Kardinal Bozanić: U pokušajima obnove nakon potresa redovito nailazimo na neostvarena obećanja

Josip Bozanić
Foto: Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Mladi vjernici Zagrebačke nadbiskupije su u subotu 18. rujna započeli hodočašće u Mariju Bistricu. Tradicionalno 290. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba odvija se dva dana pod geslom „Dom nam čuvaj, Božja Mati!”, a misu je u nedjelju predvodio kardinal Josip Bozanić.

U nastavku prenosimo njegovu homiliju:

“Draga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni, dragi redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice, dragi roditelji i djeco, djedovi i bake, dragi mladi naše nadbiskupije i svi hodočasnici u zajedništvu s Majkom Božjom Bistričkom, u domu Božje ljubavi!

1. Naš rujanski dolazak k Majci Božjoj Bistričkoj uvijek iznova znači ispunjavanje zavjeta naših starih, ali ne kao puka obveza nego kao radostan susret u Božjoj prisutnosti i kao dar obnavljanja snagom »mudrosti odozgor«, o kojoj nam je progovorio sveti Jakov apostol. Ta je mudrost pomoć na našemu životnom hodočašću, pomoć nama da živimo i izgrađujemo Crkvu koja je: »mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i nehinjena«.
»Mudrost odozgor« objavljena je i utjelovljena u Isusu Kristu koji nas danas u Evanđelju poučava stavljajući u središte dijete, kao i nosive odrednice: biti posljednji i biti poslužitelj. To troje: dijete, samozatajnost i služenje, u dubokome je protuslovlju s onim što često promiče u našoj svakodnevici. To troje Isusov je odgovor na raspravu koju su Dvanaestorica između sebe vodila putem, a razgovarali su o tome tko je najveći.

Možda smo, braćo i sestre, i mi na ovo hodočašće ponijeli i donijeli srce zaokupljeno takvom »raspravom«, ispunjeno takvim mislima. Možda su i naše molitve tijekom protekle godine bile usmjerene na traženje neke zemaljske veličine. Možda je time prožet naš život, naši ciljevi i nastojanja, kako za nas, tako i za obitelji, za djecu, za Crkvu i za društvo.

Ako je tako, tada je još važnije naš ovogodišnji zaziv i molitvu: Dom nam čuvaj, Božja Mati, razmotriti u svjetlu Isusova odgovora učenicima. Učinimo to zagledani u lik Bistričke Bogorodice.

2. Dragi vjernici, još i prije negoli je Isus pred apostole postavio dijete, nebeski je Otac svoga utjelovljenog Sina stavio pred čovječanstvo u obličju Djeteta. Učinio je to upravo po Marijinoj poniznosti i služenju. A Marija to čini i danas za svakoga od nas. Njezin bistrički Lik govori o njezinu prihvaćanju Djeteta, o njezinoj majčinskoj brizi za djecu, kao i o daru djeteta. Kad je čovjeka potrebno vratiti u otajstvo istine o njemu, Isus rado upućuje na dijete. Naš je Stvoritelj u svojoj neizmjernosti zaželio objaviti sebe u očinskoj ljubavi i zbog toga se objavljuje u Sinu, u malenosti Djeteta. Nadalje, Marija ne stavlja sebe u središte nego Dijete rođeno po Božjemu Duhu. Konačno, Isus, govoreći o svome poslanju, pokazuje dijete.

Zašto dijete? Sjetimo se nekih obilježja koja su apostolima bila odmah prepoznatljiva u djetetu. Neki su vidjeli ponajprije ono što dijete ne posjeduje. Tako u prvi plan dolazi nedostatak obranjenosti i zaštićenosti. Umjesto snage, vidljiva je njegova slabost. U tadašnjemu društvu djetetu nisu pripadala gotovo nikakva prava. No, unatoč tome valja vidjeti da dijete resi: razigranost, otvorenost budućemu i povrh svega – povjerenje. Dijete nužno treba: prihvaćanje, hranu, zaštitu, pomoć i blizinu, ali ono u sebi nosi: dar i blagoslov, osmijeh i zagrljaj, snagu življenja i duboki smisao života.

Braćo i sestre, opravdano je štoviše s puno blagoslova, danas ovdje obnoviti dvostruki poziv upućen Crkvi i u hrvatskome društvu. Prvo: prihvatiti Boga poput djeteta, pri čemu uvijek pronalazimo primjer i zagovor Blažene Djevice Marije, njezino majčinsko prihvaćanje. Stoga možemo reći da se cijeli njezin život sastoji u otvorenosti prema Bogu, njegovoj volji, u prihvaćanju njegova Duha, ali i Kristova tijela u začeću i rađanju, u muci i skidanju s križa; u prihvaćanju dara vječnosti. Drugi je poziv: prihvatiti dijete poput Gospodina, kao Božji dar; u djetetu vidjeti Božju sliku i prisutnost, novost koja preobražava prihvaćanjem.

3. Dragi vjernici, u ratnim je prijetnjama rođena molitvena popijevka »Majko draga, Djevo sveta« iz koje smo kao slogan ovogodišnjega hodočašća preuzeli zaziv: Dom nam čuvaj, Božja Mati!

Naši su mladi sinoć u Službi svjetla molitvom naglasili nekoliko ozračja doma, među ostalim ozračje prihvaćenosti i povjerenja, životnosti i vrjednota. To je, prije svega dom obitelji, zatim dom Crkve u njezinu užem ili širem očitovanju, dom zemaljske domovine i stvorenoga svijeta te dom vječnosti.

Na naše molitve za domove vlastitih života Isus odgovara današnjim Evanđeljem. Svaka naša molitva odražava pouzdanje u Gospodina i spremnost na uključivanje u Božje djelo. Svaka naša molitva govori da nam je do nekoga i do nečega stalo; i da smo spremni poslušati Božju riječ. Tako su i na naše domove, primjenjive Isusove riječi o tome da, umjesto težnje za prvim, budemo posljednji i poslužitelji. I za svaki dom ključno je prihvaćanje malenosti koju predstavlja dijete.
To troje lijek je svim našim malim i velikim poteškoćama. Živeći ih kao vjernici nedvojbeno pridonosimo cijeloj društvenoj zajednici da se razvija na zdravim temeljima i plodonosnim odnosima.

4. Istodobno, takav pristup izoštrava naš pogled i osjećaje prema najvažnijim pitanjima. Uistinu, što je za obitelj važnije od poniznoga prepoznavanja otajstva života; od istine da smo stvoreni, da nam je darovan život; da Bog svoj plan ostvaruje po čovjeku, stvorenomu kao muškarac i žena, da žive u bračnome zajedništvu u slobodi i ljubavi, otvoreni novomu daru života u čudu djeteta? Što je za Hrvatsku važnije od toga da bude otvorena otajstvu života od začeća ljudskoga bića. Polazište je otajstvo života. Ako netko to polazište zaniječe, zanijekat će i vlastitu čežnju za blagoslovljenom budućnošću.

Upravo je u našoj suvremenosti na tome području društvenih gibanja puno zabuna i nejasnoća. Čuli smo riječi Knjige Mudrosti o tome da pravednik smeta, zbog čega se na njega napada »porugom i mukom«. Znamo da je u Bibliji »pravednik« onaj čovjek koji nastoji živjeti po Božju, bez obzira na svoje slabosti i ograničenosti. Mudrost nam govori da istina smeta, ali to ne znači da se zbog vlastitih slabosti trebamo odreći istine ili je prilagođavati. Gospodine Isuse, po ljubavi Majke Božje Bistričke, čuvaj dom naših obitelji!

Drugi nam je dom Crkva, naše župe, naša Nadbiskupija sa svojim središnjim ustanovama, Crkva u hrvatskom narodu i sveopća Crkva. Radujemo se tim našim zajednicama, župnicima, župnim vikarima i drugim svećenicima, redovnicima i redovnicama, svakoj vjernici i vjerniku, koji djeluju i žive u domu Crkve. No, jednako tako, osjećamo teškoće, ponajprije duhovne naravi; one koje se odnose na razna trpljenja, ali i na nedostatak uključenosti, brige, crkvenosti i osjećaja za zajedništvo vjernika. I tu je lijek malenost, služenje i prihvaćanje.

5. No, braćo i sestre u vjeri, postoje i izvanjske teškoće. Ne možemo prešutjeti ranjenost nakon potresa, u kojoj je predivno vidjeti brigu Crkve i tolikih u našem društvu za stradale. No, jednako tako smo i žalosni, kada susrećemo zaprijeke na koje u pokušajima obnove, nailazimo bilo u mjerodavnim državnim ili gradskim tijelima. Godina i pol dana od potresa, u kojoj smo sa svoje strane kao Nadbiskupija učinili sve što je u našoj moći i postupali prema uputama, ulažući i sredstva koja imamo, da bi se što prije došlo do pomaka koji ohrabruju i jačaju nadu. Ne mogu, kao najizvrsniji primjer, ne spomenuti našu katedralu, ali tu su i druge crkve i ustanove. Redovito nailazimo na neostvarena obećanja, pa čak i na nerazumijevanja, što opet rađa mijenjanjem uvjeta, nejasnim kriterijima i neusklađenošću odgovornih.
Povijesni izvori govore o potresu iz 1880. godine koji je pokrenuo novi zamah u razvoju Zagreba, uz veliku pomoć sveeuropske solidarnosti, a tada nije postojala Europska unija.

