Mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba, za Glas Slavonije dao je intervju na temu kanonizacije Stepinca.
Svetost kao političko oružje
Uvjeren sam da će, unatoč kompliciranoj crkvenoj proceduri i bez obzira na trenutno složenu geopolitičku situaciju, na kraju Stepinac biti kanoniziran, što je u interesu cijeloga kršćanskog svijeta, pravoslavnog i katoličkog.
Treba napomenuti kako je ekumenska politika Vatikana već odavno zacrtana i potvrđena u enciklici pape Ivana Pavla II. – Ut unum sint – u kojoj se ističe nužnost praćenja “znakova vremena” i ustrajanje prema ekumenskom pomirenju kršćana. Drugi Vatikanski koncil (1962. – 1965.) institucionalizirao je ekumenski dijalog (katoličko-protestanski) i u vrijeme pape Ivana Pavla II. uspostavljeno je Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana.
O kakvom se zapravo kontekstu radi kad je politizacija kanonizacije Stepinca u pitanju?
Ekumenska politika pape Franje naišla je na medijsku i politički pojačanu pozornost zbog ukrajinsko-ruskog sukoba oko Krima i sirijskog sukoba. Sastanak patrijarha Moskve i pape Franje na Kubi išao je na vanjskopolitičkom planu u prilog Rusiji koja je nakon anektiranja Krima tada nastojala izići iz međunarodne izolacije koristeći ekumensku scenu međukršćanskih odnosa i obnoviti suradnju sa Zapadom preko Katoličke Crkve. Podsjetimo kako je ekumenizam i pomirenje Pravoslavne i Katoličke Crkve jedan od diplomatskih prioriteta pape Franje. U tom se pogledu i povijesni susret na Kubi s moskovskim patrijarhom, susret na Kreti između predstavnika pravoslavnih crkava i kasnije sa zajedničkom deklaracijom Pape i Patrijarha Atene i Konstantinoplea svakako uklapaju unutar takve diplomatske ekumenističke politike. Sve su to znakovi i političko-religiozne geste ekumenizma i pomirenja istočnih i zapadnih kršćanskih crkava koji bi trebali biti glavni preduvjet za rješavanje svih izazova multipolarnog svijeta.
Vatikan je zbog svog službenog neutralnog stajališta glede Krima nastojao sačuvati dobre odnose s Rusijom, ali ujedno podupirući 5,5 milijuna unijatskih katolika bizantskog obreda, postavljajući kao preduvjet susreta patrijarha Kirila i pape Franje na Kubi rješenje unijatskog pitanju u Ukrajini. Glede sirijskog sukoba, papa Franjo i Putin protivili su se svakom obliku vojne intervencije od strane Francuske i SAD-a u ljeto 2013., a Vatikan i Rusija imaju zajedničku dodirnu točku i interes osim vraćanja Bashara Al-Assada na vlast i zaštitu kršćana na Bliskom i Srednjom istoku. Međutim, treba također imati na umu da takva ekumenska politika može i pogodovati Rusiji da aktivira svoju geopolitičku strategiju utjecajnih zona na istočnom Mediteranu i na Balkanu, instrumentalizirajući pravoslavne kršćane, uključujući i pravoslavce koji žive u Siriji i u šijitskom svijetu, kako bi spriječili širenje NATO-a ili EU-a prema Istoku.
U takvoj se geopolitičkoj konstelaciji nalazi i politička instrumentalizacija pitanja kanonizacije Stepinca, koji postaje “kamen spoticanja” za širenje podjela preko Srpske pravoslavne Crkve između pravoslavnog i katoličkog kršćanskog svijeta. Zapravo, ekumenizam koji si zadaje kao cilj pomirenje i ujedinjenje kršćana u svijetu ističe u svojim dokumentima da treba razlikovati između “različitosti” na području prakse i obreda (diaphora) koje treba poštovati te “podjela” (diairesis) koje proizlaze više iz političkih interpretacija i izopačenih tumačenja.
Kako komentirate cijelu situaciju? Tko zapravo i zašto opstruira Stepinca?
Uvijek treba imati na umu da, osim duhovne dimenzije, kanonizacija kao odraz službenog stava Vatikana može također imati političke motivacije i posljedice. Naime, prethodne kanonizacije pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., s obzirom na njihovu popularnost kao i potporu koju su uživali unutar Katoličke Crkve, predstavljale su i jedan politički čin kojim se potvrđuje i inzistira na kontinuitetu recentne povijesti unutar Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. poljskoga podrijetla svakako će zbog svoje karizme i popularnosti, kao jedan od svjedoka i duhovnog čimbenika pada Berlinskog zida, ostati zabilježen i kao papa koji je ujedno bio običan laik i radnik, a za njegova pontifikata laici su priznati kao značajna kršćanska snaga. Njegova je kanonizacija proizvod velikog “pritiska” iz same baze vjernika, koji su na dan njegove beatifikacije spontano vikali Santo subito! (Svetac odmah!).
