Bojnik Nenad Matak Meho poginuo je 14. ožujka 1993. na predjelu Račabuša na Velebitu od neprijateljske mine prilikom zadaće izviđanja. Bio je među prvim dragovoljcima koji su se prijavili i stali u obranu domovine iz baze Rakitje pored Zagreba.
Bio je i sudionik povijesnih događanja tijekom Krvavog Uskrsa na Plitvicama.
Obilježavanja godišnjica pogibije bojnika Nenada Mataka Mehe uobičajeno počinju prigodno svetom misom na Velikom Rujnu, nakon čega se upriliči tradicionalna hodnja pripadnika Zapovjedništva specijalnih snaga OSRH i braniteljskih udruga s Velikog Rujna do mjesta pogibije na Račabuši.
Priča o nadimku
Nenad Matak nadimak Meho dobio je prije rata.
Stariji brat Ivan kaže kako ni sam točno ne zna kako je nastao taj nadimak, ali da je čuo priču od Mehinih vršnjaka, da ga je dobio po pjevaču Mehi Puziću, čiju je pjesmu “Moj brate u tuđini” znao pjevušiti. U ratu mu je pak bila omiljena pjesma Zlatka Pejakovića “U životu jedan dan živio bi kao car”, otkrivaju suborci za braniteljski portal.
“Nakon akcije Maslenica, dobili smo nekoliko slobodnih dana, Elvis i ja smo ih odlučili iskoristiti, Renato je bio ranjen. Meho nas je zvao da idemo s njim u Velebit, a mi nismo htjeli, prvi put ga nismo poslušali. Još uvijek mi je žao zbog toga.”
Matin žal što nisu bili s Mehom dijele i Renato i Elvis. Sudbonosnog 14. ožujka 1993. godine na Velebitu u području Račabuša, Meho nailazi na neprijateljsku minu od koje smrtno stradava. Njegovi suborci govore kako je iznimno volio Velebit, kraj svojih predaka te da je uvijek govorio: “Ako ginem, neka ginem tamo.”
“Život svoj sam dao za Hrvatsku i do kraja ga dajem, to je uvijek bio moj dojam o Mehi“, istaknuo je njegov suborac Mate o svom nikada prežaljenom pokojnom zapovjedniku Nenadu Mataku Mehi.
Mladić sa zadarske Plovanije
Nenad Matak Meho kao mladić sa zadarske Plovanije krenuo je u obranu Hrvatske domovine od samoga početka stvaranja OSRH kao pripadnik jedinice za posebne namjene MUP-a „Rakitje“ 1990. godine.
S postrojbom sudjeluje u akciji uspostave javnog reda i mira zajedno s pripadnicima ATJ Lučko u Pakracu, gdje je došlo do prvog otvorenog oružanog sukoba s pobunjenim Srbima, poslije čega su uslijedile i uspješne akcije sa zadaćom održavanja javnog reda i mira u Kutini, Novskoj, Jasenovcu, Glini, Petrinji, više puta na Plitvicama, Ljubovu i drugim mjestima.
Na Uskrs 1991. godine, Meho s postrojbom odlazi na Plitvice sa zadaćom ponovne uspostave policijske postaje te uspostave javnog reda i mira na širem području Plitvica, gdje sa svojim suborcima sudjeluje u uhićenju poznatog zločinca Gorana Hadžića.
U ovoj akciji pogiba pripadnik postrojbe Josip Jović kao prva žrtva Domovinskog rata.
U svibnju 1991. godine Meho polaže prisegu u Zagrebu u prvoj postrojbi Zbora narodne garde, nakon čega sa skupinom suboraca sa zadarskog područja dolazi u Zadar i uključuje se u prvu satniju prve zadarske vojne postrojbe.
U kolovozu 1991. godine Meho postaje pripadnik Bojne kralja Tomislava, tada jedinice za posebne namjene Ministarstva obrane.
Na zadarskom području 1991. godine, Meho sudjeluje u obrani Kruševa, oslobađanju zadarskih vojarni, na Jurjevcu, kod Zelenog hrasta i Grgurica.
Prvih dana 1992. godine pa sve do mjeseca travnja, Meho sudjeluje u borbama kod Prkosa, Zemunika Donjeg i Smrdelja, nakon čega s postrojbom odlazi na Južno bojište.
Nakon dvomjesečnih borbi na Južnom bojištu uslijedio je povratak u bazu gdje Meho obnaša dužnost pomoćnika zapovjednika bojne za borbenu obuku do prosinca 1992. godine kada postaje pomoćnikom zapovjednika novoformirane operativne grupe Zadar.
Početkom akcije ’’Maslenica’’ kao pripadnik Bojne kralj Tomislav Zadar postaje zapovjednik borbene skupine za područje Smokovića, aerobaze, Zemunika Gornjeg, Škabrnje, Musapstana i Crnog.
Sudjeluje i u oslobađanju Zemunika Gornjeg
Predvodeći svoje suborce ulazi prvi u Smoković, nakon čega sudjeluje i u oslobađanju Zemunika Gornjeg, gdje i nakon ranjavanja u mjestu Goleš sudjeluje do kraja akcije i tek tada ide po liječničku pomoć. Nakon obrade rane, Meho odlazi ponovno na bojište u Poličnik-Suhovare.
Dana 14. ožujka 1993. godine na Velebitu u području Račabuša, Meho nailazi na neprijateljsku minu od koje smrtno stradava.
Suborci Nenada Mataka – Mehe, govore da je bio i hrabar i skroman, u akcijama se uvijek isticao hrabrošću i uvijek je vodio brigu o suborcima.
Kao čovjek bio je vesele naravi, uvijek spreman za prijateljska druženja.
Osim dokazane hrabrosti i požrtvovnosti na bojištu, Meho je ulijevao sigurnost i povjerenje među suborcima i zato zaslužuje da ga otmemo zaboravu, ističe Udruga Termiti Zadar za zadarski.slobodnadalmacija.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