No, da se ne bi mislilo da nam je prvotno stalo do zidova zgrada, ovo spominjem zbog muke s kojom se posebno suočavaju ljudi koji još uvijek ne naziru rješenja za svoje domove, kako u našoj Nadbiskupiji tako i na Banovini.
Od izvanjskih poteškoća koje se odražavaju na cjelokupni život doma Crkve zagrebačke ističem i poteškoće na koje nailazimo u gradu Zagrebu, gdje strpljivo i ponizno godinama čekamo rješavanje glede gradnje župnih crkava, počevši od Trnjanske Savice, preko Španskoga, Jelkovca, Kajzerice, Rudeša i drugih mjesta. I tu smo kao Nadbiskupija učinili što je u našoj moći, ali teško je ići dalje, ako nema razborite suradnje od strane Grada, uključujući u prvom redu ispunjavanje preuzetih obveza.

U spomenutim se slučajevima radi o naslijeđenim poteškoćama. Stoga apeliramo na one, kojima su nedavno građani povjerili odgovornost za naš Zagreb, da u demokratskom dijalogu potražimo, korak po korak prikladna rješenja. Na mnogim područjima našega života, gdje su ujedno isti ljudi i građani i vjernici, ne možemo jedni bez drugih.

Teško je povjerovati da je nekomu drago da katolički vjernici, građani Zagreba, budu na ledini, na otvorenim površinama izloženim vremenskim nepogodama ili skučeni u neprikladnim prostorima? Ne tražimo nikakve posebne pogodnosti ni povlastice, nego osjetljivost i pravednost za koju se zalažemo prema svim ljudima. Iz te osjetljivosti, gledajući potrebe čovjeka, uvjeren sam da se mogu naći putovi koji vjernicima ne nanose nepravdu. Mi ćemo i nadalje na nepravde ukazivati, zalagati se za dobro, a pritom nas ni odbijanje neće pokolebati. Gospodine Isuse, po ljubavi Majke Božje Bistričke, čuvaj domove naše Crkve u gradu Zagrebu!

6. Braćo i sestre, donijeli smo danas i dom naše zemaljske domovine. Treba li nešto govorljivije unijeti u molitve za Hrvatsku od djeteta. Znamo da nema puta razvoja, zadovoljstva i istinskoga zajedništva bez brige za djecu, bez majki koje žele prve godine djetetova života biti s djecom, služeći svome narodu u malenosti. Zahvalni smo što i u svojoj nedavnoj obrani hrvatske domovine imamo predivne primjere koji svjedoče o prihvaćanju Boga i o prihvaćanju Djeteta.
Novost i budućnost uvijek je vidljiva u brizi za djecu. Za nas kršćane ona je više od demografskih programa ili gospodarskih razloga. Ona povezuje vremenitost i vječnost.

Zato svoju zemaljsku domovinu gledamo u svjetlu nebeske domovine. Zbog toga ne treba čuditi što kršćani očitavaju neobičnu skrb za prolazno, znajući da njezina vrijednost nije u prolaznome, nego u onome što otvara prisutnost vječnosti. Kada govorimo o budućnosti, kao kršćani govorimo i o vječnosti, zapravo sve promatramo u njezinu svjetlu. Dijete začeto i rođeno usmjereno je prema vječnosti – živjet će uvijek!

I na kraju, braćo i sestre, spomenimo i ovo da je dijete prepoznatljivo i po tome što iz plača brzo prelazi u smijeh. Kako često vidimo djecu koja držeći se za ruku, ili smještena u naručju oca ili majke plaču. Ali, dok im suze još teku, ako osjete, ako čuju ili vide nešto lijepo, lice se preobražava u osmijeh. Razlog tomu je sigurnost prihvaćanja, blizine ljudi koji ih vole.

To, dragi hodočasnici, živimo na ovome našem hodočašću. Donijeli smo molitve, svoje strepnje i plač, a Bog nas tješi, da bi nam rekao da su naše suze i njegove, da bi preobrazio naše prostore trpljenja u dom radosti.
Gospodine, po ljubavi Majke Božje Bistričke, čuvaj dom naše domovine Hrvatske i pomozi nam da te prihvatimo i s tobom obnavljamo sve naše domove!
Amen.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr