Točno prije stotinu godina u Petrogradu (kako se Sankt-Peterburg nazivao od kolovoza 1914. do siječnja 1924.) počeli su sporadični ulični sukobi pod parolom “Kruh i mir”, što će prerasti u svrgnuće samodržavlja i veliku revoluciju koja je promijenila lice Rusije i svijeta. U tom trenutku budući sovjetski lideri bili su u inozemstvu – Lenjin i Zinovjev u Zürichu, Trocki i Buharin u New Yorku; ili u progonstvu – Staljin i Kamenjev u Ačinsku, Krasnojarski ujezd, u Sibiru. Odsutni su bili i lideri drugih socijalističkih stranaka. Od vodećih menjševika Martov je bio u Švicarskoj, a Dan i Cereteli u sibirskom progonstvu. Tek su rijetki od pripadnika narodnjačke (nemarksističke) Socijalističko-revolucionarne partije (eseri) bili dobro zastupljeni na terenu, među njima i Kerenski, poslanik u Državnoj dumi (parlamentu).
Nikolaj Suhanov (pravo prezime Himmer), eserski ekonomist i publicist, iz obitelji rusificiranih Nijemaca, u svom je dnevniku ostavio niz prvorazrednih svjedočanstava o prvoj ruskoj revoluciji. Neuredna narav starog režima može se nazrijeti i iz činjenice da je Suhanov, premda prognan iz carskog Peterburga još u svibnju 1914., gotovo cijelo ratno razdoblje proveo ilegalno u prijestolnom gradu, gdje je pod raznim pseudonimima pisao u oporbenim publikacijama, a ujedno pod vlastitim imenom radio u Ministarstvu poljoprivrede na projektu irigacije Turkestana.
Upravo je u ministarstvu, u utorak 6. ožujka (21. veljače po starom kalendaru) 1917., prečuo mladu tipkačicu koja je svojoj kolegici rekla: “Ako mene pitaš, ovo je početak revolucije!” Suharov je ovu nevjerojatnu izjavu komentirao suzdržanošću upućenog revolucionara: “Ove filistarske djevojke, čiji su jezici i pisaći strojevi klepetali iza pregrade uopće nisu znale što je revolucija. Nisam vjerovao ni njima, ni tvrdoglavim činjenicama, ni vlastitoj prosudbi. Revolucija – malo vjerojatno! Revolucija! – svak je znao da je ona tek san – san generacija i dugih, napornih desetljeća”. Kolikogod neočekivano, uvriježeni patrimonijalni sustav suočit će se s provalom bijesa, dugo potiskivanog, neorganiziranog – bijesa umornih vojnika, bijesa radničkih majki iz dugačkih redova za kruh, ali zato mnogo razornijeg od knjiške teorije agitatora.
Početkom ožujka 1917., u trećoj godini Velikog rata, malo tko je u Rusiji vjerovao u dolazak revolucije, ponajmanje car Nikolaj II., koga su petrogradski nemiri zatekli na fronti kod Mogiljova, u Bjelorusiji. Trocki je bio nepravedan kad je zapisao da su “Nikolaju Drugomu preci ostavili u nasljedstvo ne samo veliki Imperij, nego i revoluciju, a podarili mu nisu ni jedno svojstvo što bi ga činilo prikladnim za upravljanje Imperijem, pa ni gubernijom ili ujezdom”. Bio je istinski konzervativac, vjeran ulozi suzdržanog božjeg pomazanika – oca sveruske porodice, te posvećen poretku i predaji. Ujutro 11. ožujka carica mu je poslala brzojav s umirujućom porukom, da je “u gradu – mirno”, ali već iste večeri “u gradu uopće nije [bilo] dobro”. Nakon uličnih prosvjeda zbog nestašica hrane (4. i 6. ožujka) došlo je do velikih okupljanja (8. ožujka), a onda, sljedećeg dana, do najvećih demonstracija od početka rata, u kojima je, po policijskim procjenama, sudjelovalo između 158 i 197 tisuća prosvjednika.
Pokret je prerastao u generalni štrajk, kojemu su se 12. ožujka, nakon krvoprolića na ulicama, pridružili gardisti četiriju elitnih pukovnija. Vlada je dala ostavku, a Duma, premda formalno raspuštena, nastavila je s radom. Na te vijesti car je vlakom požurio k Petrogradu, no zaustavljen je 13. ožujka na zabačenoj stanici u novgorodskoj guberniji. Željezničari su, naime, tvrdili da je obližnji most u kvaru. Tako je bilo i drugdje. Dok su u Petrogradu i okolnim mjestima pobunjeni vojnici ubili najmanje stotinu časnika vjernih starom režimu, carski je vlak lutao do trenutka kad je, 15. ožujka u Pskovu, car prisiljen potpisati abdikaciju. “S prostim željezničarskim ‘pješacima’ revolucija je kralju objavila šah”, zapisao je Trocki.