Razvidna je jasna poveznica između Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. – prvi je imao hrabrosti reformirati Crkvu, dok je drugi otvorio Crkvu prema svijetu u smjeru nove evangelizacije i poznat je po svojim brojnim posjetama i putovanjima. Svetost je značajna duhovna, ali i svjetovna dimenzija Katoličke Crkve i Vatikana. “Sveti su” simbolička projekcija i slika Crkve u određenom kontekstu njezine povijesti. I u tom pogledu povjesničar Roberto Rusconi, autor djela “Santo Padre”, ističe da je svaka beatifikacija i kanonizacija ujedno i politički čin. Naime, krajem srednjega vijeka odluke za beatifikaciju i kanonizaciju bile su u nadležnosti biskupa i postupno su transferirane na same pape. A od XIII. stoljeća pape imaju zadnju riječ u procesu kanonizacije te se u tom pogledu može od tog trenutka govoriti i o crkvenoj “politici svetosti”.
Crkva je također i politička i diplomatska institucija pa je zajednička kanonizacija pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. poslala jasnu političku poruku. A Crkva iz XXI. stojeća pokazuje današnji smjer pape Franje – poštovanje dogmi, ali i otvaranje prema svijetu.
Inače, kanonizacija je uvijek plod određenog lobiranja, a razne vjerske kongregacije žele da njihov utemeljitelj postane svet, te na taj način šalju i dossiere kandidatura te očekuju otvaranje procesa kanonizacije. Primjerice, postoji snažna zajednica koja se zalaže za kanonizaciju belgijskog kralja Baldovina, a ponekad su i financijski interesi značajni, jer kada jedna općina ili grad pruža utočište jednom svecu, ona postaje mjesto hodočašća i izvor turizma i velikih prihoda.
Današnja je tendencija porast broja beatificiranih i kanoniziranih. Papa Ivan Pavao II. beatificirao je 1338 osoba i kanonizirao 482 sveca, dok je papa Franjo kanonizirao 28 osoba, a beatificirao 751.
Iz Srbije, koliko iz političkih krugova, toliko i iz svećenstva, na sam spomen Stepinca uzburkaju se strasti. Zašto?
Strana srpska, a posebno srpski lobiji u inozemstvu nastoje kompromitirati i odužiti proces kanonizacije Stepinca šireći dezinformacijsku kampanju o tobože obnavljanju ustaške ideologije i rehabilitaciji ustaških zločinaca u Hrvatskoj. U tom pogledu nastoje prikazati poništenje presude zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu kao svojevrsnu rehabilitaciju ustaštva, dok se u Srbiji već odavno i sustavno provodi rehabilitacija četništva. Vjerojatno je takva kampanja u službi skretanja pažnja svjetske javnosti s rehabilitacije ratnih zločinaca na srpskim sudovima. Već i činjenica da u srpskom parlamentu sjede zastupnici iz neočetničke stranke Vojislava Šešelja tome ide u prilog.
Danas je povijesno utvrđena Stepinčeva uloga. Ona je vrlo dobro dokumentirana, s raznim svjedočenjima o spašavanju stotina progonjenih Židova, Srba i hrvatskih antifašista, te o javnom protivljenju rasnim zakonima, zbog čega ga je i zagrebački Gestapo smatrao neprijateljem nacizma, tako da je osporavanje Stepinca suprotnoj strani potpuno uzaludno. Osim otvorenog procesa rehabilitacije četništva i nedićevskog nacikolaboracionizma, u Srbiji je u istoj mjeri provedena unutar Srpske pravoslavne Crkve i kanonizacija popa Milorada Vukojičića 2005. godine te njegova “kolege” Slobodana Šiljka, koji su zapamćeni po teškim ratnim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima i okolici. Svetim je proglašen i Nikolaj Velimirović, episkop žički, osnivač desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, duhovni inspirator Ljotićeve organizacije ZBOR. Obitelji poklanih tražile su objašnjenje od SPC-a za ovaj nevjerojatan postupak, ali im je odgovoreno kako je “to unutrašnja stvar Crkve.” Očito je kako srpska strana ima dvostruke standarde jer u slučaju Stepnica nastoji internacionalizirati i kompromitirati i u najmanju ruku odugovlačiti proces kanonizacije u Vatikanu koje je pravno rečeno “unutarnja stvar” same Katoličke Crkve, unatoč tome što je uspostavljena mješovita komisija.(D.J.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa