“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre. To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede.” – poručio je u Petrinji 10. kolovoza 1991., o blagdanu petrinjskog zaštitnika sv. Lovre, blagopokojni kardinal i zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić (1919.-2002.). Ta je povijesna propovijed održana u vrijeme samog početka krvave velikosrpske agresije na Hrvatsku iz koje je Hrvatska uspjela izići kao samostalna i neovisna demokratska država.
Samo mjesec i pol dana kasnije Petrinja je okupirana, a crkva sv. Lovre, u kojoj su ove riječi izgovorene, u potpunosti je opljačkana i razrušena. Njezine ruševine zatim su sravnjene sa zemljom te na tom mjestu nije ostao nikakav trag crkve. Znakovito, bila je to crkva nad čijim su ulazom njezini graditelji u XVIII. stoljeću stavili biblijski citat: “Ako tko hram Božji obeščasti, razorit će njega Bog“ (1 Kor 3, 17).
Razaranje domova i crkava, rat i ubijanje zarobljenih branitelja, civila, žena i djece – postali su strašna hrvatska stvarnost. U mjesecima nakon ove propovijedi rat je bjesnio svom žestinom, a upravo je Kuharićev glas bio onaj koji je u tim najtežim trenucima pomogao Hrvatima da ostanu uspravni i da, bez obzira na svu nepravdu i patnju koju su doživjeli – ne vrate istom mjerom.
> 11. ožujka – 21. obljetnica smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića
Danas, na 31. obljetnicu Kuharićeve smrti, donosimo najvažnije dijelove propovijedi iz Petrinje 1991., ali i, iz mnoštva citata, primjer još jedne propovijedi kojom je hrabrio svoj narod u Domovinskom ratu i poticao ga na praštanje u duhu Evanđelja.
“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!
To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede.
To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci, jer u protivnom bismo i mi bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju.
A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!” – rekao je kardinal u snažnoj i proročkoj petrinjskoj propovijedi 1991.
Mons. Kuharić: “Naš zakon je ljubav, njega propovijedamo i našim braniteljima”
U nastavku donosimo i još jednu snažnu ratnu Kuharićevu propovijed, izrečenu u Zagrebu, 3. studenoga 1991., neposredno uoči okupacije Vukovara.
Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!
“Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!
Nešto mora doći zajedno: mora doći zajedno Bog i duša; Bog i Čovjek. U zajedništvu s Bogom čovjek postaje čovjek. U punini svoje savjesti koja se opredjeljuje za istinu, dobrotu, pravednost i ljubav, to je što konačno ispunja čovjeka za puninu čovječnosti.
Ako nema čovječnosti, što onda imamo? Imamo rat. što je ovaj rat? On je došao iz nečovječnosti, iz mržnje; ne samo iz pohlepe da se osvoji tuđe, da se tuđe otme i prisvoji, da se proširi svoj teritorij, nego još iz dubljeg izvora, a to je mržnja. Zato ta mržnja tako bjesomučno razara i rastjerava mirna hrvatska sela; bjesomučno razara, možemo kazati, veći dio hrvatskih gradova, od Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Našica, Nove Gradiške, Novske, pa sada već do Kutine, a zatim Karlovac, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik. To je mržnja: razoriti bolnice, crkve, tvornice; ostaviti tisuće i tisuće radnika bez kruha: to je mržnja! Razoriti stanove, spaliti kuće to je mržnja! Zašto? Što to manjka u čovjeku?
Kad bismo željeli poručiti poruku onima koji vjeruju u silu, koji hoće nasiljem nametnuti svoje ciljeve, kakvu bismo im uputili poruku?
Postavili bismo pitanje njihovoj savjesti. Imaju li savjest? Mogu li razlikovati da je dobro dobro i da je zlo zlo? Ako čovjek svjesno čini zlo, onda je zli čovjek. Ako čovjek svjesno čini dobro, onda je dobar čovjek.
Braćo i sestre, zlo je prisutno u čovjeku, i zato iz ljudskog srca, kaže Isus, izviru sva zla. Zato je Isus Krist došao na svijet; uprisutnio se u povijest, rođen kao dijete od Blažene Djevice Marije u betlehemskoj noći da spasi čovjeka, da ga u njemu oslobodi i da ga nauči najveće znanje i najveću mudrost, a to je zapovijed ljubavi.
Ako nema ljubavi, onda ostaje mržnja. Ako ostaje mržnja, ostaje nepravda; i laž; i nasilje. To je to trojstvo: laž, mržnja i ubojstvo
To stoji u dnu ovoga rata. On je pripreman lažima, pripreman je mržnjom i pretvorio se u ubijanje i razaranje. Tu nema Boga. Samo ako čovjek prihvati da Bog živi u njegovoj duši i savjesti, u njegovu srcu, onda se mijenja svijet.
Što je to Kraljevstvo Božje? Pismoznanac je pristupio k Isusu i upitao ga: “Koja je zapovijed prva od svih?”
Nema zajednice bez nekih pravila života. Nema države bez ustava. I hrvatski, demokratski Sabor zadao si je zadaću da izradi ustav koji bi vrijedio na tlu Republike Hrvatske za sve građane, da svim građanima budu zajamčena sva ljudska prava, dostojanstvo; da se brine za opće dobro, za napredak, za blagostanje svih građana; da se provede socijalna pravda, sloboda. To je, dakle, ustav koji ureduje odnos među građanima, između građana i vlade. Mora biti neki temeljni zakon koji uređuje te temeljne odnose…
“Temeljni ustav koji vrijedi svuda”
Ali, postoji jedan temeljni ustav koji vrijedi uvijek; koji vrijedi svuda: u Africi, Aziji, Americi, Europi, u Hrvatskoj, svuda. To je Božji ustav, vrlo kratak, a sadrži u sebi sve. To je ustav Kraljevstva Božjega.
“Koja je prva zapovijed od svih?” Isus odgovori “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom!” To znači: prvi i temeljni odnos između čovjeka i Boga je važan. To je temeljni odnos; kako se odnosim prema Bogu, svome Stvoritelju, svome Spasitelju, Darovatelju moga postojanja i svega što je stvoreno. Bog je Ljubav! Prema tome, moj odnos prema Bogu ima biti ljubav, da ga ljubim svim srcem, svom dušom, svim umom. To znači: i moj intelekt prihvaća Boga; i moja savjest prihvaća Boga; i moje srce prihvaća Boga da živim po tom ustavu.
Iz tog se odnosa prema Bogu onda stvara i odnos prema čovjeku. Čovjek Božji neće nikada biti čovjek nasilja, čovjek mržnje, nepravde. Čovjek Božji bit će zračenje mira, dobrote i ljubavi. Zato je druga zapovijed, jednaka prvoj: “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!”
Tko sebi želi zlo?
Tko od ovih generala u Zagrebu, u Beogradu, u Banjoj Luci, Novom Sadu, ili gdje god hoćete, tko od tih generala sebi želi zlo? Nijedan! Čuli smo razgovor na zagrebačkoj televiziji kad je jedan general rekao: Ja hoću mirno živjeti, ja hoću mirno raditi svoj posao, hoću biti siguran! Ima pravo! I tada je bio iskren; bio je pošten u odnosu prema sebi: on želi mir za sebe, sigurnost za sebe, posao za sebe. Ali, kaže Isus: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! Dakle, ako ljubiš samoga sebe, i sebi želiš dobro, i sebi želiš mir, onda to moraš željeti i drugome. Ne možeš sebi željeti mir, a milijune drugih stjerati u podrume i pod bombe! Ne možeš sebi željeti miran rad, a tisuće radnika ostaviti bez posla kad im razoriš tvornice! Ne možeš sebi željeti sigurnost, a u nesigurnost baciti čitave gradove i sela svojim bombama i granatama!
Ljubav prema bližnjemu i Bogu
Ljubav prema bližnjemu je jednako temeljni zakon kao i ljubav prema Bogu. Ako nema ljubavi prema Bogu, nema ni potpune, do kraja nesebične ljubavi prema bližnjemu. Bez ljubavi čovjek u sebi izraste u monstruma koji će svom interesu žrtvovati mnoštva.
Velika je bila zabluda kad se govorilo: Boga nema! Pa oni koji vode ovaj rat protiv Hrvatske, njezine slobode i demokracije, slušali su: Boga nema! Ako nema Boga, onda postoji samo interes, onda nema ni čovjeka, pa ako se netko ispriječi mom interesu, ima nestati. To je logika svijeta u kojem nema Kraljevstva Božjega. Isus Krist želi unijeti u tu povijest Kraljevstvo Božje. Čovjek je učinio tu povijest krvavom; čovjek ju je ispunio nasiljem i mržnjom A da bi to bila povijest mira, čovjekoljublja, pravednosti, slobode, mora se dogoditi Kraljevstvo Božje. Gdje? Na zvijezdama? Ne, nego u srcima! U čovjeku!
Zato je naš zakon ljubav. Propovijedamo i našim braniteljima ljubav. Oni ne brane domovinu iz mržnje. Ne smiju mrziti! Oni ne brane domovinu s osjećajem osvete. Oni brane domovinu iz ljubavi. Svoj život ulažu iz ljubavi prema domovini, svom domu, obitelji.
Može li nepravedni napadač opravdati svoj napad na tuđi mir, na tuđi dom, na tuđu slobodu? Nema opravdanja za zlo!
