Kada je prije nekog vremena mladi talijanski filozof Diego Fusaro objavio knjigu “Dobrodošao Marx. Ponovno rođenje revolucionarne misli”, dobar dio kritike dočekao ga je na nož, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Mali lupeta, Marx nema više što reći današnjem vremenu, njegove analize su promašene, kakva klasna borba… Ipak, nakon prvog kruga izbora u Francuskoj, “Le Figaro” je u ponedjeljak objavio iznimno zanimljiv komentar u kojem se jasno vidi da je borba između Le Penove i Macrona zapravo borba na marksističkoj matrici klasne borbe. Tako ovaj list piše: “Vjerovali smo da je pojam klasne borbe nadvladan.
Ni jedan kandidat ljevice, s iznimkom Nathalie Arthaud, nije o tome govorio tijekom kampanje. Ipak, stvari ne stoje tako…
Macronovo izborno tijelo jest Francuska kojoj je dobro, Francuska koja zarađuje za život bez problema, koja nema potrebe za granicom ni za domovinom, tim mitovima staroga svijeta, to je ‘otvorena’ Francuska koja je velikodušna jer ima novca. Francuska Marine Le Pen je Francuska koja trpi, koja se boji, koja strepi za budućnost, koja ne zna hoće li spojiti kraj s krajem, koja trpi gledajući gospodare koji zarađuju mnoštvo novca i ustaje protiv bahatosti buržoazije koja im svisoka dijeli lekcije iz humanizma i progresizma sa svojih pet tisuća eura mjesečno.” Istinabog, dovoljno je u izbornoj noći nakon objave rezultata bilo vidjeti razliku između Macronovih aktivista i aktivista Le Penove.
Oko Macrona stajahu modni savjetnici, studenti skupih biznis škola svjesni vlastite klasne superiornosti. Baš kao i Macron, imućni bankar koji je radio u Rotschildu, jednom od simbola globalističkog grabeža. S druge strane, oko Le Penove stajao je običan svijet, sramežljiv, kojeg nećete inače vidjeti u medijskom prostoru. Iako im je program u mnogočemu sličan (Le Penova, za razliku od ludog joj ćaće nije nikakva fašistica), oni ipak u bitnom predstavljaju dva svijeta kroz koji se vodi klasna borba u Francuskoj i EU-u.
Kako to da je osoba profila Le Penove postala glasnogovornicom “prezrenih na svijetu”? Odgovor leži u ljevici, socijalistima, koji su na ovim izborima potopljeni iz prostog razloga što su napustili svoju izvornu ulogu, izdali radništvo i počeli se baviti biopolitikom, ili, kako vele – “širenjem prostora sloboda i prava”, uglavnom seksualnih, pa se, ne samo u Francuskoj, dogodio fenomen da su sve svoje sile upregnuli u borbu za homoseksualna prava, a ne radnička. Proletera su zamijenili homoseksualcem, a put od Marxa do šupka koji je prošla ljevica radnici su kaznili (i) na izborima u Francuskoj.
Davno je, koliko se sjećam, Eagleton duhovito rekao da radnicima s takvom ljevicom ne preostaje drugo nego da se svi deklariraju kao homoseksualci, tvornice koje su još preostale nazovu gay klubovima, pa će njihove muke valjda pokoji ljevičar primijetiti i početi se boriti za njihova prava. Možda je nakon ovog potopa socijalistima došlo “iz guzice u glavu”…
Dakle, vratio se Marx, vratila se klasna borba, ali Le Penova neće pobijediti iz jednostavnog razloga: dok se Marx vratio, marksisti su pobjegli pod skute buržujima i u drugom krugu će dati glas Macronu, Rotschildu, koji simbolizira sve suprotno od onoga što je izvorno poslanje i uloga ljevice. Da paradoks bude potpun za rubriku vjerovali ili ne, francuska Komunistička partija pozvala je svoje glasače i simpatizere da svoj glas daju Macronu:
“Mi komunisti, svjesni teške borbe koja dolazi 7. svibnja u drugom krugu predsjedničkih izbora tražimo da zaustavimo Le Penovu i njen klan koji predstavlja prijetnju za Republiku, za demokraciju, za mir, čak i ako se treba glasati, nažalost, za jedinog kandidata koji joj se suprotstavlja”, dakle, za Macrona, za Rotschilda i druge “izrabljivače” radničke klase protiv kojih su prije samo par desetljeća jurišali na barikade.
Ovaj savez komunista i kapitalista koji će se sigurno dogoditi u drugom krugu svakako bi trebao ući ne u udžbenike politologije, već u obradu nekog komediografa gdje bi Marx i Rotschild sklopili brak, i onda, budući da prirodno ne mogu začeti, usvoje Macrona, a kum malom Macronu bi bio Rockfeller. Ta stvarna komedija kojoj će premijera biti 7. svibnja zvat će se “Kako su Marx i Rotschild spasili Europsku uniju”.
Fusaro je ipak pogriješio, Marx nije dobrodošao, njega više ne trebaju ni marksisti. Oni su odavno, još šezdeset osme, radničku emancipaciju zamijenili seksualnom, pa nije čudno da su Marx i Rotschild završili u krevetu. Prva bračna noć je u noći sa sedmog na osmog svibnja u Parizu. Živjeli mladenci! Spasili ste EU.
Cijelu kolumnu pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa