u tom društvenom segmentu događa. U hrvatskoj javnosti već desetljećima prevladava dojam (a intenziviraju ga i mnogi mediji) da je relativno velik broj moćnih, istaknutih i bogatih pojedinaca koji su zaštićeni, koje se i ne poziva na odgovornost, na koje se jednostavno ne primjenjuju zakoni. Glede takvoga stanja Hrvatska, može se reći, nije još ozbiljno ni započela tranziciju jer tako je bilo u prošlom totalitarnom režimu za vrijeme cijeloga njegova trajanja, a tako se povlašteni položaj pomno čuva za uglavnom iste povlaštenike i u formalnom višestranačju.
Krupne ribe upadaju u mrežu tek kad postanu politički podobne
To potvrđuju primjeri tzv. velikih riba, koje su ulovljene u mrežu pravosuđa, ali uvijek i isključivo tek nakon što su najprije izgubile dotadašnju političku podobnost jer su se ozbiljno zamjerile ili došle u nemilost nekomu dovoljno moćnomu. Istodobno ima i primjera da su neki moćnici čak izgubili nekadašnju političku moć, da su otpali od svojih formalnih političkih stranaka, a ipak su i dalje pošteđeni od svakoga pravosudnoga progona. To daje naslutiti da u Hrvatskoj postoji moć koja je iznad državne i sudske vlasti i najutjecajnijih formalnih političkih stranaka i da na udar pravosuđa dolaze zapravo tek oni pojedinci koje otpiše ta skrivena višnja moć.
Hrvatskoj su javnosti više puta obznanjena svjedočanstva tzv. zviždača, osoba koje su riskirale, a često i izgubile, gotovo sve, jer su željele braniti pravdu, istinu, opće dobro od ugroze moćnih pojedinaca i skupina. Premda su tzv. zviždači relativno brojni, i premda su neki čak dobili i sudske sporove, ništa nisu postigli glede onoga za što su se u konačnici zauzimali. Dosta je hrvatskih građana iskusilo da može imati u rukama i pravomoćnu sudsku presudu – do koje su došli isključivo privatnim tužbama, a ne nipošto djelovanjem javnoga odvjetništva – a da to ipak ne dovodi do postignuća zadovoljštine koja je sudski naređena, jer neki su moćnici, na raznim razinama, jači i od pravomoćnih sudskih presuda. Dok se u Hrvatskoj ne stvore uvjeti za promjenu toga stanja, ne će se moći govoriti o stvarno neovisnom pravosuđu.
Stvarna demokratizacija je najvažnije zadaća
Za promjenu takvoga stanja najvažnija je politička volja, koja je u sadašnjim okolnostima zarobljena u partitokraciji i funkcioniranju političkih stranaka po uzoru na komunističku partiju. Stoga ostaje kao najvažnija zadaća stvarna demokratizacija društva i stvarno oslobađanje svakoga pojedinca da se udružuje, razdružuje ili ostaje neudružen u skladu sa svojim osobnim uvjerenjem i uvidima i da može uvijek u svim okolnostima ostati u svom uvjerenju. Dokle se god traži neargumentirano prihvaćanje i »ispovijedanje« stavova pojedinaca izdignutih na položaj moćnika – bilo to u politici, stranačkom, društvenom životu ili u pravosuđu – ugroženi su elementarno ljudsko dostojanstvo i sloboda, pa ne može biti uvjeta ni za demokraciju, za funkcioniranje pravne države ni za neovisno pravosuđe.
Poznato je da se pravosuđe u Hrvatskoj suočava s vrlo brojnim problemima i da se neke stvari mijenjaju u skladu s obvezama preuzetim prilikom pregovora za pristup Hrvatske EU-u, ipak problem neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj toliko je suptilan da se nameće pitanje: ima li Europska komisija pravih instrumenata za detektiranje tih skrivenih uvezanosti?
Zdrava obitelj – temelj čuvanja pojedinca od mnogih ugroza
Činjenica da je Europski sud za ljudska prava puno puta presudio suprotno od nekih hrvatskih sudaca i da je potvrdio da u brojnim slučajevima prava hrvatskih građana nisu bila poštivana, više nego dovoljno govori o opasnosti da pravni instrumenti budu »upotrijebljeni« za postizanje nepravde. U tom kontekstu nameće se pitanje: ne postoji li ovoga časa velika opasnost da se netko prikriven ili pokriven pravom iživljava nad pritvorenikom koji je duge mjesece odležao u zatvoru, a sada se, ponovno pritvoren, brani štrajkom glađu?
I podatak da se u Hrvatskoj godišnje na 100 stanovnika pokrene čak 4,8 parničnih ili trgovačkih pravnih postupaka trebao bi zazvoniti na uzbunu. Vrlo je izvjesno da se vrlo malo postupaka pokreće iz stanovite obijesti pojedinaca, a da je glavnina tih postupaka ipak iz nužde da bi se zaštitila ugrožena ili nadoknadila pogažena prava, a to znači da ima previše nepravde, nasilja, zloporabe, pohlepe, sebičnosti… odnosno pojedinaca koji se tako nemoralno ponašaju. Bez sumnje na takvo ponašanje pojedinaca utjecali su brojni elementi, među kojima se ne smije zanemariti ateizaciju, koja se kontinuirano propagira, kao i sustavno, katkad i zakonsko razaranje temeljnih univerzalnih vrjednota kao što su dostojanstvo ljudske osobe i obitelj. Zdrava obitelj i zdravi obiteljski odgoj mogu poštedjeti mnoge pojedince od različitih oblika ugroza, ali i cjelokupno društvo od mnogih nepotrebnih troškova.