“Moramo biti nepobjedivi”
Mi vjerujemo u Boga. Zato vjerujemo i u ljubav da je ona tako jaka da može ljubiti i svoga neprijatelja. I mi ljubimo! Mi ljubimo te generale. Neka oni ne misle, ako pokušaju opravdati rat time da brane svoj srpski narod, da mi ne ljubimo srpski narod. Mi ga ljubimo više nego oni. Kad bi ga oni ljubili, ne bi ga opteretili odgovornošću jednoga nasilnog rata. Želimo pripadati Kraljevstvu Božjem; želimo nositi u sebi Kraljevstvo Božje, zato vjerujemo u pobjedu ljubavi. To uvijek naglašavamo. Mi moramo biti nepobjedivi: nepobjedivi u vjeri, nepobjedivi u nadi i nepobjedivi u ljubavi. To je Kraljevstvo Božje.
Stoga u ovom strašnom ratu, u kojem se razlila mračna mržnja, ljubav će slaviti slavlje. I ljubav slavi slavlje! Liječnici i bolničko osoblje koji na prvim borbenim linijama spašavaju ranjenike, izlažući vlastiti život, vrše ljubav prema bližnjemu. Branitelji, izloženi smrti, izlažu se jer ljube svoju domovinu, a ne mrze neprijatelja. Samo brane! To je svjedočenje ljubavi. Kad se pokrenuo pokret dobrote medu našim iseljenicima Hrvatima u Europi, Americi, Australiji, Kanadi, pa sve do Novog Zelanda da nam pomognu lijekovima, hranom, odjećom, i da se zauzmu kod tih svjetskih vlada da konačno priznaju stvarnost, to je ljubav prema bližnjemu. Kad svjedoče da ovdje već gotovo četrnaest stoljeća živi jedan narod koji želi biti slobodan, to je svjedočenje ljubavi… I drugi nam narodi žele činiti dobro. Dolazi pomoć iz raznih dobrotvornih ustanova iz svijeta… To je ljubav. Ljubav pomaže, zaštićuje…
Ta zapovijed mijenja ljudski život u temelju, jer u nju su uključene sve Božje zapovijedi. I prva: Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemaj drugih bogova uz mene; i druga Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud; i treća: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. Možemo li pomiriti psovke Boga, Isusa, Majke Božje i svih svetinja s tim Božjim zapovijedima? U psovci nema ljubavi!
O pobačajima
Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji! Ne ubij! Zgražamo se kada brojimo tolike mrtve svakog dana. Braćo i sestre, zaboravili smo jednu stvar! Zaboravili smo poštivati čovjekov život od njegova početka.
Neki sam dan dobio od jednog liječnika sliku na kojoj ima stotinjak malene djece. Liječnik je napisao: toliko svaki dan pogine djece u gradu Zagrebu. Taj broj nadmašuje broj poginulih dnevno na frontama. Gdje to ginu? Vi to znate. Na koji način? Vi to znate! Kad je u Bibliji opisano prvo ubojstvo, kad je zli Kajin ubio pravednoga Abela, Bog se je javio i doviknuo Kajinu: “Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče!” Kolika onda nevina krv viče prema Bogu iz grada Zagreba? Razmislimo o tome!
Božje zapovijedi čuvaju čovjeka! Njegov je život nedodirljiv u svom početku. Bivša je vlast donijela zakon da se smije ubijati bez ograničenja čovjeka, još skrivenog i šutljivog u krilu žene.
Božja zapovijed čuva čovjeka od nemorala, pljačke, laži, preljuba, klevete. Od svega toga čuva čovjeka zapovijed ljubavi.
Što će ova djeca učiti u školi? Uz sva ona znanja koja im pružaju njihovi čestiti profesori, nastavnici, učitelji, oni će na vjeronauku, koji je sada ušao u školu, učiti temeljni ustav života! Ustav Kraljevstva Božjega da budu Božji ljudi! Da u njima raste svijetla budućnost! Svršit će ovaj rat. Izgubit će ovaj rat oni koji su ga htjeli. Ali onda će trebati graditi: ne samo porušene domove, ne samo porušene bolnice, tvornice, crkve; trebat će graditi porušene duše, trebat će graditi novi naraštaj, novu budućnost. Na temelju čega? Na temelju Božje zapovijedi: “Ljubi Gospodina Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom svim umom svojim i svom snagom svojom!… Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Mk 12,30-31),
Za tu se ljubav odgajamo: molitvom, sakramentima, ispovijedi i pričesti, misom i riječju Božjom. Slušati glas Božji, i živjet ćemo! Amen!”
Kardinal Franjo Kuharić, Savski Gaj, 3. studenoga 1991.(preneseno s portala Bitno.net)
Tekst se nastavlja ispod oglasa