Kardinal Alojzije Stepinac – sam sučelice protiv zločinačkog komunizma (4)

4. Nadbiskup žrtva komunističke represije

U neprijateljskom raspoloženju prema Crkvi režim je nastojao čim prije ukloniti nadbiskupa Stepinca i onemogućiti ga u bilo kakvom utjecaju na biskupe, svećenike i narod.

Prema nadbiskupovu vlastitom očitovanju predstavnici Partije isplanirali su i izvršili tvorni napadaj na njega 4. studenoga 1945. godine s nakanom da ga ubiju. Predsjednik Tito je prosvjede organizirane protiv nadbiskupa Stepinca, Crkve i pastirskog pisma opravdavao gnjevom naroda da Crkva ima »potpuno materijalističku platformu u svojoj akciji protiv nove Jugoslavije« i da je »agrarna reforma jako pogodila ekonomske pozicije biskupa, koji već vjekovima raspolažu ogromnim imanjima (…). Zato oni pokušavaju da upotrijebe provokatorska i izdajnička sredstva protiv agrarne reforme, jedne od demokratskih osnova naše zemlje«.(88)

4.1. Nadbiskup Stepinac na »narodnom sudu«

Onemogućen potom kretati se izvan Zagreba i u opasnosti za svoj život, nadbiskup Stepinac je odlučio ne ići izvan Zagreba i na minimum svesti pastoralne pohode u samome gradu. To je obrazložio u pismu svećenicima 7. studenoga 1945. godine: »S velikom boli u duši moram Vam saopćiti, da mi je zasada nemoguće osobno vršiti nadpastirsku službu u nadbiskupiji izvan Zagreba nakon napadaja na mene i moju pratnju u Zaprešiću 4. studenoga o. g. (…) Iako sam dakle zasada prisiljen da obustavim svoje uobičajene pastirske pohode po nadbiskupiji, ja ću ipak i dalje ostajući na svom mjestu braniti nauku Božju i prava svete Crkve, pa i uz cijenu vlastitoga života. Svi se pak mi dnevno usrdno molimo Gospodinu, da stiša strasti i da dade hrvatskomu narodu, kao što i čitavom svijetu, što prije svoj sveti mir«.(89)

Činjenica je da je nadbiskup Stepinac priznavao komunističku vlast, ali se nije priklonio bezbožnoj ideologiji niti režimu koji je njome bio nadahnut. Zbog toga je vlast aktualizirala Biberov prijedlog od 28. svibnja 1945. godine i pod maskom pravde pripremila i montirala politički sudski postupak. U taj postupak, u tu partijsku »mrežu«, uključila je svećenike, redovnike i političke djelatnike u NDH te čitav niz špijuna i djelatnika tajne policije. Nadbiskup je uhićen 18. rujna 1946. godine i nakon istražnog postupka dana 30. rujna podvrgnut sudskoj raspravi. Za postignuće svoga infamnog cilja, Sud je isključio velik dio dokumenata koji su svjedočili o nadbiskupovoj nedužnosti, prihvatio pojedine dokumente koji su bili falsificirani, dopustio dovesti svjedoke koji nadbiskupa nisu poznavali niti su bili s područja Zagrebačke nadbiskupije, a neki su svjedoci u prilog optužnice, koju je zastupao javni tužitelj Jakov Blažević, pred izlazak na pozornicu bili poučavani što će govoriti i protiv koga.

Dr. Ivo Politeo, branitelj nadbiskupa Stepinca po službenoj dužnosti, u svom je govoru u obranu nadbiskupa Stepinca, 8. listopada 1946., ustvrdio: »Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i – da se poslužim riječima druga predsjednika suda – držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao – bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga, tko je na okupiranom području – ne izvan ovoga! – neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome, koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih!«(90)

U svom govoru na sudu Stepinac je ponovo branio stavove iz svojih poslanica i okružnica rekavši: »Meni se dakle imputira u veliko krivnja da sam stupio u vezu s novim vlastima(91) pa čak primio vojni vikarijat, koji mi je naložen od Svete Stolice. Ja mislim, meni je i gospodin predsjednik nabacio, da je vrapcima bilo na krovu poznato da ja nisam nikada bio persona grata(92) ustaškog pokreta, niti ustaša, niti ikada položio prisegu Paveliću, kao što vaši činovnici koji danas ovdje služe. Ne, ja bih bio gospodo obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji. (…) Kad upirete prst na moju poslanicu i Episkopat, na moje propovijedi – tu je zadnja veza svega – naglasio sam u njima moralne principe i moralna prava. Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu. To je cijeli ponor te vaše optužbe. To je moj odgovor na čitavu tu pripovijest.«(93)

Pobijajući potom zlonamjerna podmetanja, nadbiskup je ukazao na činjenice otvorenoga progona Crkve, i poput starodrevnih mučenika, prozrevši lažne optužbe sudske vlasti, hrabro ispovjedio vjeru ovim riječima: »U školskim udžbenicima službeno tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, svaki dan i svaki čas, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao. (…) Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd! Za Majku Božju kaže se u knjigama da je bila bludnica. A znadete li, da je Majka Božja i za pravoslavne i za katolike najsvetiji pojam?!«(94)

4.2. Presuda »u ime naroda« raskrinkana pred sudom povijesti

Dok je u sudskoj dvorani nahuškana publika izvikivala uvrede protiv nadbiskupa, izvan dvorane, po gradovima, trgovištima i selima diljem Hrvatske, drugi se narod, neusporedivo brojniji od onoga u dvorani, dičio svojim nadbiskupom i usprkos policijskim mjerama punio crkve, moleći se tiho i usrdno za svoga nadpastira. Nitko tko se u to vrijeme nalazio u Zagrebu neće zaboraviti ono mnoštvo ljudi svakog staleža i svake dobi koje je tih dana u šutnji ispunjavalo zagrebačke crkve. U logoru u Staroj Gradiški su za vrijeme sudskog postupka logoraši, ne samo svećenici nego i ostali, obavljali devetnice za nadbiskupa da ne bi bio osuđen na smrt.

Po nalogu režima Sud je 11. listopada 1946. nadbiskupa Stepinca osudio na »kaznu lišenja slobode s prisilnom radom u trajanju od 16. godina te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina«.(95) Dana 18. listopada 1945. nadbiskup je prebačen u zatvor u Lepoglavi. Odatle je 5. prosinca 1951. premješten na izdržavanje kazne u župnu kuću u Krašiću. Bio je već narušena zdravlja i s naznakama smrtonosne bolesti. Bilo mu je zabranjeno kretanje izvan granica župe i svi čini biskupske službe. Boravio je pod budnom policijskom stražom koja ga je u stopu pratila i za vrijeme šetnje i liturgijskih čina izvan župne crkve.

Dana 31. srpnja 1952., osvrćući se na presudu kojom je nepravedno osuđen 1946. godine, nadbiskup Stepinac je posvjedočio: »Proglasili me zločincem. Ali, na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase, nego na ‘narodnim sudovima’«.(96) To je 8. rujna 1953. pojasnio riječima: »I mene su kao i Krista osudili ‘u ime naroda’, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetog Trojstva za izdaju Crkve«.(97)

Zbog njegove junačke vjernosti Crkvi papa Pio XII. učinio je nadbiskupa Stepinca kardinalom 12. siječnja 1953. godine. Premda mu je vlast onemogućila da se ogrne kardinalskim grimizom, nije mogla spriječiti njegov rast u ljubavi prema dragome Bogu.

A kad se 16. travnja 1954. prisjetio sudskog postupka, nadbiskup-kardinal(98) reče: »Ni amnestiju ne priznajem ni pod koju cijenu i ne primam. Tražim poništenje presude. Sada ću otvoreno izjaviti po prvi puta, da su falsificirali dokumente, samo da me lažno sude. Vidio sam to već na procesu, kad su mi servirali te falsifikate. Odmah sam shvatio, da su to podvale, ali sam šutio. Mislio sam: doći će dan i za to. Sada više neću šutjeti. Ne priznam njihovog sudovanja, jer je to najveća sramota dvadesetog vijeka«.(99)

To će potvrditi Hrvatski sabor 14. veljače 1992. Deklaracijom o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, ovim riječima: »Na montiranom političkom sudskom procesu nevino je osuđen stoga što je odbio, po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana, sa dalekosežnim ciljem uništenja Katoličke crkve kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta i slobode hrvatskog naroda. Osuđen je stoga što je djelovao protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima Drugoga svjetskog rata, u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovom narodnosnom podrijetlu, ili vjerskom svjetonazoru. Iako hrvatski narod i Katolička crkva nikada nisu priznali osudu nadbiskupa Stepinca, hrvatski Sabor kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu«.(100)

4.3. Žrtva u očuvanju crkvenog jedinstva

Tijekom 1948. i 1949. godine režim je otpočeo otvorenom borbom protiv jedinstva Crkve, povezanosti svećenika s biskupima i Svetom Stolicom osnivanjem Svećeničkog staleškog udruženja pod imenom Svetih Ćirila i Metoda (CMD).(101) Počelo je to nakon razgovora Tita sa skupinom slovenskih »domoljubnih« svećenika u Beogradu 25. studenoga 1949., koji im je izravno rekao: »Kao što smo se mi odvojili od Moskve, zašto se ne biste i vi odcijepili od Rima?«(102) Tom smicalicom se nastojalo podijeliti Crkvu iznutra. Predstavnici tajne policije dolazili su u samostane, kaptole i župne dvorove i pokušavali pristupiti onim svećenicima koji su bili na nekim višim položajima ili su uživali ugled kod vanjskih političara ili crkvenih dostojanstvenika. Smatrali su da će najlakše razbiti jedinstvo Crkve osnivanjem CMD-a. Ponašanje najvećeg dijela svećenika blistava je stranica povijesti Katoličke crkve u komunističkom režimu, ali i jedna demistifikacija zla koje se iz komunističke mržnje obrušilo na Crkvu. Doušnici su jedne svećenike hvalili, da bi se druge moglo napadati, zapostavljati i zlostavljati.

Dr. Kožul pripominje da su »pojedinci bili primorani svjedočiti po uputama Udbe. Drugi su strahovali reći istinu, jer ih je čekala odgovornost. Mnogi odvjetnici nisu htjeli ili su se bojali braniti svećenike. Mnogi svećenici bili su uhićeni na brzinu, osuđivani i na visoke zatvorske kazne bez prave optužbe, a pogotovo bez obrane. Mnogi su godinama ležali u tamnici, a da im nikad nije izrečena presuda. Posebice im je bio težak istražni zatvor. U njemu su znali trunuti mjesecima, neki godinama, po samicama, tjelesno zlostavljani do besvijesti, okovani goli na betonu«.(103)

Biskupi su 26. travnja 1950. godine donijeli odredbu Non expedit,(104) kojom su jednodušno zabranili pristupanje klera, biskupijskog i redovničkog, u CMD. Njihov stav snažno je podupro nadbiskup Stepinac kojega je režim, narušena zdravlja, 5. prosinca 1951., iz zatvora u Lepoglavi prebacio na izdržavanje kazne u župnu kuću u Krašiću.

Čim je on saznao za djelovanje tih staleških svećeničkih udruženja i shvatio njihovu svrhu, u pismu naslovljenom Svećenik i ĆMD, njegovu je opasnost opisao ovim riječima: »Ako je, naime, cilj komunizma svijet bez Boga i Crkve i od toga ne odstupa ni za dlaku prema izjavama svojih prvaka, kao što smo vidjeli, onda je jasno kao sunce svakom čovjeku zdrave pameti da osnivanjem takvih i sličnih udruženja komunizam ni najmanje ne želi pomoći Katoličku crkvu nego pomoću tih udruženja ostvariti sigurnije i lakše svoj plan. On je osnovao u Kini takozvanu Kinesku Katoličku crkvu. U Mađarskoj je osnovao udruženje ‘Svećenika prijatelja mira’. U Jugoslaviji ĆMD kao svećeničko udruženje. U Poljskoj pod drugim imenom. U Čehoslovačkoj opet pod drugim, ali sva ta udruženja, zvala se kako mu drago, imaju samo jedan cilj: potkopati najprije disciplinu Crkve. Posvaditi takozvani niži i viši kler, zavaditi biskupe među njima, zavaditi župnike među njima, zavaditi episkopat pojedinih zemalja sa Svetom Stolicom, ubiti svaki kredit svećenika kod vjernika, kad vide da je svećenik najuže povezan s UDBOM i njezini automobili staju pred župnim uredom i on se vozika s njima i prima plaću od njih«.(105)