Zapravo, prevrat su izvršili razočarani i demoralizirani vojnici. Od oko dvije tisuće poginulih, skoro polovina su bili vojnici, a tek manje od trećine radnici. Tako je, usred iscrpljujućeg rata, pokleklo rusko samodržavlje, a da nikomu nije bilo jasno što će uslijediti. Do Lenjinova povratka u Rusiju početkom travnja 1917. aksiom ruske politike bio je da vlast mora pripasti buržoaziji, ali, kao što je Suhanov znalački ustvrdio, nije bilo jasno kakvi su izgledi da ju ona i preuzme. Pod zadanim uvjetima dobitnici bi bili liberali iz Progresivnog bloka i parlamentarne većine – pripadnici Saveza 17. listopada (oktobristi), Konstituciono-demokratske partije (kadeti) i Progresivne partije (progresisti). Najbrojniji, oktobristi (98 poslanika u Dumi), bili su predstavnici poduzetnika i veleposjednika, poput predsjednika Dume Mihaila Rodzjanka, te najkonzervativniji, do samog prevrata spremni na sve kompromise s carskom vladom. Najmanji je bio klub progresista (48), stranke tvorničara i financijskog kapitala, ali najodlučnijih u opoziciji carizmu. Između njih su stajali kadeti (59), na čelu s moskovskim povjesničarom Pavelom Miljukovom.
Kad je liberalni knez Georgi Ljvov, bivši kadet, a onda progresist, izabran za predsjednika Privremene vlade 15. ožujka, Miljukov je preuzeo resor vanjskih poslova, s misijom da Rusija ostane vjerna svojim ratnim saveznicima. Od ljevičarskih stranaka u Privremenu je vladu kao ministar pravde ušao samo eser Kerenski. On će sve više posredovati između vlade i Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih deputata, bastiona ljevice, koji se sve više pretvarao u ustanovu paralelne vlasti. Kadeti su se doživljavali natklasnom strankom, a ideal im je bio britanska ustavna monarhija. Poput drugih liberala, zagovarali su ideje ljudskih i civilnih prava te predstavničku demokraciju. Omamljeni radošću i masovnim bratimljenjem svih građana (termin koji je brzo zamijenio pojam podanika), za njih je izazov bio kako povezati “ljepotu, čistoću i jasnoću naše nasmijane revolucije” s očekivanjima masa. Kadetski prvak Vladimir Nabokov, otac velikog književnika, u svojim je uspomenama ukazivao na kratkotrajni entuzijazam što se dogodilo nešto veliko i sveto. Priznao je kako isprva nije razumio kako je osnova svega bila vojna pobuna, u čemu se već mogao nazrijeti budući razvoj. Nastaviti rat i usred njega pisati ustav engleskog tipa bio je zadatak iznad mogućnosti ruskih liberala. Njihova demokratska republika i beskrvna revolucija pokazat će se nemoćnima za samo nekoliko mjeseci. Žar-ptica revolucije nad Rusijom je nadvila svoje krvavo krilo.
Baština Februarske revolucije danas je još uvijek kontroverzna. Za kremaljsku vrhušku svrgavanje carizma nešto je poput Majdana – procvat opasnih liberalnih slobodâ, što su ga najvjerojatnije potpalile mračne izvanjske snage (The Spectator, 7. siječnja 2016.). Za patrijarha Kirila, koji je 19. veljače održao parastos za stradale u Februarskoj revoluciji, riječ je o namjernom spajanju demokratske i boljševičke revolucije (Februara i Oktobra). Želi se poručiti da je pobjeda boljševika bila moguća samo zahvaljujući liberalnoj opoziciji carizmu. Povezivanjem terora s demokratskom revolucijom Ruska patrijaršija zapravo želi izbjeći osudu sovjetske države koji ga je stvarno proizveo (Nezavisimaja gazeta, 20. veljače). Kolikod slabašna, baština jedinstvenog ruskog proljeća od prije stotinu godina za Rusiju je još nedostižni standard.
P.S.: Nogiranje Mislava Ježića od tzv. Vijeća na Filozofskom nije vijest. To je današnja norma na ovoj višeškolskoj ustanovi, nekoć admiralskom brodu Sveučilišta u Zagrebu. Vijest je obrazloženje Nenada Ivića: “Vijeće je ocijenilo da njegovo djelovanje nije korisno za Filozofski fakultet” (Jutarnji list, 25. veljače). Nažalost, nema tog vijeća koje može ocijeniti fanatizam jednog Ivića. Da jednoga! Ime im je legija.