Za nadbiskupa je pristupanje u ĆMD značilo pristup đavolskom djelu, izdaju Crkve, uključenje u vožnju »đavolskih kola«, »Judin poljubac«, itd. Reče: »Ne vrijedi li ovdje onda da sudjeluje na sotoninu djelu svaki onaj koji se učlani u ĆMD? Nije važno koji cilj imaju pred očima svećenici, članovi udruženja, nego je važno koji cilj imaju osnivači i naredbodavci, a to je KP ili UDBA. Njihov pak cilj samo je jedan jedini, kao što smo rekli: pomoću tih udruženja zavarati na neko vrijeme vjernike, razbiti unutarnju snagu Crkve i doći tako lakše do konačnog cilja, uništenja svake vjere i Crkve, u prvom redu Katoličke crkve«.(106)

Budući su pritisci postajali još snažniji, biskupi su na konferencijama održanima u Zagrebu od 22. do 25. rujna 1952. obznanili deklaraciju o zabrani ustanovljenja i suradnje u svećeničkom udruženju riječima: »Non licet tales instituere associationes professionales cleri nec eisdem nomen dare«.(107)

Svećenici koji su ostali vjerni odredbi biskupa o čuvanju crkvenoga jedinstva i stavu nadbiskupa Stepinca bili su izvrgnuti prijetnjama, ucjenama, a najvjerniji su na montiranim sudskim postupcima osuđivani na 20, 18, 15, 14, 13, 12, 11, 6, 5, 4, 3 i 2 godine robije i prisilnoga rada u zatvorima ili na nekoliko mjeseci po kotarskim i pokrajinskim zatvorima. Najveći ih je broj pročamio u logoru u Staroj Gradiški. Talijanski franjevac o. Simplician Gomiero reče za nj da je bio »mrtvi dom hrvatskih svećenika«.(108)

U međuvremenu su proglašavani mrtvima, a u takvim su uvjerenjima umirali i svećenički roditelji. Velečasni Branko BIRT, glazbenik i pjesnik, kapelan u Visokom, uhićen je 19. veljače 1949. i osuđen na 20 godina zatvora. Punih 13 godina proveo je robijajući u Staroj Gradiški. Kad je po dolasku iz zatvora ušao u roditeljski dom, i saznao da su mu mrtvi i otac i majka, zapisao je stihove toliko značajne za mnoge svećenike utamničenike: »Majko, zar danas ti se drijema,/ Majko, zar vatre više nema!/ Majko, otvori vrata, milom sinu svom!/ Majko, ja vraćam se domu tvom!«(109)

To bolno iskustvo traje do danas, jer se nositelji komunističkog sustava i njihovi glasači »još nisu oslobodili svoje ideologije, a ni svoje mržnje«.(110) A nadbiskup Stepinac je na tu mržnju odgovorio ljubavlju i opraštanjem. Napisao je prof. Ivanu Meštroviću 2. lipnja 1959. godine: »Vi ćete razumjeti, kako je teško u tim okolnostima ljubiti krvavog i bezdušnog progonitelja. Ali mi to ipak moramo i hoćemo, jer je zapovijed Kristova. Po čemu bismo inače bili bolji od naših mučitelja? Zato često stavljam svećenicima na srce, da se ne dadu zavesti jadima i nevoljama, nego da se rado i usrdno mole za neprijatelje. Osveta ne pripada nama nego Bogu. A On neka im se osveti kao Otac, koji prima radosno natrag izgubljenog sina«.(111)

Papa Ivan Pavao II. je, imajući u vidu dvijetisućljetnu povijest Crkve, poručio je Crkvi i svijetu današnjeg doba: »Crkva prvog tisućljeća rodila se iz krvi mučenika (…). Na kraju drugog tisućljeća, Crkva je ponovo postala Crkva mučenika. Progonstva vjernika – svećenika, redovnika i laika – proizvela su veliku sjetvu mučenika na različitim stranama svijeta (…). To se svjedočanstvo ne zaboravlja (…). U našem stoljeću ponovo imamo mučenike«.(112) On je to posvjedočio pred čitavim svijetom kad je kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženikom-mučenikom, u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine.

Vrijeme je da europska i svjetska javnost konačno upoznaju i shvate da su komunistički vođe u Jugoslaviji, osobito u Hrvatskoj i Sloveniji, provodili nasilje protiv života nedužnih ljudi, ubijanih bez suda i valjane presude, protiv slobode savjesti i vjeroispovijesti, protiv osobne slobode. Te žrtve traže zadovoljštinu i poštovanje.